Toplom i humanom notom, Stanić je obogatio crnogorsko slikarstvo

Naš bezvremeni mediteranski sanjar i liričar Vojo Stanić, slikar izuzetne imaginacije i likovne egzekucije, tokom blistavih osam decenija obogatio je crnogorsko slikarstvo jednom toplom, humanom notom, koja ovaj svijet čini ljepšim, prisnijim i plemenitijim. Bio je i ostao originalan i svoj, neponovljiva i jedinstvena pojava u crnogorskoj umjetnosti XX i XXI vijeka, čije je univerzalno slikarstvo svojom poetikom realno-ekspresionističko-nedrealnog i sugestivnom neposrednošću blisko svakom čovjeku na ovoj planeti.

To je zapisala istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković u propratnom katalogu velike retrospektivne izložbe Voja Stanića, čija je i kustoskinja, a koju je povodom njegovih 100 godina organizovala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), dan nakon što je predstavljena monografija “Vojo Stanić” autora, akademika Nika Martinovića. Izložba “bezvremenog mediteranskog sanjara” otvorena je u srijedu veče u izložbenom prostoru CANU.

Značajan događaj okupio je veliki broj predstavnika crnogorske kulturno-umjetničke scene, akademika, zvaničnika, a otvaranju su, pored ostalih, prisustvovali i predsjednik države Jakov Milatović sa suprugom Milenom, kao i ministarka kulture i medija Tamara Vujović koja je zvanično i otvorila postavku.

“Slikar Vojo Stanić vitalna je karika u očuvanju, promociji i definisanju crnogorskog kulturnog identiteta putem svojih djela, koja protokom vremena sve više dobijaju na značaju”, kazala je Vujović i dodala da sa Stanićem dijeli motive poput mora, sunca i Herceg Novog koji su česta tema u njegovim djelima, a koji otkrivaju njegovu duboku povezanost sa tim gradom i njegovim okruženjem.

“Stanić, shodno vlastitim riječima njeguje objektivan pristup publike svojim slikama, ali njegova skromnost koju živi ne sprečava nas da istražujemo dublje slojeve njegovih djela. On vjeruje da za potpuno razumijevanje umjetničkog djela treba više perspektiva, svaka obogaćena individualnom subjektivnošću. Tako svi učestvujemo u djelima umjetnika i, ne na način da samo tumačimo djela, već da zatražimo od umjetnika da nam objasni nas same”, rekla je ministarka.

Prisutne je na samom početku pozdravio predsjednik CANU, Dragan K. Vukčević koji je konstatovao da su Stanićeve izložbe uvijek bile nešto posebno u kulturi. No, ova je drugačija od ostalih, istakao je, jer je njen povod stogodišnjica rođenja najstarijeg člana CANU.

“Akademik Stanić, poput melanholičnog usamljenika, dugo je provodio život zagledan u liniju dodira, mora i neba. O tome nam je ostavio čudesne zapise kako je gledao i šta je vidio. Te slike su svojevrsni stihovi njegove pjesme života. Nastajala je ona u stvaralačkoj dokolici sa iskrenošću koja gledanje čini jasnijim, sa umnošću koja omogućava da se gledano vidi, sa posvećenošću da se viđeno predstavi. Ta pjesma liči na najljepši cvijet iznikao na mediteranskoj grani kulture Crne Gore. Zato njen tvorac pripada posljednjim hodočasnicima našeg vremena. To su oni rijetki koji traže svoj put. Na njemu ostvare sebe. Tragajući za istinom, ljepotom i dobrom, njima je dato da otkriju tajnu smisla života. A ona kazuje da je smisao dostižan onima koji su spremni da odricanjem, radom i posvećenošću uobličuju dar koji nose u sebi”, rekao je Vukčević na svečanosti.

Zeković je istakla da Stanić prodornom intuicijom narativnog hroničara, pripovjedača i “voajera”, oživljava svijet u malom, svijet čudaka, ludaka, opsenara, lakrdijaša, fantasta, dokoličara, ljubavnika...

“Mada je njegov slikarski kosmos u malom ‘proticao ispred njegovog prozora’, kao memorisane sekvence onoga što je prošlo i ostalo pohranjeno u njegovom sjećanju, putovanja u Pariz, Oslo, Rim otvorili su nova problemska pitanja, koja njegov stvaralački kredo čini bliskim francuskom i nizozemskom ekspresionizmu, klasičnom italijanskom slikarstvu i poetici Brojgela, De Kirika, Magrita, Kara. Međutim, treba imati u vidu da njegovo cjelokupno likovno djelo predstavlja jedinstvenu idejnu, likovno-jezičku, estetsku i poetsku cjelinu kao intimnu ogledalsku sliku realnosti”, zapisala je Zeković i dodala:

“Misteriju prošlog i sadašnjeg smješta u jedinstven prostor i vrijeme praiskonsku ravan postojanja, demistifikujući i spašavajući od prolaznosti one trenutke, koje prozaična svakodnevica briše strašnije od zaborava. U prostoru nove realnosti, duhovnoj pozornici života na kojoj čovjeka, kao središte sveukupnosti kosmosa, provlači kroz mrežu vlastitog komentara, Stanić srž svoje poetike prenosi na originalnu, samosvojnu likovnu znakovnost”.

Vukčević je izrazio zahvalnost istoričarki umjetnosti Ljiljani Zeković, kao i likovnoj urednici kataloga Ani Matić.

“Kroz djelo koje veliki umjetnik postavlja između sebe i nas, mi, privilegovani prolaznici, tragamo za njegovim porukama i odgonetamo slojeve značenja, gledajući, nadamo se i da vidimo. Pred tom čudesnom igrom stvarnosti i mašte, boja i likova, prizora i prozora, izgovaram ove riječi sa osjećanjem iskrenog i dubokog poštovanja za njegovog stvaraoca, a ono najdublje poštovanje počinje kada riječ utihne”, kazao je Vukčević.

Filozofiju života, kao svoj odnos prema svijetu, Stanić nije tražio u visokoparnim definicijama egzistencijalizma XX vijeka koji se bavi problemom otuđenosti i usamljenosti savremenog čovjeka, primijetila je Zeković, već u toploj atmosferi malog mjesta, u kojem postoji snažna socijalna sprega ljudi upućenih jedni na druge.

“U Stanićevom slikarstvu pokret je zaustavljen u trenutku koji nema prošlost ni nagovještaj budućnosti. Naime, poput filmskog kadriranja, na slikama (ne)ograničenih prostornih repera smješta radnju koja svojom ogoljelom istinom podsjeća na hipnotičke vizije Federika Felinija i Živka Nikolića. Sadržinski repertoar definiše kompozicijskim rješenjima klasične uravnoteženosti sa jasnim prostornim reperima. Na njegovim slikama sve je jasno i precizno osmišljeno i majstorski izvedeno. Sanjarska atmosfera, lazurna faktura, iracionalno osvjetljenje, tamna tonska sazvučja i sveden kompozicijski repertoar, oblikovali su strogu i racionalnu kompozicijsku strukturu”, istakla je Zeković.

Vujović je dodala da izložba svjedoči i o dostignućima velikog autora kakav je Stanić, u segmentu preispitivanja i širenja okvira sopstvenog autorskog nasljeđa.

“Upravo to, pored sposobnosti anticipiranja velikih ideja i njihovih daljih eksplikacija u nove vrijednosti, čini Stanićevu umjetnost jedinstvenom i izuzetnom. I danas je njegov rad organski dio stvaralačkog impulsa naših brojnih umjetnika i bitna referenca šireg kulturnog prostora. Upravo zbog toga, djela Voja Stanića protokom vremena sve više dobijaju na značaju”, kazala je ona i istakla da je ova izložba logičan i neophodan nastavak saradnje dvije institucije kakve su CANU i Ministarstvo kulture i medija.

Nova dimenzija crnogorske i svjetske baštine

Ministarka Vujović je naglasila da je Stanić beskompromisno posvećen umjetničkom traganju i procesu stvaralačke imaginacije, čime je i Crnu Goru dostojno predstavio svijetu, a time se njegovo slikarstvo upisalo u univerzalni jezik svjetske umjetnosti.

“Stanićeva platna, duboko prožeta crnogorskim duhom i identitetom, postaju arhetipski prikazi bogate kulturne tradicije ovog kraja, gde umjetnost nije samo estetski izraz, već i važan alat u očuvanju istorijske i kulturne baštine, čuvajući je za buduće generacije. Njegova djela postaju ambasadori van granica Crne Gore, istovremeno osnažujući osjećaj pripadnosti i ponosa kod lokalnog stanovništva. Kroz njegovo djelo, crnogorska baština dobija novu dimenziju i trajnu vrijednost, postajući neizostavan dio svjetske kulturne scene”, jasna je Vujović.

Ostao vjeran figuraciji

Vojo Stanić, bard crnogorske umjetnosti XX i XXI vijeka, po profesionalnom obrazovanju vajar, nakon završene Akademije u Beogradu, 50-ih godina XX vijeka, svoja likovna interesovanja preusmjerio je na slikarstvo, podsjetila je Ljiljana Zeković. To mu je, dodaje, omogućilo da iskaže ono što nije mogao ostvariti skulptorskim djelima u domenu likovno-jezičkog izraza i motivskog sadržaja.

“Ostao je vjeran figuraciji koju temelji na likovno-estetskim vrijednostima metafizičkog slikarstva, magičnog realizma, nadrealizma, ekspresivnog naturalizma, brojgelovskog ekspresivnog naturalizma, bošovskih halucinantnih vizija, razigranosti commedia dell’arte. Duhovitom kozerijom, lucidnom imaginacijom “komentarisao” je svijet oko sebe. Kroz karikirane likove ‘naivno simplificiranog’ prosedea, homo dupleksa i homo ludensa, simboliku i metaforu, iskazao je psihološku dvosmislenost prisutnu u jednoj neponovljivoj tragikomičnoj predstavi života. Ironično i poetsko javljaju se istovremeno sa humorom i fantazijama, dok je spoj realnog i irealnog, prošlog i savremenog, našao svoj iskazni domen u oblasti naracije i anegdote”, zabilježila je istoričarka umjetnosti.

( Jelena Kontić )