Ribanje kao stil života

Tmurno vrijeme i sjeverni vjetar otjerali su barske ribare iz marine u nedjelju ujutro. Oni koji su odlučili da pokušaju uprkos tome, pakovali su štapove malo nakon dolaska. Barke su bile vezane za dokove, a vjetar je vijorio ribarske mreže u njima dok su kante za ribu blago udarale jedna o drugu.

Slobodan Knežević i Zvonko Radević popravljali su motor jedne manje barke. Izveli su Slobovu barku na more nekoliko dana prije toga kada se pokvario motor, pa su morali da ga šlepaju, a tada su je dodatno sređivali jer ju je nedavno dobio na korištenje.

Pored dugo čekane ribarske želje, barke oko koje ima posla, pričali su o ribanju, za koje kažu da je mnogo više od hobija, to je njihov stil života.

Upoznali su se još u srednjoj školi, ali pričaju da se nijesu družili sve dok Slobo nije postao učitelj Zvonkovom sinu. Do tada, Slobo je pecao na dokovima, a prijateljstvo sa Zvonkom, koji ima barku, omogućilo mu je da se navikne na ribanje iz barke. Zvonko je dobio dugo čekanog druga za odlazak u ribu.

“Još kao dijete sam volio da pecam. Moj najbolji drug je imao štap i išao da peca, pa sam i ja sa njim. On me je učio kako se koristi štap, kako se namješta udica. Tada sam zavolio ribolov i ta strast je godinama samo rasla”, ispričao je Slobo.

Kada je krenuo na fakultet u Nikšić, sa sobom je nosio štap i nekim danima izlazio na jezero da peca. Kaže da je prvi štap dobio od đeda, skup štap japanske marke, koji i danas čuva iako nije upotrebljiv.

Zvonko nema tradiciju ribolova u porodici, osim, takođe, svog đeda. Počeo je sa ribanjem “od kada zna za sebe”, sa skromnom i improvizovanom opremom. Danas je predsjednik Kluba za sportski ribolov “Pristan”.

Prvi barski klub ribolovaca i nepisana pravila mora

“Pristan” je formalno nastao 2012. godine, Radević je na njegovom čelu od 2016. godine, a klub broji oko 240 članova. To je bio prvi klub ribolovaca, a danas ih u Baru ima pet, ispričao je.

Pored druženja, upoznavanja i međusobne pomoći, “Pristan” učestvuje u organizaciji takmičenja, organizuje Barski kup i, između ostalog, školu ribolova za juniore.

“U toj školi ih ne učimo samo da pecaju i da love ribu. Ribanje zahtijeva strpljenje, kontrolu i druge vrline kojima učimo mlade dječake i djevojčice”, ispričao je Radević.

Knežević je dodao da ih u toj školi, koja se održava ljeti, uče i o ekologiji, odgovornosti prema moru i prirodi, zaštićenim vrstama…

Juniori, kako su objasnili, najčešće nisu djeca članova kluba, već djeca sa strane koja žele da nauče da pecaju. Najviše je dječaka, ali i nekoliko djevojčica se zainteresuje svake godine.

Radević je kazao da je svrha kluba prije svega umrežavanje, jer okuplja slične ljude koji su potrebni jedni drugima.

Knežević je istakao da je “ribanje individualan sport, ali nije samotnjački”. Takav stav iznjedrio je i neka nepisana pravila mora, a to su da se svi ribari na pučini javljaju jedni drugima, na moru se svi znaju i druže, svi se uzajamno pomažu i računaju jedni na druge.

Najveći problem im je to, ispričao je Radević, što nemaju prostorije. Najviše bi voljeli da imaju mali dio barske marine u kojem će moći da postave neki montažni objekat ili kontejner koji će koristiti kao mjesto za družene, organizaciju događaja, izdavanje dozvola za ribolov… Na taj način imaće, kako se nadaju, i mjesto da istaknu brojne medalje i trofeje koji su sada u Radevićevom magacinu.

“Jedini smo grad koji nema prostorije kluba za te svrhe. U Budvi, Tivtu, Kotoru, prostorije se nalaze maltene na pjeni od mora. Mi smo imali prostorije dvije godine u centru grada, ali smo shvatili da to nije praktično jer niko ne želi da iz marine dolazi do centra. Trebaju nam prostorije nadomak mora, gdje će ribari moći da se pripremaju, namještaju opremu i druže se”, ispričao je Radević.

On i Knežević smatraju da ni oni, članovi, nijesu bili dovoljno uporni i glasni u zagovaranju ove ideje. Saglasili su se da je to zbog toga što sve to rade na volonterskoj osnovi i nemaju uvijek vremena za sve to pored onoga što zahtijeva posao, porodica i druge obaveze.

“Mi imamo i Vajber grupu. Dnevno razmijenimo oko tridesetak sadržaja vezanih za ribolov, dobre prakse, nove prakse, dobre ulove, stvari iz regiona i inostranstva. Bilo bi dragocjeno kada bismo imali prostor u kojem možemo o svemu tome uživo diskutovati, pa možda organizovati i neke radionice”, poručio je Knežević.

Sa drugim klubovima, kako je naglasio Radević, imaju odličnu saradnju i nema konkurencije, već samo odličnog druženja, saradnje i organizacije.

U sklopu aktivnosti klubova su se borili i protiv “dinamitaša” koje, kako su kazali, nimalo ne podržavaju jer ugrožavaju bezbjednost ronilaca, drugih ribara i narušavaju ekosistem mora.

Za more se spremaju nekoliko dana, a ostaju dugo

Radević i Knežević priznali su da često obaveze organizuju prema odlasku u ribu. To im nije uvijek prioritet, ali jeste uvijek na umu. Vremensku prognozu prate redovno, opremu kupuju i kada im ne treba.

“Unaprijed pratimo vrijeme i organizujemo se prema tome. Ako znamo da će sljedeće nedjelje biti lijepi dani, trudimo se da do tada završimo sve obaveze kako bismo mogli da idemo u ribu. Za par sati ne idemo, to nije dovoljno. Kad izađemo na more, ostanemo i do osam sati, nekad i više”, kaže Knežević.

On je dodao da su često pecali nakon samo par sati sna.

Bez dobre pripreme, kazao je Radević, ne idu. Nije bezbjedno i ako je loše vrijeme, nije im užitak, što je prvenstvena svrha.

“Najljepši dio dana na moru je dobar ulov, a zatim druženje, novo mjesto, nova oprema, nova barka. Sve je posebno iskustvo. Nijedan dan nije isti, a nije uvijek cilj da nađemo ribu po svaku cijenu. Najgori dan na moru je dobar dan”.

Knežević je naglasio da se ribanje ili voli do srži, “do ludila”, ili ne uopšte. On je kazao da se ljudi često dive pogledu na more sa kopna, a da je posebno lijep pogled sa mora na kopno.

Ribolov, prema njihivom riječima, počinje mnogo prije samog pecanja, a traje dugo nakon usidrenja barke. Tada slijedi čišćenje i spremanje ribe. Često, kako priznaju, sa velikim umorom.

“Često nam je ljepša i zanimljivija ona riba oko koje se pomučimo ili koja, čak, pobjegne. Kada je lako ulovimo, to je kao pad adrenalina nakon što nešto osvojimo. Najbolja i najljepša je bila ona koja nije ulovljena”, kazao je Knežević.

U barkom dijelu Jadrasnkog mora ima dosta ribe, ispričali su oni, u zavisnosti od sezone lova. Lovi se skuša u toplijem periodu, sipe, orade, barakude, lapuge koje su samo mjesec dana tu, u septembru, tune…

Najveći izazov na moru su im nevere, iznenadne oluje koje se mogu desiti bez upozorenja, a vrijeme se u potpunosti promijeni za samo desetak minuta. Nevere prate crni oblaci, olujni vjetrovi, jaka kiša i grad.

U ribarske anegdote teško je povjerovati

Knežević i Radević kazali su da je u ribarske anegdote ponekad teško povjerovati, te je dobro što su najčešće zajedno, pa imaju svjedoke. Svaki dan na moru je uspomena za sebe, a svaki ribarski podvig posebna anegdota.

Knežević, kako je kazao, u moru takvih izdvaja jednu - hranili su galebove koji često dođu do barke i dok su im bacali kozice, Radević je refleksno bacio štap u more na 40 metara dubine.

“Ja sam tada zabacio svoj štap. On mi je rekao da je uzaludno jer ne mogu nikako svojim štapom da izvadim njegov sa dna. Ja sam tada osjetio da sam nešto uhvatio. Moja udica se uhvatila za alku od njegovog štapa i izvukao sam ga i vratio mu ga”, prisjeća se on.

Uz smijeh su se toga prisjećali i kazali da kada bi to njima neko ispričao - ne bi mu vjerovali.

( Marija Pešić )