Bobić Mojsilović: Poezija se piše isključivo iz srca i nema nikakve veze sa realnošću
Za veče poezije Mirjane Bobić Mojsilović, zaslužna je književnica Sava Radulović i njen Art klub "Prvo pismo"
"Poezija je alergična na sreću", stih je jedne od pjesama Mirjane Bobić Mojsilović.
Ali, zato Nikšićani nijesu alergični na poeziju. Pokazala je to prepuna sala Inovaciono preduzetničkog centra Tehnopolis u kojoj se tražilo mjesto više za stajanje, gromoglasni aplauzi i nezasitost stihovima koje je poznata književnica u zanosu recitovala. Zato i ne čudi njeno obećanje da će ponovo doći u grad pod Trebjesom koji je, kako reče, zauzeo posebno mjesto u njenom srcu.
Video: Svetlana Mandić
Za veče poezije Mirjane Bobić Mojsilović, zaslužna je književnica Sava Radulović i njen Art klub "Prvo pismo".
Kako Mirjana reče, Sava joj je u pozivu da gostuje ponudila iskrenost, druženje i gostoprimstvo, što je njoj bilo više nego dovoljno da poziv prihvati. A, kako je sa osmijehom istakla, prepoznala je u nikšićkoj pjesnikinji sebe, onu ludost i žar koju nosi, i nije pogriješila.
U razgovoru sa Savom, gošća iz Beograda je pričala o poeziji, pisanju romana, o duši, a najviše vremena je posvetila stihovima.
"Roman i može da se piše iz glave, ali je nemoguće pisati ga bez duše, jer morate da razumijete sve svoje likove i da ih opravdate. Poezija se piše isključivo iz srca i nema nikakve veze sa realnošću", kazala je Mirjana Bobić Mojsilović koja je objavila 13 romana, šest pozorišnih komada i jednu zbirku poezije, "Obećao si mi".
Poezija valja, kako je kazala, samo ako je duboko lična i samo ako je takva onda pripada svima. A njena poezija jeste lična, pisana iz srca, satkana od emocija, obavijena dušom: onom ranjivom, iskrenom, onom koja se može dodirnuti, osjetiti.
Video: Svetlana Mandić
"Trideset godina nam pričaju da poezija nikoga ne zanima. To niko nije htio da štampa. Pjesnici nijesu imali gdje da pročitaju pjesmu, dok ja nijesam, prije šest godina, bila gost u jednoj emisiji i pitala mogu li da odrecitujem jednu moju pjesmu. Sjutradan se desilo čudo – ljudi su masovno tražili da objavim pjesmu na društvenim mrežama. Pet dana kasnije sam objavila i 45 hiljada ljudi skinulo je tu pjesmu. Sada gdje god da odem, u bilo koji grad, sreću me gimnazijalci i studenti koji kažu da sa mojim pjesmama idu na takmičenje u recitovanju. Ne postoji veći kompliment. Onda sam napravila zbirku i bila prvi živi pisac kome je 'Laguna' objavila zbirku pjesama, a sada štampa poeziju. Vratila sam poeziju na javnu scenu i strašno sam ponosna zbog toga, jer pripadam generaciji koja je rasla uz poeziju. Nijesi mogao da odrasteš ako nijesi znao da recituješ bar 30 pjesama. Dečko u Prvoj beogradskoj nije mogao da ti priđe da te 'muva' ako nije znao da recituje bar jednog Branu Petrovića, Zubca, Jesenjina...Nije mogao, kao danas, da dođe da ti vrti ključevima od fiće. Morao je da recituje ili svira gitaru", rekla je Bobić Mojsilović.
A za gitaru, na njenoj večeri poezije, bio je zadužen Slobodan Bogdanović, dok je Tamara Krivokapić violinom sve to dodatno obojila.
Objašnjavajući da li pisac mora da pozajmi dio sebe likovima koje gradi i da li je najispravnije pisati o proživljenom, a ne o izmaštanom, Mirjana Bobić Mojsilović je kazala da smatra da je pisac "mali sujetni bog koji iz korpusa svojih vaznesenja i posrnuća bira temu, bira junake i odlučuje kom će junaku dati plave oči, kome će dati kijavicu, a koga će po kazni u Ivanjicu".
"Sve što biramo, i teme i likove i način na kojim prilazimo, proizlazi iz naše autobiografije shvaćene u najširem značenju tog pojma. Naša autobiografija je korpus svega što smo ikada vidjeli, čuli, pomirisali, probali. Razum tu postoji da skuplja uspomene koje će nam da koriste. Ne mislim lične uspomene, nego znanje, vid, da ima uvid u ono kroz šta smo prošli. Razum u pisanju romana služi da ima tu neku arhitekturu, da ima početak, sredinu, kraj, a sve ostalo je duša", kazala je.
A ta duša, može, a ne mora, biti pretočena u pisane riječi. Bitno je, kako je kazala, da ljudi čitaju, da se "hrane" književnošću, a svi oni koji mnogo čitaju, prema njenim riječima, su potencijalni pisci.
"Bez obzira da li će to svoje pisanje da materijalizuju u nekom tekstu ili će ga živjeti. Živimo u satansko vrijeme koje nam svakog dana direktno i indirektno šalje poruke o našoj nedovoljnosti, o tome da nikada nećemo biti dovoljno mladi, dovoljno pobjednici, dovoljno dobri, dovoljni bogati, dovoljno lijepi...Živimo u vrijeme koje je materiju, tijelo i novac prije svega, stavio na pijedestal, a sve ostalo u zapećak. Duh pogotovo. Imam teoriju da nijedan čovjek koji čita, ne može da bude nula. To čitanje, taj vid i uvid, spasava ga od ove hobotnice stvarnosti, od toga što, kad se pojavi negdje gdje je imanje ključna stvar prestiža, neko ko čita knjige ima štit od tih knjiga i može da uživa čak i u svom materijalnom nemanju jer je njegovo duhovno imanje nepobjedivo", poručila je književnica koja je Nikšićanima podarila stihove iz njenog "supermarketa sreće i boli" jer se uvjerila da oni nijesu "uplašeni od stiha koji lebdi".
"U poeziji živi prošlost/uspomene davnašnje/ponekad i budućnost/a nikako vreme sadašnje", poručuje stihovima Mirjana Bobić Mojsilović koja je tokom večeri, organizovane u okviru martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene, podijelila s publikom "tajninu tajnu", kako ona naziva poeziju.
( Svetlana Mandić )