INTERVJU Mitar Simikić: Fotografija koja je promijenila život

Kada je istrčao iz konferencijske sale jednog hotela, uglađen, shodno prilici, da bi uredno bacio smeće u kontejner, grafički dizajner i fotograf Mitar Simikić nije mogao da odoli svojoj radoznalosti ugledavši u blizini jednu neobičnu porodicu, novu u tom gradu. Ta upečatljiva skupina i ranije mu je privukla pažnju, ali niko od sugrađana Simikiću nije znao da kaže bilo šta o njima. Prepoznao je trenutak, prišao im, predstavio se i stupio u razgovor... Salihovići, ispostavlja se. To je bio susret koji će i Simikiću i Salihovićima obilježiti, ali i promijeniti živote u godinama koje predstoje.

Tako je počela priča koja je suptilno i spontano prerastala u umjetnost, prijateljstvo, ali i humanost i solidarnost, a uz sve to, iskreno i istinski upućuje na važnost dobrote, zajedništva i pomoći, dokazuje da altruisti postoje i uči da samo okrenuti jedni drugima možemo učiniti zajednicu boljim mjestom, ali i da umjetnost, ili pak, fotografija, može da promijeni život.

Kao svjedočanstvo svemu tome stoji serija fotografija “Mila”, zahvaljujući kojoj je djevojčici Samili Salihović, danas već odlučnoj djevojci (po kojoj je projekat i dobio ime), Mitar Simikić neposredno i indirektno, uz pomoć ljudi dobrog srca, učinio dostupnim veoma važne, ali ranije nemoguće prilike.

“Ovaj projekat prati Milu, njen stav i snagu da istraje u želji da ostvari za sebe mnogo bolji žvot, i njenu porodicu koja predstavlja jedan čvrst stub podrške. Međutim, on služi i kao podsjetnik da nije dovoljno imati snove i nade, jer promjena zahtijeva stalan rad i odricanje kako bi zaživjela u okruženju koje čovjek za sebe izgrađuje”, zapisao je Simikić u tekstu koji prati izložbu fotografija.

Postavka je predstavljena i u Podgorici krajem prošle godine, u Fotografskoj galeriji “F 64”, gdje je privukla veliku pažnju javnosti tokom decembra i januara. Simikić će danas ponovo biti gost galerije kada će u 19 časova održati predavanje “Narativ u fotografiji - MILA”.

“Radovi Mitra Simikića prate život porodice Salihović, kojima sakupljanje odbačene robe predstavlja primaran izvor prihoda. Fotografije su posebno okrenute ka mladoj Mili Salihović po kojoj je projekat dobio ime. U fokusu je njena želja da se školuje i njen stav i snaga da promijeni svoju budućnost. Kroz primjere svog rada, Mitar Simikić će se na predavanju baviti temom prirode fotografskog narativa”, saopšteno je u najavi događaja.

Simikić se u razgovoru za Vijesti prisjeća početaka rada, procesa, izazova i strahova prilikom stvaranja, upoznaje nas sa Milom, njenom porodicom i njihovim načinom života koji se razlikuje od društvenog standarda, ali ističe i zahvalnost ljudima koji su doprinijeli da Mila dobije mogućnost da ostvari svoje ideje i maštarije pretvori u rad, trud i uspjeh. O svemu tome, ali i narednim planovima koji u sebi takođe imaju društveni angažman i aktivizam, o iskustvu u Crnoj Gori i fotografiji uopšte, Mitar Simikić govori za Vijesti.

Serija i istoimena izložba fotografija “Mila” doživjela je značajan regionalni uspjeh, a probudila je pažnju i interesovanje i u Crnoj Gori. Po čemu je ta priča specifična?

Kao fotograf, moram reći da je moja ličnost skromna. Kad radite nešto što volite, što volim, iako nije od životnog značaja, bude mi drago kad ljudi reaguju na ono što radim. Moj stav, ne samo prema fotografiji, već i prema porodici, bio je od samog početka iskren i mislim da ljudi reaguju i primijete upravo to, što mi je naročito drago.

Iako ih mnogi povezuju sa Romima zbog načina na koji žive, Mila i njena porodica nijesu Romi. U pitanju je muslimanska porodica iz Bijeljine, otac Ahmo je rođeni Bijeljinac, ali oni žive nomadski i mnogi ih vežu za Rome. To je možda dalo još veću dimenziju priči. Ja sam porodicu Salihović upoznao 2014, a priča je nastala poslije dvije, tri godine... Međutim, ja sam kao fotograf istraživao sebe i svoje domene i tako sam počeo da posjećujem razne međunarodne festivale... Ljudi su vidjeli potencijal u ovoj seriji i savjetovali me da nastavim, ali način na koji sam u tom trenutku radio, nije me činio zadovoljnim. Zbog nekih ličnih razloga sam ostao u kontaktu sa porodicom, ali ih neko vrijeme nisam fotografisao. Tome se ponovno vraćam 2019. godine, sa promijenjenim formatom - sve biva fotografisano kvadratno, smireno, organizovano... U odnosu na sve, ja ne želim da odgovaram na pitanja, već da ih tim putem postavljam.

Ko su Salihovići i kako ste došli do njih?

Oni iz Bijeljine putuju u Ugljevik, zašto, zato što je to ekonomski veoma razvijena opština. Ugljevik je bogat rudom uglja, termoelektrana proizvodi električnu energiju i ljudi dobro žive, samim tim odbacuju više stvari. Ja sam tako njih primijetio, ali ih niko nije znao. Kada sam ih sreo, bavio sam se grafičkim dizajnom... Jednog dana sam u nekom hotelu imao prezentaciju firme i onako sav uglađen, u odijelu i sa kravatom, bacao sam smeće kada sam ih vidio pored kontejnera. Tada sam sebi rekao: “Da, to je taj trenutak”. Prišao sam, predstavio se, kazao da sam fotograf, da sam ih primijetio i da bih volio da ih upoznam. Ahmo me je samo čudno gledao, a kasnije mi je to i priznao riječima: “Mita, ti si nešto bio najčudnije što sam ja vidio do sada”. Posle par dana sam otišao kod njih i veoma otvoreno rekao da bih volio da ih upoznam i čujem više o njima. Sjećam se da mi je Ahmo kazao da je on pošten čovjek i tako živi, ne krade, zarađuje na pošten način i nema nečega da se plaši ili stidi. Tako je sve krenulo. Naravno, i ja sam počeo da im pričam o sebi, sve je išlo prirodno, na neki način sam osjećao da nije dovoljno samo da ih pratim i fotografišem ono što rade... Oni me zovu “Astronaut”, doživljavaju me kao nekog iz vanjskog, spoljnog svijeta ko je ušao u njihov i posmatra ih jednakim, ravnim sebi. Tako se priča gradila, kao i svako poznanstvo koje se inače dešava.

Kako se Mila izdvojila kao protagonistkinja u fotografijama?

Mila je, u trenutku kad sam je upoznao, bila djevojčica od 11 godina koja je pohađala osnovnu školu i kao takva ima brojna interesovanja, za glumu posebno, a trenira i fudbal. Ima veoma koncizan um, jasna je, ima drčnu narav... Od nje su uporno dolazila neka pitanja upućena meni. Zanimalo ju je ko sam ja, šta tu uopšte radim, kako sam došao do njih i do svega toga, ispitivala bi me o nekim mojim putovanjima na koja sam išao u tom periodu... Osjetio sam da ona ima neke svoje ideje i da stvara neku viziju koja nastaje kroz rad i odluke. A onda sam bio odsutan... Kada sam se vratio nakon nekog vremena, ona je već bila u srednjoj školi. Moja pretpostavka da je njena želja da se školuje i nastavi sa obrazovanjem, ispostavila se tačnom. Nastavljam da ih fotografišem. Mila je tinejdžerka, promijenila se u razmišljanju. Tu je i neko određeno iskustvo koje je, očekivano, bilo u značajnoj mjeri pod uticajem društvenih mreža, pa sebe ne smatra lijepom ili privlačnom posmatraču... Otuda i ta dodatna kompleksnost u priči, jer mi je dozvolila da je fotografišem, ali isključivo tako da joj se lice ne vidi. Zato su njeni portreti uvijek nejasni, a ona se isprofilisala kao urednica čitave priče. Svaki put kad bih je fotografisao, ona bi veoma direktno tražila da joj pokažem učinak i ako joj se nešto ne bi dopalo ili ne bi bilo u redu, odmah bih izbrisao. Na taj način se stvaralo još veće poštovanje koje sam i ja želio da ukažem, da bi joj bilo jasno da želim da imam iskren odnos, ne samo sa njom, nego i sa porodicom. Moram priznati da sam puno dobrih fotografija izbrisao, za nekima sam u sebi i plakao, ali ta odluka da ona postane urednica, vodič, bila je veoma značajna. Sa druge strane, kad mi je to saopštila, plašio sam se da li ću uopšte uspjeti da fotografišem nekoga a da mu se ne vidi lice... To je pravilo koje je dalo neku posebnu nit projektu, zbog čega sam joj i zahvalan. Ono što je meni interesantno kao autora jeste da se jedna ideja stvori i počne sama sebe da gradi i formira, a fotografija, proces i način mene vodi dalje.

U međuvremenu, Mila je završila srednju školu, a velikim dijelom zahvaljujući tim fotografijama, Vama, Vašem projektu i ljudima koji su odlučili da pruže svoj doprinos.

Opet napominjem, kad nešto radite iskreno i posvećeno, bez ikakvih kalkulacija, stvari se namjeste. Nažalost, čika Ahmo, Milin otac je prošle godine preminuo. On je bio veoma važan za porodicu i bili su veoma vezani. Mila je u tom trenutku završavala trogodišnju srednju školu. Razgovorao sam sa njom, pitao je zašto nije upisala četvorogodišnju školu znajući da ne može da upiše fakultet bez diplome četvorogodišnje srednje škole... Zbog toga je odlučila da se prekvalifikuje i trebalo je da preda molbu, završi neke procedure i ostalo... Međutim, Ahmo premine u avgustu, što je za nju bilo veoma emotivno i odluči da ne nastavi školu, nego da se zaposli kako bi finansijski pomogla porodici. U tom trenutku projekat je postaajao viralan, a ja sam počeo sve više da objavljujem. Nekom prilikom sam dogovorio susret sa jednim od mojih sadašnjih prijatelja, razgovarali smo o svemu, a na kraju razgovora mi je rekao da želi da pomogne Mili i ponudio je da joj plati školu. Jedini način bio je da Mila nastavi vanredno sa školovanjem, što je bilo finansijski neizvodljivo za porodicu. Saopštio sam joj predlog mog prijatelja, razgovarao sam sa njom, a ona je to primila s oduševljenjem i iznenađenjem i naravno, prihvatila je ponudu. Mila je u oktobru uspjela da završi i dobije diplomu četvorogodišnje srednje škole, a koju je fizički dobila upravo tokom trajanja izložbe u Podgorici. Druga stvar koja se desila 2023. godine jeste da su me kontaktirali “Reporteri bez granica”... Radili smo intervju, a oni su priču o projektu objavili u njihovom godišnjem magazinu, da bi se nakon par mjeseci javila glavna urednica Barbara, kazala da ih je sve to dirnulo i iznijela ponudu da plate Mili vozačku dozvolu. Samo te dvije stvari koje su se desile potvrdile su mi da fotografija ipak može nešto da promijeni i da bude angažovana. To je meni najveća satisfakcija rada, iako ništa od toga nisam planirao, ali stvari se dese.

Ko je Mila, kakva je u priči na Vašim fotografijama, a kakva u životu?

Mila je jedna veoma autoritativna osoba i njen stav je takav. Ona zavodi red u porodici. Da ne bude da pričamo samo o lijepim stvarima, reći ću i da Mila ima jednu dozu srama prema porodici zbog okruženja u kojem žive, na primjer zbog toga kako njihovo dvorište izgleda. I ja uporno pokušavam da joj objasnim da ne treba gledati stvari na takav način, jer to je njena porodica, to je zapravo ona i kad prihvati te stvari, one će se promijeniti i postati veće i značajnije, ali se ona uporno opire tome. Mila je tinejdžerka. Sada je i zaljubljena djevojka, što malo mijenja stvari, ali bih je opisao kao potpuni autoritet u svemu. Vrlo je bučna, ne zna ništa na jednostavan način, mnogo viče... Zanimljivo je da želi da upiše policijsku akademiju, tu je ta njena unificiranost, autoritet, dominacija... A opet, introvertna je, pomalo povučena, voli svoj prostor, povlači se u svoju sobu koju zaključava i kad je u njoj i kad izađe iz nje.

Šta ona simboliše i kako se poistovjećujemo sa njom?

Mila je definitivno simbol promjene i odluke.

Uz tugu i težak život, doživjela je i nešto veoma lijepo, zahvaljujući dobrim ljudima i umjetnosti. Rekla bih da to dokazuje koliki zaista može da bude uticaj i umjetnosti i pojedinca, ali i moć pričanja priče kroz fotografije, o čemu će biti riječi i na predavanju večeras

Bosna, generalno, mene kao pojedinca nervira zato što se sve gradi kolektivno i ljudi ne polaze od sebe, ne mijenjaju sebe, a zapravo od toga sve kreće. Ja mislim da sam to možda i shvatio, a jedan od rezultata toga je možda i ovaj koji se reflektovao na samu porodicu. Pored svega toga, jedno od većih pitanja za mene je kada stati sa ovim projektom. U nekom trenutku, to će biti neminovno. Nekada i sam sebi kažem da je vrijeme za to, međutim svaki put kada se vratim i posjetim ih, život u porodici se promijenio, to me privuče i ponovo nastavim seriju nekom novom serijom fotografija. Sebe vidim kao nekog njihovog porodičnog fotografa... I da, imam i planiram nove projekte, ali ovo će vjerojatno biti neki moj životni projekat koji će me voditi.

Ideja galerije kakvoj i sam teži

Kakve su impresije sa izložbe u Crnoj Gori i generalno o konceptu galerije “F 64” koja je jedinstvena i mlada?

Dejan Kalezić je jedan veliki domaćin. Na samom početku sam se osjetio kao kod kuće. Znate onaj osjećaj kad nekoga ne poznajete, ali kada se sretnete imate osjećaj da se ipak znate, možda iz nekog prethodnog života. Samim tim, sve se dešavalo opušteno, prostor je odličan, dobro je izdijeljen, a Miloš kustos izložbe, doprinio je da postavka bude više od samog predstavljanja radova. Sve je veoma profesionalno.

Moram da priznam da je ideja o galeriji poput ove neka kojoj težim. Odlična je ideja i odličan je odnos prema ideji. Ja dolazim iz regije Bijeljina i mi nemamo ovakav sadržaj koji bi okupio ljude, autore, podstakao nove kontakte, razmjenu i dijeljenje mišljenja. Mislim da je to važna stavka, biti otvoren i dijeliti stvari, a ne zadržavati samo za sebe. Ja sam tu ideju i energiju osjetio ovdje i smatram da bi ovo trebalo podržati, makar i samim prisustvom...

Priča “Janja” o rijeci koja je zaboravljena

Pored ovog projekta, da li imate još neke na kojima radite i koji su aktuelni?

Ja kao autor ne želim da me obilježi samo ova priča, već želim da napredujem. Radim na projektu o rijeci Janja. Svi ti moji nazivi projekata su veoma kratki i “Janja” je ponovo neko žensko ime. Zapravo, ja samo nastavljam slijed foto-priča. Kad kažemo da sam dokumentarni fotograf, moje teme jesu dokumentarne, ali sam ja više narator. U ovom slučaju je riječ o rijeci na kojoj sam ja odrastao, naučio da plivam, veoma je bitna za tu regiju u kojoj živim. Međutim, rijeka je doživjela velike promjene. Bavim se ekologijom i zagađenjem i ne želim da se striktno držim rijeke, nego putujem duž njenog toka i razgovaram sa ljudima, gledam šta je rijeka za njih značila, šta znači sada. Možda tako predvidim ili pretpostavim neku njenu budućnost. Projekat se gradi kroz portrete ljudi, kroz detalje. To je jedan skriveni svijet rijeke koja je sada veoma zaboravljena. Imam i još jedan projekat koji je poprilično završen, ali neka ostane tajna...

Uz percepciju posmatrača i dokumentariste koju nudite kao autor, tu je istovremeno i djelanje, akcija koja pokreće i donosi promjene.

Nije mi ništa tome slično neka konkretna ideja, već samo radim ono što volim i to donese neke pozitivne stvari. Na Kranj Foto Festu u Sloveniji desio se jedan konkurs čije su se propozicijale poklapale sa pričom o rijeci Janji. Bio sam selektovan u grupi od 20 autora na svjetskom nivou. Imao sam izložbu tamo, bio koautor, organizovana su vođenja i razgovori na tu temu, a javili su mi se i neki ljudi, aktivisti, čuvari rijeke. Čitav projekat se zapravo nastavlja na rijeke Bosne, pa ćemo vidjeti što će se desiti.

Snimanje digitalno, a analogni proces i razmišljanje

Rekli ste tokom razgovora da ste, kada ste ponovo počeli da pratite porodicu Salihović, promijenili format fotografije. Koliko format kreira i utiče na dojam i komunikaciju koju fotografija ostvaruje?

Hvala na tom pitanju, jer je čitav proces bitan, pa čak i taj vizuelni dio koji je zapravo prva stvar koju gledaoci vide. Ja sam grafički dizajner po zanimanju i to je puno uticalo na moje izražavanje. U početku sam mislio da je taj lajka (leica) format RIG2 nešto zlatno u fotografiji. Međutim, od 2019. sam krenuo u jedan edukativni program sa Seven fondacijom, što je bila prilika da razgovaram i učim od međunarodnih fotografa. Počeo sam da istražujem u tehničkom smislu. Kvadratni format mi je nevjerovatno odgovarao, jer ja sve gradim centralno, svi subjekti su pozicionirani u centru, pa sam uvijek imao određeni višak formata, a kvadrat se nekako arhitektonski složio za mene i moje oko. Taj kvadrat i smiruje stvari, puno se veže za portretnu fotografiju, geometrijski je veoma težak format, ali nekako sam se uspio naći. Istraživanje, priprema, rad, izraz, to je veoma važno. U svemu tome se desila i ta promjena u mom pristupu prema porodici Salihović, prema Mili, jer počinjem da istražujem svjetlo, naraticiju, poetičnost... Po mom mišljenju, fotografija je istraživanje svjetla, a ja veoma koncizno i pažljivo biram periode dana kada ću snimati, sve pažljivo planiram. Volim da kažem da zapravo, iako snimam digitalno, moj proces i razmišljanje je analogno.

Koliko je na taj način bilo zahtjevo osmisliti naraciju ili dramaturgiju i planirate li možda da realizujete i foto-knjigu materijala koji imate?

Medij fotografije jeste na neki način kompleksan i težak u smislu da ako napraviš neku dobru priču i imaš dobre fotografije, postavlja se pitanje kako to objaviti, kako napraviti naraciju, šta da otvara, šta je sredina priče, šta će zatvoriti priču. Naravno, to sve zavisi od forme, bilo da je fotoknjiga ili izložba. Trenutno imam materijal za fotoknjigu i krenuo sam ka realizaciji toga, ali ne želim da žurim, iako se nadam da će to biti uskoro. Želim da budem pažljiv, uključiću puno ljudi, prijatelja, profesionalaca koji se bave time...

( Jelena Kontić )