Kad zrikavac solira

Vlatka sam upoznao u Mostaru. Makedonski multitalenat je na Starom mostu ponudio mojoj saputnici i meni da uzme naš mobilni i napravi pristojnu fotografiju, umjesto selfija radi kojeg smo krivili vratove iznad Neretve. Moja saputnica nije prepoznala lice iz autobusa koji je prevozio književnu ekskurziju učesnika Sarajevskih dana poezije. Mislila je da nepoznat čovjek želi da se domogne našeg mobilnog.

Šta bi poslije bilo? Pa lopov bi se sjurio strmim basamacima i zamakao u turističku gužvu okolnih sokaka. Ili bi naprosto - skočio u Neretvu. Ili šta ti ja znam. Ispostavilo se da je druželjubivi Vlatko potpuno bezazlen. Želio je samo da se upoznamo. I učinili smo to, prvo uz jedno pivo u Mostaru, pa na piti u Sarajevu. Potom su se sudbinske karte okrenule, ja sam bio češće u Leskovcu nego u Bosni, pa su učestale i naše posjete Skoplju. A tamo smo umjeli da se družimo po skopskim kafanama. Poveo nas je jednom u klub Kotur, da čujemo šta umije jedan džez virtuoz. “Za mene je muzika prava pasija, umjetnost koja mobiliše i dušu i tijelo i intuiciju i imaginaciju... Muzika je umjetnost koja najlakše transcendira sve barijere... “, objašnjava Vlatko svoju strast.

Sreli smo se jednom neplanirano i u Ohridu. Pa u Beogradu gdje smo slučajno naletjeli jedan na drugog. Pa opet u Skoplju, ovaj put u domu Martinovskih. Njegova supruga Verica bavi se uspješno dizajnom, imaju dva odrasla sina Filipa i Pavela. Filip studira likovnu umjetnost i o njemu će se još čuti.

Družili smo se i na Skopskom književnom festivalu. Pa u Kraljevu, gdje smo imali istog izdavača, a to nismo ni znali.

Mladinski kulturen centar

Ovo martovsko druženje je bilo nešto posebno. U Omladinskom kulturnom centru, u kojem je skopski izdavač svojevremeno predstavio moju knjigu prevedenu na makedonski, postavljena je izložba koju nisam smio da propustim.

Zato nisam oklijevao da prvo jutro u Skoplju, poslije slabo prospavane noći, pošto je avion iz Kelna kasnio satima, pa sam sa aerodroma pošao tek oko tri ujutro, prošetam na Kej Dimitar Vlahov. Toliko često sam u Skoplju da potpuno zanemarujem građevine i spomenike u centru - više im se ne čudim. Ali sam jednom zapisao: Nevidljivi ožiljci na nevidljivoj mapi grada jesu poput notnog zapisa. Ko umije da ih vidi odsviraće cijelu beskonačnu hroniku tih istorijskih rezbarija, pretvoriće dušu grada u zvuk. Zavirio sam u elektronske podatke o Dimitru Vlahovu, čovjeku ovjekovječenom u imenu ulice kojom šetam. On je u 20. vijeku uspio da postane i poslanik Otomanskog parlamenta i bugarski konzul i makedonski komunista i Titov jugoslovenski kadar. Kao da je živio više života.

U toj ulici, na zapadnoj obali Vardara, nalazi se Omladinski kulturni centar - MKC. Osnovan je 1972. godine pod nazivom “Dom omladine - 25. maj”.

To je jedna od najznačajnijih kulturnih institucija zemlje u kojoj se okupljaju ljudi koji vole muziku, film, pozorište, književnost, slikarstvo.

U Galeriji MKC-a postavljena je izložba “Zvučne slike”. A potpisao ju je naš mostarsko-skopski drug Vladimir Martinovski. Ponešto sam znao o nastanku njegovih radova. Aplikacija za slikanje na pametnom telefonu bila je Vlatku ono što su doskora slikarima bile paleta, četkica i boje. Izbacivao bi ponekad svoje crteže u boji na društvene mreže. Poželio sam da mi taj čovjek ilustruje sljedeću knjigu. Potpuno je pogađao moj ukus.

Zvučni sliki

Ulazim u prazan hol, brkati portir me pita kuda ću. Kažem mu da bih da vidim izložbu Vladimira Martinovskog. On ustaje, pomjera klizna vrata i pušta me u svijetli galerijski prostor. Tek kasnije sam saznao da sam došao mimo radnog vremena i da me je portir bez gunđanja pustio da pogledam izložbu. Uzimam veoma lijepo urađen katalog.

Na naslovnoj strani kataloga je slika “Ritam sunca”. U predgovoru autor ovih neobičnih, svježih, razigranih slika kaže: “Za vrijeme koncerata (pretežno na Skopskom džez festivalu i Of festu) bez najave ali prilično zarazno mi se vraća poriv za crtanjem. Dok muzičari sviraju prstima po klavijaturama, žicama, duvačkim instrumentima i udaraljkama, moji prsti vole da sviraju crtice. Kao da me nešto tjera da merak slušanja lijepog muziciranja prevedem u sliku”.

I sve to je tačno. Ovdje se vidi merak slušanja pretvoren u linije, oblike, boje. Kao da su dramatični, ekstatični, kontemplativni momenti nekih zvučnih događaja zaista zamrznuti u milisekundi, kao da prvi put vidimo kakve je boje neka zvučna zavjesa.

“Nije mi bila ideja da vjerno slikam muzičare koji sviraju na sceni, to milion puta bolje rade fotografije. Crteži nastali na improvizujući, donekle ‘džezerski’ način jesu moj pokušaj da im kažem ‘hvala’ na vizuelan način, slikajući prije svega moj doživljaj njihovog zvuka”, kaže Vlatko.

Suočen sa slikom pod nazivom Alba moram da razlučim tri stvari. Prvo, čini mi se da prepoznajem kontrabas, saksofon i još jedan duvački instrument. Drugo, dominantna boja je narandžasta, u jednoj od mogućih interpretacija boja vrhunca u tjelesnoj ljubavi.

Alba - pjesma provansalskih trubadura koja govori o ljubavnoj noći i zori koja ljubavnicima donosi tugu rastanka jeste treća asocijacija. Kada bih ovu Vlatkovu sliku pretvorio u zvuk, bio bi to dugi, spori džez u vrelo ljetnje svitanje.

Biografija svestranog umjetnika

Vladimir Martinovski je rođen 1974. u Skoplju, dvije godine je mlađi od Omladinskog kulturnog centra u kojem izlaže. Objavio je deset knjiga poezije, dvije pjesničke knjige za djecu, jednu knjigu priča i čak tri knjige izvorno japanske književne forme haibun. Dodamo li ovome desetak knjiga studija i eseja i osam antologija koje je potpisao, onda je jasno da Vlatko piše sa lakoćom. Zapravo, ta lakoća prožima sve što radi.

Vlatko svira u bendu - slušao sam jedno cijelo veče njihove improvizacije. Najbolje da pustim njega da nabroji svoja muzička iskustva: “Sviram kaval i različite tradicionalne frule, tamburu, ud, prim, bas gitaru, kahon i različite tradicionalne udaračke instrumente. Svirao sam u Orkestru ‘Pece Atanasovski’, bendovima Baklava, Kaldrma, Okrugli sto, Tiho Proljeće i Brothers Band...”

Povrh svega toga, ovaj čovjek je i - dekan Filološkog fakulteta u Skoplju.

Pjesnik Martinovski zapravo zna da je još Artur Rembo napisao pjesmu Samoglasnici, dajući svakom od njih boju: A crno, E belo, I rujno, O plavo, U zeleno. Sinestezija je dar da se zvuk vidi kao boja, slika izaziva miris, čula se udružuju i prepliću. Sinestezijski pristup je doveo Vlatka do toga da - vidi zvuk. I da umije da ga skicira na ekranu.

“Za mene su sve umjetnosti povezane i dio neke velike Cjeline, pa i moja iskustva sa različitim umjetnostima mi otvaraju nove vidike za ostale umjetnosti”, konstatuje Vlatko.

On umije i sa riječima. Slike se zovu “Ukrštena sola”, “Bis na kiši”, “Potraga za bendom”, “Zvuk sjenki”, “Razbijanje vazduha”, “Boja zvuka”, “Gudala i budala”...

A umije i sa bojama - kolorit je mediteranski - od Portugala do Sicilije, od zapadnoafričkih laguna do grčkih ostrva, ribari baš tako sočno boje svoje čamce. Sjeverna Makedonija kao izraziti Mediteran bez mora ne pokazuje tu svoju suštinu samo svojim prvoklasnim vinima, načinom na koji se pjeva i tuguje, već - evo - i izložbama poput ove.

Pjev nijemih slika

“Kada slušam muziku, nerijetko zatvorim oči i sa unutrašnje strane kapaka gledam slike. Ova izložba ima naizgled obrnutu perspektivu: nadam se da će makar jedna ‘nijema’ slika u makar jednom posmatraču pobuditi zvuk, pjesmu, melodiju…” Ovo je Vlatkova poruka nama koji gledamo.

Pjesniku Martinovskom je Povelja iz Kraljeva nedavno objavila knjigu “Unutrašnje planine”. Prevod sa makedonskog je manje melodiozan od originala, ali sasvim dobar da bi se ušlo u svijet ovog pjesnika.

U pjesmi “Tiha večera” pjesnik kaže: “Posle pet decenija pet pjesnika iz pet susjednih država, bučno se sjećaju mladalačkih druženja…” Već spomenuti Rembo bi bučno druženje zamislio uz muziku: “O, vrhovna Truba, puna cike lude”. A Vlatkova pjesma se okončava ovako: “Na kraju večere usahnu i muzika. Sve se utiša. Sem nekog zrikavca koji produži da solira”.

I to je to. Vlatko voli da se igra. I kroz igru je - kako nas uči Niče - dostiže najbolji oblik zrelosti. Ozbiljnost djeteta u igri.

Sigurno je zapisao partituru za taj solo, pa napisao pjesmu i skicirao sliku na mobilnom. Tri u jedan, renesansni čovjek u digitalnoj eri.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )