Đurović: Žene u politiku nijesu dobrodošle

Po vokaciji političarka, po lokaciji Novljanka, a po zvanju magistarka ekologije i zaštite životne sredine. Željela je da “očisti” Crnu Goru, a upisala se u istoriju crnogorskog parlamentarizma. O rodnoj ravnopravnosti nije mnogo razmišljala, jer su njena porodica i okolina bili “rasterećeni rodnih uloga”. Politika je demantovala njeno uvjerenje da su muškarci i žene u Crnoj Gori ravnopravni i shvatila je da žene nijesu “svuda dobrodošle”. Posebno ne u politici. Uspijevala je da se izbori za svoje mjesto za stolom, pa makar bila i jedina žena.

Njeno ime je Danijela Đurović, i prva je žena koja je bila na čelu hercegnovskog parlamenta. Bilo je to 2012. Deceniju kasnije postala je predsjednica Skupštine Crne Gore, 20 godina nakon što je na tu funkciju izabrana prva žena u istoriji crnogorskog parlamentarizma - Vesna Perović.

“Taj osjećaj ponosa je neopisiv. Moram da priznam da i danas, poslije iskustva na pomenutim pozicijama, osjećam jednako i ponos i nevjericu. Ipak, moramo imati u vidu i kompleksnost okolnosti i momenta kada sam postala predsjednica Skupštine Crne Gore. Nije bilo nimalo lako voditi parlament, suprotstaviti se kada je trebalo, ali imati i dovoljno tolerancije za nepristojna ponašanja, umjeti naći kompromisna rješenja u situacijama koje su izgledale bezizlazno i sve to nemajući jasnu parlamentarnu većinu tokom cijelog mandata. Nekada se i sama zapitam kako sam uspijevala. Mislim da odgovor leži u činjenici da su žene spretnije u upravljanju kriznim situacijama. Želim da vjerujem da sam makar malo prokrčila put drugim ženama i pokazala da je moguće biti u vrhu i pored svih prepreka”, priča ona za “Vijesti”.

Vremenom naučili da je slušaju i čuju

Kaže da politika nije bila njen prvi izbor i da je sticajem okolnosti uplovila u političke vode:

“Ekologija i zaštita živorne sredine, što sam i magistrirala, posebno specijalnost u domenu upravljanja komunalnim otpadom i održivi razvoj, bili su fokus moje poslovne karijere. Politiku sam pratila u domenu opšteg interesovanja, ali ne i angažmana. Na nagovor prijatelja, prvi put sam postala članica političke partije na početku 2008. Kako nikada ništa ne radim polovično, niti usput, angažovala sam se u punom kapacitetu već na samom početku i vrlo brzo postala članica organa partije, a zatim su slijedile i određene pozicije u lokalnoj upravi Herceg Novog”.

Iako joj se nekada čini da na priču u rodnoj ravnopravnosti u Crnoj Gori treba staviti tačku konstatacijom da smo patrijarhalno društvo, ipak bira zarez.

“Uključivanjem u politički život, kao i sagledavanjem iskustava mojih koleginica, sve sam više postajala svjesna očite neravnopravnosti, a onda sam se i na ličnom primjeru uvjerila koliko su rodne uloge podijeljene u našem društvu. Iako uporno odbijam da neke teme, društva, mjesta odlučivanja, mogu biti mjesta gdje nisam dobrodošla kao žena, u meni uvijek proradi inat i ne dozvoljavam da budem isključena. Zbog svoje naravi, upornosti, neki će reći ambicioznosti i nametljivosti, uvijek sam nalazila ‘svoje mjesto za stolom’, makar bila i jedina žena”.

Kada danas analizira svoj politički put kaže da shvata koliko joj je trebalo energije i upornosti da postane žena koju slušaju i čuju, i koliko je prepreka bilo na tom putu:

“Dešavale su mi se situacije nelagodnosti, kada sam, iako vrlo stručna za teme o kojima se govori, osjećala neugodnost kada treba da uzmem riječ na organima partije ili drugim mjestima odlučivanja, jer se u prostoriji osjećala neizgovorena rečenica - ‘a šta sad ona hoće’. Ipak, nisam dozvoljavala da me ta nelagodnost spriječi da kažem šta mislim. Takođe, ne volim kada me prekidaju. To smatram posebno nekulturnim. Muškarci u Crnoj Gori imaju taj ‘urođeni gen’ da moraju da se ‘ubace’ ženi u riječ, ili da je prekinu u izlaganju. To nisam dozvoljavala i znala sam da odgovorim. Vremenom su naučili i da me slušaju i čuju”.

Da bi se riječ žene čula, ističe, one moraju prvo da se izbore sa sobom, da shvate da ne postoje mjesta i pozicije rezervisane za muškarce:

“Da se izbori sa svojom najbližom okolinom, da neprestano uči i stiče nova znanja i saznanja kako bi uvijek mogla da odgovori činjenicama, ali i da na tom putu ne ‘ogrubi’ i ne poistovijeti se sa suprotnim polom, već naprotiv, da gaji ženama svojstvene karakteristike empatije i kompromisa, što nas žene upravo čini sveobuhvatnijima, kompletnijim i jako dobrim menadžerkama u kriznim situacijama”.

Sve manje žena spremno da se upusti u avanturu zvanu politika

Na pitanje koliko je u partiji, čiji je bila član, uticala na donošenje odluka, imajući u vidu da je bila u samom vrhu odlučivanja, kratko i jasno odgovara “ne dovoljno”. Kako kaže, jedna od njenih karakteristika je samokritičnost, a tu osobinu smatra “rezervisanom” za žene.

Ipak, priznaje da je ponosna na mnoge stvari koje je postigla, osmislila i realizovala, kako u Herceg Novom, tako i u državnom parlamentu.

“Od pitanja socijalnih politika i zakona koji poboljšavaju kvalitet života ženama u Crnoj Gori, do unošenja kulture komunikacije u javnom prostoru. Na sva ona zakonska rješenja koja sam zajedno sa svojim koleginicama u Ženskom klubu predložila i koja je Skupština usvojila, činjenicu da sam okupila sve lidere tadašnjih parlamentarnih partija na jednom mjestu poslije punih šest godina, doprinijela izboru troje sudija Ustavnog suda, što je bio jedan od ključnih koraka ka odblokiranju rada pravosudnih institucija...”.

Seksistički i mizogini napadi na žene, a posebno političarke, postali su skoro pa svakodnevica i žene su meta kritika i uvreda po svim osnovama, a vrlo rijetko se sa njima, ističe bivša predsjednica Skupštine, polemiše o iznijetim stavovima:

“Možda nezrelost dijela muške populacije koji je sklon takvim napadima leži u činjenici da su inferiorniji od žena i nesposobni da argumentovano diskutuju i kritikuju. Ostaje bolna činjenica da smo mi rodno nezrelo društvo. Rekla bih da ovako lošoj situaciji doprinosi i to što nadležni organi često žmure i ćute na sve ono kroz šta prolaze političarke, ne reaguju na napade i otvoreni govor mržnje, dok reakcija kolega političara obično izostane ili se svede na puku objavu na društvenim mrežama koju svi vrlo brzo zaborave”.

Fraza koja je uvijek naljuti je da je teško naći “kvalitetnu” ženu koja je spremna da bude na izbornoj listi. Ističe da se ne sjeća da je ikada razmatran kvalitet kolega, dok se ženama kandidatkinjama “pretresa prošlost, sadašnjost, obrazovanje, znanje, bračno stanje i sve ostalo moguće”.

“A onda, sa druge strane, gledam dostupna kredibilna istraživanja, koja kažu da je sve manje žena spremno da se upusti u avanturu zvanu politika, a dominantni razlozi su osjećaj neravnopravnosti, neugodnosti, neblagonakloni pogledi najbliže okoline, ali i ono što je sve više uzelo maha, a to su mizogini napadi na žene u javnom medijskom prostoru, posebno na društvenim mrežama. Jednostavno, žene sve manje imaju volje da se hvataju u koštac sa svim tim preprekama i problemima da bi učestvovale u politici, sa slabom izvjesnošću da, i ako se uključe, će biti prisutne na mjestima odlučivanja. Za mene je vrlo interesantan podatak da su žene iz manje razvijenih i ekonomski slabijih područja spremnije da se uključe u politiku, dok sam ranije bila u uvjerenju da je upravo suprotno. Obrazloženje leži u činjenici da smo duboko politizovano društvo i borba za golu egzistenciju ih tjera da se politički angažuju”.

Kvote i koketiranje s evropskim vrijednostima

Podsjeća na poražavajući odgovor u istraživanju koji je sprovela Vestminsterska fondacija. Na pitanje anketiranim ženama šta bi ih motivisalo da se uključe u politiku, odgovor je bio - ništa. Zbog toga su kvote u našem društvu, iako one ne odražavaju stvarnu ravnopravnost, i iako, kako kaže, sa njima nije zadovoljna, ipak nužno zlo. Podsjeća da je trenutni saziv Skupštine ispod zakonskog minimuma - ima svega 27 odsto poslanica.

“Da nije kvota, kao i našeg koketiranja sa evropskim vrijednostima, žene bi imale minimalne šanse da postanu odbornice, poslanice, ministarke, ili da zauzmu neku drugu visoku javnu funkciju. Za sadašnje generacije moramo podići kvote na 50 odsto, jer to je ravnopravnost. Moramo donijeti niz zakonskih rješenja koja će zaštititi žene od seksizma i mizoginih napada. Majke i očevi, počnite da vaspitavate svoju djecu da su u svemu ravnopravni bez obzira na pol. Izbacite stereotipe rodnih uloga koji su nam generacijama usađivani od rođenja. Stvarajmo uslove da nove generacije ne prepoznaju podijeljenost. Krenimo od njih, jer oni su naša budućnost. A ženama poručujem - budite samouvjerene i uporne. Moguće je da ostvarite sve ono što želite”.

Priznaje da je za nju politika bila i ostala izazov:

“Platforma putem koje mijenjamo svoje okruženje nabolje. U meni će uvijek biti entuzijazam, sada i potkrijepljen velikim iskustvom, da se angažujem, utičem i kreiram, u svim aspektima, prostor u kojem živimo. Mislim da je najbolje da ovaj intervju završimo poznatim citatom Margaret Tačer: ‘U politici, ako hoćeš da se nešto kaže, pitaj muškarca. Ako hoćeš da se nešto napravi, pitaj ženu’”.

Vjeruje da će EU da nas “natjera” da dobijemo premijerku ili predsjednicu

Crna Gora je ženskog roda, ali u njoj muškarci i dalje kolo vode. Od osnivanja Narodne skupštine u Knjaževini Crnoj Gori do danas, od Šaka Petrovića do Aleksandra Mandića, Skupštinom je predsjedavalo 30 predsjednika i samo dvije predsjednice.

Ali, zato je mjesto predsjednika države uvijek bilo “rezervisano” za muškarce. Samo se jedna žena odvažila, Draginja Vuksanović Stanković, da uđe u izbornu trku za predsjednika države.

I premijerske odluke uvijek je donosio muškarac.

Danijela Đurović kaže da vjeruje da će nas Evropska unija i želja da budemo dio te porodice “natjerati” da se u skorije vrijeme i na premijerskoj funkciji, kao i na čelu države, nađe žena.

“Mislim da će se to desiti u skorije vrijeme i to zato da bismo pokazali da smo moderno, razvijeno i osviješćeno društvo, iako je realnost drugačija. Lično smatram da nam je to neophodno. Pokazalo se na velikom broju primjera da su druge države, na čijem su čelu bile žene tokom kriznih situacija, kao na primjer korona pandemije, imale mnogo bolji odgovor na izazove. Postoji i izreka da kada bi svijetom vladale žene, ne bi bilo ratova. Crna Gora je do sada imala dvije predsjednice Skupštine. Nije rezultat za pohvalu, ali hajde da vjerujemo da će to biti podsticaj da se žena u dogledno vrijeme nađe i na čelu države i Vlade. Ono što je sigurno jeste da imamo više nego dovoljno žena koje bi mogle jednako dobro, ili bolje nego muškarci, da obavljaju ove jako značajne poslove”.

( Svetlana Mandić )