Izložba "Bijeli dol" Slobodana Slovinića: Sjećanja na djetinjstvo i rajski vrt

Sjećanja, djetinjstvo, emocije, trenutke, zvuke, ukuse, mirise, boje, bezbrižnost i ljepotu prirode sabrao je u svojim najnovijim radovima eminentni crnogorski stvaralac Slobodan Bobo Slovinić i predstavio ih na izložbi “Bijeli dol”, koja je u utorak veče otvorena u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici.

Dok se u pozadini čuo topli instrumental, djelovalo je kao da slike diriguju, a motivi prirode na njima orkestriraju i izvode muziku. Majstor starog kova, kakav je Slovinić, probudio je veliko interesovanje šire javnosti za koju je galerijski prostor bio mali, ali sa druge strane izuzetno adekvatan za odabrane radove i postavku “Bijeli dol” kojom Slovinić kroz svoja sjećanja šeta posjetioce.

“Pred nama su radovi koji predstavljaju izmaštane biološke sekvence zavičaja, potaknute snažnim emocijama autora koji, preko šest decenija, uvijek ima nešto novo da prenese. Prikazane scene pružaju jedinstveno vizuelno i sentimentalno iskustvo, istovremeno nas podsjećajući na izuzetnost predanog i marljivog rada, čiji rezultati nadilaze okvire vremena”, kazala je kustoskinja Marina Čelebić prije nego je prepustila riječ autoru koji je i otvorio sopstvenu izložbu.

Podsjećajući prisutne da se, pored slikarstva, ranije bavio i likovnom kritikom, te da je objavio više od hiljadu tekstova o likovnom stvaralaštvu i umjetnicima, kazao je da je odlučio da sam otvori postavku, objašnjavajući šta Bijeli dol zapravo predstavlja.

“Gledano iz mog ugla, najoptimalnija je umjetnost koja direktno izbija iz umjetnikovog korpusa. To je izvor koji pršti iz duše kao skupina snažnih emocija. Predstavljam vam jedan takav moćni izvor. Skupinu djela pod nazivom ‘Bijeli dol’. U davna vremena bio je to životni dol mojih predaka. Rajski vrt koji je hranio brojnu čeljad. Nekada bijeli, a danas crni dol. Progutao ga je beton i željezo. U njemu je nestalo mediteransko bilje, masline, smokve, mandarine, šipci, mentule. Sačuvao sam ih u sjećanjima iz mladosti. Pregršt mediteranskih emocija razasuo sam na ovim ostvarenjima koja vam nudim da u njima uživate”, rekao je Slovinić na otvaranju.

Djela su realizovana u tehnikama akvarel, gvaš i ulje na platnu, a sva su nastala u 2023. godini. Ciklus radova “Bijeli dol”, reklo bi se, nadopunjuje se i korespondira sa aktuelnom Slovinićevom književnom trilogijom “Herbarijum”, čije su teme porodica, istorija, tradicija. Do sada su izdata dva njena toma, i to: “Herbarijum - Don Đuro”, “Herbarijum - Šjor Ante”, a treći je u izradi. Slike, kao i riječi, oživljavaju i čuvaju autorovo sjećanje, predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo, ali i omaž, zapis o vremenu, ljudima i mjestima kojih više nema.

“Dobro je primijećeno da postoji ta veza koju ne samo ja, već i neki ljudi mogu da osjete to. Čitava je trilogija ‘Herbarijum’ skup velikih emocija o mojem porijeklu, o mome đedu, prađedu, ocu i u konačnom će biti o meni, Libertu, o mome životu, kao i neko sjećanje. Sveukupno je to skup emocija, sjećanja i osjećanja, mladosti, jednostavno, moje sjećanje na moje djetinstvo”, rekao je Slovinić nakon otvaranja.

Ističući da je Bijeli dol godinama postao taman, crn, kazao je da je u nekada bogato, prirodno zemljište pretvoreno u građevinsko koje ga je u svom izvornom obliku uništilo uz beton, staklo, željezo i ostalo...

“Ja sam se na ovim slikama sjetio svoje mladosti, kada sam kao dijete išao u Bijeli dol, kupio smokve, grožđe, šipke, brao, jeo, uživao... Tu su razne emocije iz mladosti koje sam izbacio iz sebe i sada su na platnu, na papiru. Mislim i da su i ljudi, gledajući moje slike, osjetili upravo tu veliku količinu emocija koja je učinila da sve odjednom, u jednoj godini, u jednom gestu izađe iz mene. Izašlo je kao vulkan i to je prava stvar. Kad čovjek mnogo razmišlja i kad umjetnost proizilazi suviše iz racionalnog, iz mozga, često se desi da postane suviše iskonstruisana. Ja uvijek stvaram iz svoje potrebe, iz duše, nutrine proizilazi erupcija emocija”, kazao je Slovinić.

Govoreći dalje o prostranoj udolini u rodnoj mu Budvi, koja se nalazi(la) pod zelenim brdom Spas, uz stari put prema Boki Kotorskoj, preko prevoja Topliš, pokraj visova Dubovice, kaže, žao mu je što toga više nema.

“Žao mi je što više nema Bijelog dola... Ali, možda više ni nema potrebe da taj Bijeli dol hrani velike porodice kao ranije. Na neki način, ja i danas živim u tom Bijelom dolu. Građevinar je podigao kuće, ja sam se u jednoj od tih kuća nastanio, postao vlasnik i tu i živim. Milo mi je što sam baš na tom mjestu, u tom Bijelom dolu, ali ne više u Rajskom vrtu, nego u stambenoj zgradi, a to je velika razlika. Kuća je kuća, neko nužno zlo, a rajski vrt su plodovi, biljke, sunce, Mediteran...”, ispričao je Slovinić.

Izložba djela “Bijeli dol” može se posmatrati i kao svojevrsna naracija, priča o tom mjestu koju govore sva platna pojedinačno, ali i zajedno, svojim motivima, ali i nazivima. Postavku prati i katalog, više knjižica u kojoj su sabrani radovi i bilješke autora kojima pripovijeda o onome što pamti, što slika i što ga na to podstiče.

Čelebić je, predstavljajući umjetnika, podsjetila da je rođen 1943. godine u Budvi, a da se pored slikarstva i likovne kritike, bavio i enterijerom, dizajnom i publicistikom.

“Pisanjem se bavi od gimnazijskih dana. Kako sam kaže: ‘Riječ i slova su u mom krvotoku’, pa su tako nastale i knjige: Pariski zapisi (putopis, 1996); Umjetničke zbirke Centra savremene umjetnosti Crne Gore (izbor iz zbirke i likovno-kritički pregled, 2010); Ars Libris (likovna kritika, 2013); Pariske reminescence (putopis, 2020) i aktuelni Herbarijum - trilogija”, navela je Čelebić.

Slovinić je diplomirao na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu, na odsjeku unutrašnje arhitekture. Do sada je imao preko 50 samostalnih i više od 350 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je mnogih vrijednih nagrada i priznanja.

( Jelena Kontić )