Napad u Moskvi: Zašto tajne službe dijele svoja saznanja
„U osnovi se mora reći da je 11. septembar 2001. odigrao zaista veliku ulogu. Rečeno je da to više ne smije da nam se dogodi, odnosno da se važne informacije ne prenose. I to traje sve do danas“, kaže njemački stručnjak.
SAD su prije nekoliko sedmica upozorile Rusiju na mogući napad poput onoga koji se dogodio 22. marta. Kada je riječ o terorizmu, tajne službe se sa svojim saznanjima odnose na iznenađujuće kolegijalan način.
Tajne službe, kao što im i samo ime kaže – rade u tajnosti. Prikupljaju podatke koji koriste nacionalnoj bezbjednosti ili koji imaju za cilj da njihovim vladama pruže informacionu prednost prilikom donošenja političkih odluka.
A mogu da se špijuniraju i saveznici: američka tajna služba za inostranstvo NSA tako je godinama pratila mobilni telefon bivše njemačke kancelarke Angele Merkel. Za pretpostaviti je da bi Vašington više volio da ta stvar nikada nije otkrivena.
Ali, u drugim situacijama, tajne službe dijele svoja saznanja. Tako su na primjer 23. februara 2022. Sjedinjene Države obavijestile Njemačku i druge evropske partnere da će Rusija naredne noći započeti invaziju na Ukrajinu.
Kada je riječ o terorističkom napadu koji se prošlog petka dogodio u Moskvi, to je mnogo neobičniji slučaj: informacije su podijeljene s državom koja definitivno ne važi kao saveznik.
Koje su informacije SAD dale Rusiji?
Američka ambasada u Moskvi je 7. marta upozorila svoje građane u Rusiji: „Ekstremisti imaju neposredne planove za napad na velika okupljanja u Moskvi, uključujući i koncerte.“ Prema preporuci ambasade, trebalo je da građani 48 sati izbjegavaju masovna okupljanja.
Osumnjičeni islamisti napali su tek 15 dana kasnije, ali ako se to izuzme, sadržaj upozorenja odgovarao je napadu u moskovskoj Sali u „Krokus siti“ u kojem je ubijeno više od 130 ljudi.
Nekoliko sati nakon prvih hitnih poziva, portparolka Savjeta za nacionalnu bezbjednost Bijele kuće Edrijen Votson pozvala se na upozorenje od 7. marta: „Američka vlada je tu informaciju proslijedila i ruskim zvaničnicima, kao što to već dugo čini u okviru naše politike ’obaveza upozorenja’“, rekla je. Dalji detalji, kao ni izvor obavještajnih informacija, nisu javno poznati.
Koliko su ruske vlasti ozbiljno shvatile upozorenje?
Očigledno nedovoljno ozbiljno, smatra istraživač terorizma na Kraljevskom koledžu u Londonu Piter Nojman: „To potvrđuje činjenica da je Vladimir Putin pet dana ranije javno odbacio to upozorenje kao propagandu. On je u suštini rekao da je to neka vrsta psihološkog rata ’koji time mene žele da izbace iz koncepta’ i nije to uopšte shvatio ozbiljno“, rekao je Nojman u za njemački radio „Dojčlandfunk“.
Koliko je normalno (ili je neobično) da se informacije dijele u vreme rata?
Sjedinjene Države nisu doduše strana u ratu u Ukrajini, ali na Rusiju gledaju kao na prijetnju. Uostalom, Vladimir Putin redovno otvoreno prijeti Vašingtonu.
„Procjenjujem da su Amerikanci javno objavili to upozorenje, jer vjerovatno više nema saradnje s ruskim tajnim službama“, kaže Mihael Gečenberg, stručnjak za pitanja bezbjednosti njemačkog javnog servisa ARD.
„Države u principu uvijek upozoravaju jedna drugu na predstojeće ili planirane terorističke napade preko svojih tajnih službi, onda kada saznaju za njih. To se događalo i u prošlosti u saradnji s ruskim tajnim službama. Ali, pretpostavljam da je ta saradnja zbog rata Rusije protiv Ukrajine prestala“, rekao je Gečenberg za DW.
Koliko je bliska obavještajna saradnja po pitanju međunarodnog terorizma?
Grupacije kao što je tzv. „Islamska država provincije Horosan“ (ISPK) ne zaustavljaju se na nacionalnim granicama, kao što dokazuju nedavni napadi u Rusiji, Iranu i Avganistanu. U tom smislu, za javnu bezbjednost je ključno da oni koji prate njen rad u različitim zemljama takođe i rade zajedno.
Prema Gečenbergovoj proceni, to generalno dobro funkcioniše. „Informacije se, posebno između zapadnih tajnih službi, dosljedno razmjenjuju. Dojave se prosleđuju, a zatim ih obrađuju nadležna istražna tijela. Često se ispostavi da su dojave irelevantne. Ali, tamo gdje nečeg ima, sprovodi se istraga i osobe se hapse.“
Da li je uvek bilo ovako?
Američke tajne službe pozivaju se na javno dostupnu direktivu „Obaveza upozorenja“, zakona o tajnoj službi iz 1947, kao i na dekret predsjednika Ronalda Regana iz 1981. Mihael Gečenberg ukazuje da je to posljednjih godina dobilo na težini.
„U osnovi se mora reći da je 11. septembar 2001. odigrao zaista veliku ulogu. Rečeno je da to više ne smije da nam se dogodi, odnosno da se važne informacije ne prenose. I to traje sve do danas“, kaže njemački stručnjak.
Kako nemačke tajne službe reaguju na ISPK?
On ujedno smatra da su njemačke vlasti proteklih godina napravile dobar posao u vezi s ISPK: „Tokom protekle dvije godine morali smo više puta da se suočavamo sa situacijama u kojima su pristalice ISPK bile osumnjičene za planiranje napada. Uspješno su osujećeni ti navodni planovi još u ranoj fazi.“
U Kelnu na zapadu Njemačke osumnjičene pristalice ISPK tako su na primjer razmatrali mogućnost da napadnu tamošnju poznatu katedralu, veoma popularna među turistima, kao i jedan festival. A prije samo sedam dana, istražitelji u Geri, u centralnoj Njemačkoj, uhapsili su dvojicu muškaraca za koje se sumnja da su, pod zastavom ISPK, planirali napad na švedski parlament.
Istraživač terorizma Nojman ističe da je, prema podacima Europola, broj pokušaja napada naglo porastao nakon 7. oktobra – dana kada je islamističko teroristička grupa Hamas napala Izrael: „Hvala Bogu, ništa se nije dogodilo, ali napadi su sve češći“, kaže Nojman. A ponekad je, dodaje, to i pitanje sreće…
( Deutsche Welle )