Život je umjetnost, jer je umjetnost život: Monografija posvećena Voju Staniću predstavljena u CANU

Vojo Stanić je ostvario impozantno djelo, jedinstvenog poetičnog integriteta, mediteranske blagosti i eteričnosti i postao klasikum crnogorskog slikarstva, kazao je akademik Niko Martinović na jučerašnjoj promociji monografije posvećene velikom crnogorskom umjetniku, čiji je autor.

Monografija “Vojo Stanić” predstavljena je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU), gdje će danas u 19 časova biti otvorena i velika retrospektivna izložba akademika CANU Voja Stanića. Na početku jučerašnjeg događaja prikazan je i odlomak iz dokumentarnog filma “Stanić, stoljeće” reditelja Andra Martinovića u kojem su, pored Stanićevih svjedočanstava, o njegovom radu i osobenosti govorili i Đorđe Kadijević, Duško Vujošević, Branko Baletić...

Monografijom “Voju Stanić” CANU obilježava stogodišnjicu njegovog rođenja i izražava duboko poštovanje Akademije prema svom najstarijem članu, iskreno divljenje njegovom slikarstvu i najtoplije želje povodom jubileja, kazao je akademik Žarko Mirković.

“Ovo, u svakom pogledu reprezentativno ostvarenje, djelo je akademika Nika Martinovića. Pored najbitnijeg, cjelovitog i stilski besprekornog predstavljanja Vojovog slikarstva i njegove životne filozofije koju je družeći se sa njim decenijama dobro upoznao i savršeno razumio, monografija je istovremeno još jedno svjedočanstvo širine Nikovog znanja, rijetke posvećenosti i nezimjernog truda, a posebno njegove želje da na ovaj način obilježi jubilej svog prijatelja”, rekao je Mirković ističući da je u pitanju “izuzetna monografija o izuzetnom slikaru”.

Istoričar umjetnosti, akademik Aleksandar Čilikov, koji je i recenzent monografije, naglasio je da je u pitanju jedna vrlo kvalitetna publikacija.

“Moj kolega, akademik Niko Martinović napravio je jedan od najboljih tekstova o Voju Staniću koji je do sada urađen. Nije mu bilo lako napraviti pregled jedne poetike koja traje praktično osam decenija i to složi u jednoj sintezi, u jednom tekstu, a po mom mišljenju, to je urađeno na jedan izvanredan način, vjerovatno i zbog toga što je akademik Martinović veliki poznavalac Vojovog djela i zna sve njegove stvaralačke faze, a posebno sam mu zahvalan što je u tom tekstu apostrofirao i njegove skulptorske djelatnosti, jer je Vojo Stanić počeo kao skulptor. Ja lično mislim da je spomenik Jovanu Tomaševiću Voja Stanića jedan od najboljih javnih spomenika u Crnoj Gori ikada napravljen”, kazao je Čilikov.

On je istakao da luksuzna monografija sigurno ne bi bila tako kvalitetna da nije bilo i dizajna čiji je autor magistrica Ana Matić, koja je i autorka dizajna kataloga koji će pratiti večerašnju izložbu.

Govoreći o stvaralaštvu Voja Stanića, Martinović je istakao da se od stupanja na likovnu scenu ovog stvaraoca bezvremene mudrosti i dostojanstva, 1954. godine, moglo naslutiti da je svijet boja njegova autohtonost i da izrasta jedna individualnost...

“U vječitoj mladosti duha, gradi djelo koje daje boje i tonove vremenu i epohi, a o njemu je napisana vascijela knjiga studija i eseja, kritičkih analiza i impresija. Afirmisao se kao slikar primorskih magičnih ambijenata, blago-humorne atmosfere, sa karikaturalnim likovima - oriđinalima, psihološki portretiranim, sa platnima kojima daje osobenu grotesknu notu - gdje svako za sebe predstavlja ogledalo naših naravi i običaja, zajedno gradeći jedan bizaran svijet između sna i jave”, naveo je Martinović.

Pisac i izdavač Branko Kukić kazao je da je Vojo Stanić “uspio od makrokosmosa da stvori makrokosmos koji se može sadržati u jednom zrncetu pijeska” i dodao:

“Tajna njegovog slikarstva izražena jednom rečenicom mogla bi da glasi: ‘Život je umjetnost, jer je umjetnost život’”.

Čilikov je istakao da nije lako govoriti o poetici Voja Stanića, jer je u pitanju rad koji traje decenijama, pa je iznio svoje opservacije iz ličnog iskustva kontakata sa samim umjetnikom, ali i njegovim djelom...

“Biti u društvu, a pogotovo neformalnom, Voja Stanića, velika je privilegija. Prvo, to je tako jedno zračenje pozitivne energije. Sto puta sam sreo u svom životu Voja Stanića, sto puta sam naišao na osmijeh, na neku šalu i pozitivnu stvar. Ne samo kad je u pitanju umjetnost, njegova prava i osobena, velika umjetnost, već i kad je u pitanju Vojo Stanić kao čovjek, ličnost, to je jedna nevjerovatna stvar.

Kukić je rekao da u slikarstvu Voja Stanića, na prvi pogled jeste realnost u kojoj živimo. Međutim, njegovo slikarstvo ima veliko simbolično značenje.

“To je jedna posebna dimenzija njegovih slika o čemu gledalac na prvi pogled ne razmišlja. Vojo Stanić u svojoj knjižici ‘U dokolici’, koja je vrlo pametno objavljena u Nikovoj monografiji, prikazuje njegov svijet dvostrukim iz prostog razloga što je otvoreno bio u tom svojim mislima i izrekama, protiv apstraktnog slikarstva, nije to prihvatao kao potvrdu bilo koga od nas, a pogotovo bilo koga uopšte. Apstrakcija pripada nekoj geometriji, odnosno ne pripada ničemu. Drugo, na njegovim slikama postoje sjene, scene, likovi koji bi na neki način ličili na nadrealističko slikarstvo, međutim on takođe nije cijenio to slikarstvo jer je smatrao da je to više dosjetka nego metafizika. Da li je Vojo bio slikar metafizičkog slikarstva? Nije, jer je kod njega sve realizam, a taj realizam nesvjesno prelazi u nešto fantastično”, ispričao je Kukić, a Mirković konstatovao da u platnima Voja Stanića ima svih nas.

“Svakom slikom, a možda i dugim nizom svojih godina koji želimo da bude mnogo duži, on kao da poručuje da sebi možemo stvarati drugačiji, ako ne bolji, onda sigurno ljepši svijet, hoćemo li - zavisi od nas... Ako na Vojovim slikama ne treba tražiti vrijeme, ono što se lako vidi i što ih u dobroj mjeri definiše je prostor. To su jasne vizure i biće mediteranske Crne Gore, posebno Herceg Novog, o čijim ljudima priča sa felinijevskom naklonošću i majstorstvom svojstvenim rijetkim djelima rijetkih umjetnika. Taj svijet toplih boja, lokalan a kosmopolitiski, neumoljivo istinit a istovremeno tolerantan i uvijek vedar i pomalo iščašen svima je poznat i blizak, zato što znamo da smo i to mi...”, rekao je Mirković.

Ipak, smatra autor monografije, sveprisutni optimizam, refren “Viva la vita” život duha i život tijela, i lirizam između osmijeha i melanholije, to je ono što plijeni Stanićevim djelom i što ga čini maksimalno komunikativnim.

Kukić je podijelio i da je njegova prva impresija o Stanićevom stvaralaštvu bio rijetko poseban humor...

“Taj humor nije prisutan mnogo ni u literaturi, a kamoli u slikarstvu. Ja sam se jednom prilikom vezao za humor Voja Stanića jer me je to razgalilo, a posle sam shvatio da je to samo jedna strana njegovog slikarstva. Bio sam ubijeđen da je taj njegov humor koji sam ja prvo primijetio, dovoljan za našu tadašnju umjetnost uopšte, jer je naša umjetnost prije toga bila ideološka i, sa manjim izuzecima, potpuno beznačajna... Kasnije sam u tome otkrio i nešto žešće i aktuelnije i opasnije i nešto što je potpuno specifično i što do tada u jugoslovenskom slikarstvu nismo imali”, istakao je on.

Čilikov je podsjetio i da je Stanić bio i pedagog jedan od utemeljivača i profesora kultne Umjetničke škole u Herceg Novom doprinoseći utemeljenju i razvoju crnogorske slikarske scene...

“Ja neću govoriti o likovnoj analizi njegovih djela, mnogi su ga opisivali i pisali o njemu, povezivali ga sa mnogo čime, međutim, to je jednostavno Vojovo slikarstvo, to je jedna osobena ličnost. Mnogo je zaslužan za razvoj crnogorske scene, ne samo zbog njegovog djela... 1950. godine u Crnoj Gori gotovo da nije bilo slikara, nije bilo umjetničke škole, univerziteta, niti išta, a Vojo Stanić se vratio iz Beograda i otišao u Herceg Novi, tu napravio veličanstvenu umjetnost koja je povukla i druge umjetnike da se vrate u Crnu Gori i stvaraju crnogorsku likovnu art scenu”...

Martinović je dodao i da je Stanić, iako je završio vajarski odsjek na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, izabrao slikarstvo kao put koji vodi ka najvišem čovjekovom cilju...

“Svojom etikom i estetikom, Stanić je istinski vajar i afirmator crnogorskog identiteta i duha. Kreacije ovog autentikuma vremena, jedinstvene duhovne mudrosti i čestitosti, ovaploćuju El Grekovu misao: ‘Slikarstvo nije umjetnost, slikarstvo je duh’”, kazao je Martinović.

( Jelena Kontić )