Podgoričke impresije

Avion je lebdio iznad sniježnih vrhova. Nešto niže vide se staze urezane u kamen i vegetaciju. Ovdje, u crnogorskim brdima, čovjek kao da je htio da se naseli što bliže nebu. Kada bi se ova planinska osama, ova surova raskoš ispeglala, Crna Gora bi površinom zauzela pola Jadrana.

Nema vremena za geomelanholiju, avion već manevriše iznad Skadarskog jezera. Sunčeva svjetlost se na njemu raspršuje na sve strane da bi se opet sabrala u oku posmatrača. Prozorče aviona se nakosi i dolje prepoznam svoj cilj - Podgoricu.

Most Milenijum, Morača, splet ulica. Potom sve ide brzo, avion se nadnosi nad pistu. U blizini vidim crkvicu i groblje, niz čempresa. Horizont je nazubljen bijelim planinskim šiljcima. Udar točkova o pistu propraćen je mišlju - opet sam u Crnoj Gori.

Taksista mi priča o skupoći, nametima, nedosljednosti političara, korupciji. Dakle o standardnim boljkama postjugoslovenskih društava. Nadao se da će se nova vlast oštrije razračunati sa kriminalom. I da će pohapsiti makar one za koje svi znaju da su teški lopovi.

Nemamo vremena da se raspitam ko su ti za koje svi znaju sve, jer njegov telefon zvoni. Shvatam da razgovara sa ženom. Kada završi razgovor kaže uz pomalo gorki osmijeh: „Najviše me voli kad dobijem platu. A to je danas. Jedva čeka da me vidi“.

Šiš bez šiša

Stižemo pred hotel Hilton. Trebaće mi vremena da shvatim, da je on kao gornji sloj rukopisa u palimpsestu, upisan preko lica hotela Crna Gora, u kojem sam davnih osamdesetih jednom zanoćio. Staklena bašta, koja je zamijenila onu negdašnju, kamenu, na prvi pogled djeluje impresivno.

Ovamo su me pozvali na okrugli sto “Crna Gora kao vječna inspiracija”. Organizuje ga Uprava za saradnju sa dijasporom-iseljenicima, a čovjek koji je zadužen za sve to, Zoran Đukanović, uvrstio me je u krug učesnika na preporuku mog dugogodišnjeg sarajevskog druga, književnika Faiza Softića, koji živi između Luksemburga, Sarajeva i rodnog Bihora.

Rijetko imam priliku da odsijedam u hotelima ove kategorije. Navike su mi skromnije. U izboru mjesta održavanja skupa i u nivou organizacije vidim znak da je zvaničnoj Crnoj Gori možda zaista stalo i do ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani sa ovom zemljom, ali su do sada, nakon jugoslovenske eksplozije, svijetom putovali kao nevidljivi geleri, ispod radara, mimo poželjnog narativa.

Skup je počinjao tek sjutradan. Odlučio sam da cijelo popodne i veče posvetim Podgorici, gradu u kojem sam boravio nekoliko puta, ne zapisavši ništa o njemu. Najprije me glad odvela do ćevabdžinice specijalizovane za produkciju šiš ćevapa. Ustanovio sam da je podgorička vrsta ovog jela u tranziciji izgubila štapić na koji se nabada meso - šiš, pa je to zapravo izdužena pljeskavica koja se samo imenom poziva na izvorni recept koji podrazumijeva meso nataknuto na ražnjić. Ukus šiš ćevapa bez šiša je bio dobar.

Spomenici kao ožiljci

Slučajno je moja šetnja počela u Karađorđevom parku. Nikada nisam bio u njemu pa me spomenik iznenadio - sličnošću sa spomenikom ispred Hrama u Beogradu. Mogao bih se kladiti da je to djelo istih ruku. Sjednem na klupu i pokušavam da na internetu ustanovim da li me utisak vara.

Rad akademskog vajara Sretena Stojanovića je postavljen ovdje 1968, kada je meni bilo pet godina, a ovaj se grad zvao Titograd. Hroničari kažu da su na otvaranju glumci Narodnog pozorišta recitovali odlomke iz Njegoševe “Posvete prahu oca Srbije”. Koliko vidim, a elektronska Vavilonska biblioteka pamti sve, bilo je godina kada je izliveni podgorički Karađorđe počeo da smeta nekim Crnogorcima, pa se i to primirilo. Interesantno je da je Karađorđe pred Hramom u Beogradu - mlađi brat ovog podgoričkog. Podignut je tek 1979, čak 11 godina poslije podgoričke svečanosti otkrivanja spomenika.

Hodajući nazad, prema Morači, izdaleka mahnem kralju Nikoli na konju. Stariji Petrović, Njegoš, od 1955. stoluje u parku naspram Crnogorskog narodnog pozorišta. Autor je opet - akademski vajar Sreten Stojanović. Ovaj umjetnik porijeklom iz Prijedora u prošlom je vijeku ostavio zaista vidan potpis u podgoričkom urbanom prostoru.

Onaj Njegoš koji mudro ćuti kod Filozofskog fakulteta u Beogradu mlađi je odlivak iz 1994. Mada mnogi misle suprotno, čak dvije markantne simbolične tačke u Beogradu, nastale su prema podgoričkim originalima.

Spomenici u oba grada slični su poput blizanaca, a kontekst, istorija i politika u njih upisuju razlike. Internet mi kaže da je od 2005. i treći spomenički primjerak postavljen u Rimu. Tog Njegoša nisam sreo boraveći u glavnom gradu Italije, pa na mentalnoj mapi budućih putovanja upisujem i tu tačku kao obaveznu.

Prošetao sam centrom u kojem su neke ulice gradilišta. Trg nezavisnosti je takođe spomenički obilježen. Obelisk posvećen vojvodi Mirku Petroviću. Oko podizanja ovog obeliska takođe se svojedobno vodila polemika. Sa tim očito treba računati - u politički duboko podijeljenom društvu različito se doživljava i istorijsko-simbolička sfera.

Mada bih rado sjeo u baštu nekog od kafića gonjen sam saznanjem da sjutradan neću imati vremena za druženje sa gradom. Ionako su najdragocjeniji trenuci baš ovakvi - pješke upoznaješ grad. Pozdravim u sebi i bronzanog vojvodu Marka Miljanova pored kojega zastanem da se podsjetim njegove definicije humanosti - braniti drugog od sebe. Da ga oni koji imaju silu poslušaju, svijet bi bio bolje mjesto.

Odlučio sam da izađem na obalu i da pozdravim rijeku. Postoje dvije rijeke koje imaju tu boju - Neretva i Morača. Na samoj obali pogledam Moračom sve do mosta koji je poslije Drugog svjetskog rata projektovao Branko Žeželj, a nazvali su ga po narodnom heroju Blažu Jovanoviću. Jedino taj most pamtim sa crno-bijelih razglednica Titograda. Onda se zagledam u vodu. Ljepša je nego u sjećanju. Milenijum most joj dobro stoji kao ekscentrična haljinica ljepotici.

Volio bih da umočim stopala u Moraču, pa da procijenim da li je onako ledena kao Neretva. Ali tu misao odbacim istog trenutka, možda joj se vratim ako se ovdje zateknem za vrelog podgoričkog ljeta.

Na drugoj obali

Uputim se pješačkim Moskovskim mostom na drugu obalu. Taman pomislim da mi je za danas dosta sekularnog spomeničkog nasljeđa kad li nabasam na meni najdraži spomenik u Podgorici - podignut 1994. u čast Vladimira Visockog, ruskog pjesnika i kantautora. Vladimir Visocki je bio tek neku godinu mrtav kada smo osamdesetih satima slušali jednu te istu kasetu - za mlađe je neophodno objašnjenje da je to nosač zvuka nastao poslije gramofonske ploče, a prije kompakt diska - u jednoj beranskoj bašti nadomak Lima. Melodična melanholija stihova ruskog umjetnika ostala je zapisana i u meni. Interesantno mi je da je ovaj rad ruskog vajara Aleksandra Taratinova - jedini spomenik Visockom izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza.

Iza Visockog, golog do pojasa i bosog, nazire se Milenijum most, isti onaj koji sam maloprije uporedio sa Moračinom haljinicom, i koji se lako prepoznaje iz aviona. Nema ni dvije decenije kako ga je izgradila jedna slovenačka firma, a postao je jedan od simbola grada.

Kada sam već na ovoj obali, prošetaću do Hrama Hristovog vaskrsenja. Približavam mu se ulicom Vasa Raičkovića, mirnim, urbanim dijelom grada. Hvata se prvi sumrak.

Namjeru da se sazida saborna crkva Srpske pravoslavne crkve u Podgorici osujetio je Drugi svjetski rat. Prema nacrtu beogradskog arhitekte Predraga Ristića izgradnja hrama počela je 1993. Trajaće preko dvije decenije.

Kada sam konačno pred crkvom, vidim na pročelju dva zvonika. Kamen je dominantan. Crkva Svetog Nikole iznad Kuršumlije, koju je izgradio čovjek rođen nedaleko od ovog mjesta, Stefan Nemanja, jedan je od istorijskih predložaka po kojima je arhitekta stvorio nacrt.

Ulazim u Hram i shvatim da je pored Hrama na Vračaru ovo crkveno zdanje na kojem se najmanje štedjelo. Raskošno unutrašnje uređenje poručuje vjernicima dvije stvari - nebesa su blještava i velika, a čovjek je ništavan i mali.

Ono što me posebno obradovalo jeste lik jednog svetitelja po imenu Andrej Rubljov. Njega mi nije približila crkva već veliki filmski umjetnik Andrej Tarkovski u svom filmu nazvanom po ikonopiscu Rubljovu. Tako mi je Tarkovski ponovo pomogao da osjetim bliskost sa jednim likom u Hramu prenaseljenom licima i značenjima.

Vječna inspiracija

Na okruglom stolu se sjutradan pokazalo da je ljubav ljudi koji potiču sa ovog tla prema Crnoj Gori prožeta mnogim drugim emocijama. Nacionalni Crnogorci se plaše srpske asimilacije. I to i oni sve malobrojniji koji žive u Srbiji, ali i oni koji su još uvijek relativna većina u Crnoj Gori. Bošnjaci koji su iz Crne Gore otišli na Zapad trbuhom za kruhom upozoravaju na to da ne postoje crnogorske škole, a da njihovoj djeci baš nije mjesto ni u srpskoj ni u hrvatskoj dopunskoj nastavi. Jedan pisac iz regiona, koji je socijalizovan na ekavskom, a piše na ijekavskom, svoje izlaganje prožeo je riječju „nijesam“, koju nikada ne upotrebljava u svojim književnim tekstovima - želeći tako da se oduži domaćinu. Svi skupa su imali nadahnuta izlaganja o zavičaju, u kojem neki nikada nisu živjeli. I kao uvijek kada se emocija ukrsti sa Crnom Gorom, retorika umije da bude puna superlativa.

Mislio sam da ću više naučiti o načinima kako se književno vidi Crna Gora, a naučio sam dosta o nacionalnim zanosima i strahovima Crnogoraca.

Primijetio sam da moju ekavicu, kojoj sam se prepustio u braku i zemlji u kojoj živim, u Podgorici neumoljivo potiskuje ijekavska melodija. Koja nije crnogorska već bosanska. Onaj taksista s početka teksta me je odmah pročitao upitavši me gdje sam rastao. Ispalo je da je on iz hercegovačke familije. Prepoznao je drugačiju ijekavsku melodiju, bližu onoj iz sopstvenog djetinjstva.

Družio sam se sa književnicima Goranom Samardžićem, Faizom Softićem i Dinom Burdževićem - nastavljajući naše razgovore iz Sarajeva, Beograda, Frankfurta. Upoznao sam zanimljive ljude kao što su književnica Nadija Rebronja ili sociolog Goran Kaluđerović, s kojim bih rado ukrstio argumente, da je bilo više vremena. To druženje, uglavnom u zastakljenoj bašti Hiltona, bilo je zapravo najveći dobitak mog boravka u Podgorici.

Prije nego što se uputim u Berane, popiću nekoliko domaćih loza u kafeu Mehanizam sa Goranom Poleksićem, bivšim obavještajcem, diplomatom i slikarom kojeg poznajem još iz studentskih dana.

Dobro smo se ispričali, ali ne dijelim njegovu zabrinutost za crnogorsku državnost. To je pitanje demokratizacije i okupljanja svih građana pod ustavni krov. Bez lijepljenja etiketa. Za sve to je potrebno vrijeme, barem dva do tri izborna ciklusa. I kultivisanje dijaloga.

Goran je kritičniji prema Podgorici, gradu u kojem se, kako kaže, nije primio rokenrol. Ali je, prirodno, i više voli. Ja radije čuvam simpatičnu uspomenu na Podgoricu iz moje šetnje. Kažem mu da sam prethodne, posljednje noći u Podgorici otišao do rijeke. Da se oprostim od mostova. Meni su mostovi ono što su drugima katedrale.

O svemu ovome razmišljam čitajući u autobusu studiju “Neraskidiva veza ili geopolitička strategija - uticaj Srbije u Crnoj Gori”. Rekao bih da u tome što čitam ima istine. Ali ima pojednostavljivanja i pretjerivanja koja su rezultat projektovane zebnje. Nju sam pokušao da razumijem ovih dana. Sa svim tim, ali i jedni sa drugima, moraće da izađu na kraj ljudi koji ovdje žive.

O ovome razmišljam dok autobus grabi kroz krš i tunele prema sjeveru Crne Gore. Sjever je iz druge priče, strahovi su drukčiji, a toliko slični.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )