Deset teza o Orvelu i Đilasu: Dvije strane iste medalje

Teško je naći dvije knjige koje su po svojim idejama, ali ne samo po tome, toliko slične, isprepletane i susretne kao što je to roman Džodža Orvela “1984” i knjiga Milovana Đilasa “Nova klasa”. Malo crnogorskije rečeno, ove knjige su dvije strane iste medalje.

Knjige su objavljene u približno isto vrijeme. Orvel je knjigu objavio u Londonu sredinom 1949. godine, a Đilas u Njujorku sredinom 1957. godine. A i autori su gotovo vršnjaci. Orvel je rođen 1903. godine, a Đilas 1911. godine.

Mala vremenska razlika u objavljivanju ovih knjiga nije slučajna. Naprotiv. Ona je “tačka” u kojoj se tek završio Drugi svjetski rat i gdje su ideološke i hladnoratovske zavjese (SSSR - SAD) tek počela da se zatežu, zatvaraju i omeđuju društva političkog Istoka i Zapada “gvozdenim” rešetkama. Borba za planetarnu totalnu moć se tek zahuktala.

Očito je da su u vrijeme objavljivanja knjiga i jedan i drugi osjećali višu promisao, moralnu obavezu i lično pozvanje da “iskažu istinu koju nikad niko neće čuti” kako kaže Orvelov junak Vinston Smit.

A M. Đilas “dodaje” u “Novoj klasi” kako nije moralno biti rob u vlasti Velikog Brata i rob vlasti njegovh novo-klasih perjanika.

Dakle, riječ je prvenstveno - u vrijeme objavljivanja knjiga - o moralnim pobunjenicima. A ona - moralna pobuna - je početni pa čak i najvažniji osnov svake uspješne pobune. Ova pobuna uvijek izvire iz glave i duha pojedinca. One znaju biti korisne.

Suprotno moralnim pobunama, pobune koje izbijaju iz gladnih stomaka i “revolucionarnog” zadovoljavanja materijalnih potreba pobunjenika, uvijek završe u teroru. (Takav je slučaj, na primjer, sa francuskim revolucijama iz 1789. godine i 1848. godine.)

Znači, ne samo što su knjige opisi zamišljenog (Orvel) i realnog (Đilas) društava, knjige su susretne pa i “istovjetne”. Susretni su i autori knjiga. Kao da su jedan drugog tražili, nadograđivali, dopunjavali i činili svojevrsno jedinstvo suprotnosti.

Đilasova “Nova klasa” je knjiga naučnog izučavanja i opisivanja jednog sistema i stanja društvenog duha u njemu.

Orvelov roman “1984” je žilet oštra satira tog istog sistema i društva.

1.

Orvelov glavni, ali ne i jedini junak romana Vinsent Smit “shvata sebe kao mrtvaca” koji je uhvaćen u mreži (vlasti) Velikog Brata. Inače Vinston Smit je po zanimanju cenzor u Ministarstvu istine. Njegova uža specijalnost je uklapanje istorije u sadašnjost. Dakle, neprekidno mijenjanje istorije.

Milovan Đilas je čovjek koji korača kroz (“orvelovski”) sistem. On “Novom klasom” objašnjava istorijat i korijene nastanka Velikog Brata i značaj “prirodnog” oslonca moći Velikog Brata. (Temelj njegove moći nalazi u srednjoj, višoj, visokoj i drugoj partijskoj i državnoj administraciji i birokratiji koju je on nazvao “nova klasa”.)

Orvelov junak živi život ideologije i vlast Partije, dok Đilas, prirodno, nema junaka.

Obojica objašnjavaju nadmoć Partije nad pojedincem i društvom kad Vođa pobijedi narod.

Dakle, susretna i zajednička tačka Orvela i Đilasa je vlast Velikog Brata i borba protiv njega. Kod Orvela borba je tiha, tajna, skrivena i prvenstveno unutrašnja. Kod Đilasa je borba bučna, otvorena i javna.

Prosto strasti i temperamenti ovih ličnosti su bile suprotne. Orvel je rođen u “tihoj” Indiji, a Đilas u “bučnoj” Crnoj Gori.

Kao da su dolazili iz različitih galaksija. Ali strast za slobodom im je bila zajednička.

2.

Orvelov junak (V. Smit) je “slučajno” i nesvjesno postao pobunjenik. Bio je utamničen i mučen. Na kraju on uviđa svoju grešku i zaključuje da su “dva i dva jednako pet”. Đilasov slučaj je drukčiji. On otvorenim umom i očima gleda stvarnost oko sebe. Dakle, gledano očima Orvelovog Ministarstva ljubavi, Orvel je pametan a Đilas tup.

No, ovdje ima i jedna više zamka nego razlika među autorima. Riječ je o opisu borbenih prostora tj. njihovih “geografija”.

Naime, Milovan Đilas je u novo-klasnom opisu partijskog sistema u kojem vlada Vođa, imao na umu Jugoslaviju kao globalni primjer sukoba civilaizacija Istoka i Zapada. Ali, primjer Jugoslavije je samo uslužan primjer jedne ideologije kojoj je vjerovao jedno vrijeme svog života. Otprilike do 30-40. godina svog života.

Džordž Orvel je polje svojeg posmatranja sveo na sukob globalnih kultura i partijskih vrijednosti “realne” države Okeanije i njenih nevidljivih, svakodnevnih i svuda prisutnih protivnika (Evroazija, Evroindija, Istazija i dr.).

Pri tome - veoma je važno uočiti - da je ostala tajna da li je Dž. Orvel u kritici stanja društva Okeanije imao na umu politički Istok (SSSR) ili modernu “sovjetizaciju” vrha vlasti političkog Zapada (SAD). Današnje čitanje romana “1984” išlo bi više ka drugom pravcu (SAD-u) nego ka prvom pravcu (SSSR-u).

Đilas je u viziji svoje knjige “Nova klasa” jasan i hirurški precizan. Time i nedvosmislen. Njegova “geografija” se odnosi na SSSR, Kinu i Jugoslaviju.

Još i ovo je zajedničko ovim knjigama.

Vremenski okvir o kojem pišu Orvel i Đilas je druga polovina XX vijeka. I to baš Orvelov vremenski epicentar dešavanja. A to je 1984-ta godina. No ova godina se produžila i traje koju desetinu godina kasnije. Pa i još izgleda da traje.

I Đilasova “Nova klasa” je moderno štivo. Vremenski okvir ove knjige je isti kao kod Orvela. Ali, i ona se produžava na XXI vijek.

3.

Orvelov roman (“1984”) je visoko umjetničko-filozofsko djelo. Ono samo naizgled ima formu fikcije i fantastike. Orvel kritički opisuje stanje duha, svijesti i života u jednom (“zamišljenom”) društvu. Ali, to je površna pa čak i lažna slika ove knjige. Riječ je - da ponovim - o žilet oštroj satiri jednog sistema i oštroj kritici dolazećeg modrnog vremena.

Orvel je osjetio, čuo dolazak i podmu(k)li huk modernog doba i njegov duh. Hrabro je iskazao njegovu mračnu stranu i metalni zvuk njegovog vojnog koraka.

Đilasova knjiga (“Nova klasa”) je knjiga koja koristi naučnu metodologiju i lično iskustvo u pručavanju i predstavljanju jednog realnog društva. Naravno, kako ga je on vidio. Knjiga prikazuje društvo i sistem vlasti gdje je fikcija o budućnosti preko 50-tak godina gotovo porazila čovjeka i “sokove” stabla života.

Nema govora o satiri kod Đilasa. Sve je smrtno ozbiljno.

Pravo je i zajedničko čudo ove dvojice velikana ljudske misli da je socijalistički i post-socijalistički čovjek preživio sistem vlasti Velikog Brata i Vođe i ostao ucijelo. (Izgleda da je sreća bila na strani ljudske prirode.)

4.

Izražajne forme ovih knjiga su različite. Različita im je prvenstveno literarna estetika.

Prva knjiga (“1984”) je široko pisana. Ona je vrhunsko umjetničko djelo. Rečnik bogat i raskošan, do savršenstva. Pa čak i istraživački. Navodi primjer “novogovora Okeanije” koji “kad bude usavršen, revolucija će biti gotova... i kakva lepota leži u uništavanju reči”. Valjda Orvel želi reći da manje riječi smanjuje opseg mišljenja u društvu i smanjuje svijest ljudi. Jer ideološki “ispravan” rečnik znači biti nesvjestan.

Đilasova knjiga (“Nova klasa”) je pisana rječnikom i strogošću naučnika. Pa donekle i utegnutošću naučnika. To iz razloga što je Đilas - i dok je pisao ovu knjigu - još uvijek bio (donekle) zanijet materijalističkim pogledom na svijest i praksom svijeta komunizma.

Đilasov rječnik je strog, oprezan, precizan, naučan. Daleko je od drvenog, tvrdog, partijskog, parolaškog rečnika kojim se ukalupljuje svijest čovjeka.

Sve u svemu, ovdje zakratko zaključimo.

Ove dvije knjige imaju - jedna kritički a druga (Đilasova) opisni karakter. I upravo u tim opisima i kritikama dvojice “svjedoka” jednog sistema leži izvorna i najveća snaga ovih knjiga. One su do dan danas nezaobilazno štivo mnogih književnih, društvenih, političkih, socioloških i brojnih drugih diskusija i naučnih analiza.

Ali, knjige su i svetionici koji ukazuju na opasnosti civilizacije “bačene na burnoj brežini” i njenu osuđenost na vegetiranje kao drvo “bez sokova (korijena - V.P.) života” kako Đilas u jednoj drugoj knjizi piše i “orvelovski” zapaža sudbinu čovječanstva.

5.

Đilas je bio odličan poznavalac (komunističkog) sistema. Dijelom ga je i sam stvarao dok je bio u vrhu jugoslovenske vlasti. I upravo poznavajući iznutra taj sistem, znao je kako sistem funkcioniše, ko su njegovi nosioci, ko je vlast, gdje se ona skriva itd. Znao je da Veliki Brat (Tito) drži sve konce u svojim rukama.

Pobunio se knjigom “Nova klasa” i nekim ranijim pisanjima. Prvenstveno “Borbinim” člancima. Time je sebi navukao omču oko vrata. Drugi kraj smrtnog kanapa je držao Tito (Veliki Brat). Nije znao niti želio da živi život Orvelove Okeanije i njegovih junaka Smita, Brajana, Parsonsa, Tilostona i brojnih drugih ljudi-brojeva koji su morali da prate i usmeno ponavljaju zapovijesti Velikog Brata sa teleekrana.

(Vinsent Smit se u Okeaniji administrativno vodio pod brojem 6097. Interesantno je da je Đilasov prvi zatvorski broj u Sremsko-mitrovačkoj robijašnici bio 6033.)

***

Kod Orvela kao pobunjenika je obratna situacija. On je došao “na gotovo” da posmatra sistem i ljude u njemu. Došao je kad je revolucija već pojela svoju djecu tj. kada su djeca već pojela revoluciju. Naime, utopija je došla na vlast. Orvel je oštro kritikuje. A ona - utopija - kad dođe na vlast je nešto najopasnije što se može desiti društvu u mirnim, post-revolucionarnim vremenima. (U revolucionarnim vremenima je obratno.)

Orvel, dakle, nije imao nikakvih političkih ili drugih smetnji da (pred)vidi budućnost “englsoc.-a” (engleski socijalizam). Nije se imao čega plašiti. Lična sloboda razmišljanja i pisanja mu je bila zagarantovana.

Kod Đilasa su političke okolnosti bile znatno drukčije i opasnije.

6.

Za razliku od Orvelove “1984”, Đilasova “Nova klasa” je veoma istorična. Đilas u “Novoj klasi” istražuje idejne, partijske, istorijske, društvene i brojne druge okolnosti i korijene nastanka nove klase i totalne vlasti (orvelovskog) Velikog Brata.

U Đilasovoj viziji vlasti Velikog Brata to je realni - Josip Broz.

U Orvelovoj viziji vlasti Velikog Brata to je realni - Tito.

Važno je ovdje još napomenuti da obojica uočavaju značaj prošlosti ili kako bi se politički kazalo - značaj moći konzevativizma za društvo i njegovu politiku. Jer “ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost” kaže Orvelov junak Vinston Smit.

Đilas je suptilniji pa i dublji u “Novoj klasi”. On govori o različitim istorijskim događajima i kako ta prošlosti uslovljava sadašnjost i budućnost jednog društva. Na toj osnovi, Đilas zasniva teoriju o nacionalnim komunizmima i novo-klasnoj potrebi “prilagođavanja (istorije - V.P.) nacionalnim uslovima”. A to znači nacionalnim realnostima.

Za razliku od Orvela koji nije imao dovoljno iskustva sa istoričnošću klijanja novo-klasnih birokrata, Đilas je imao to iskustvo. Znao je pogubnu i razornu snagu naših srednjovjekovnih nacionalnih istorija koje kad izađu na javnu scenu i kad ta istorija dočeka svojih “pet minuta”, nastaje “nacionalni” pogrom.

Ali ovdje ima i nešto zajedničko kod Orvela i Đilasa. To je neprekidno i obavezno proizvođenje neprijatelja kao uslov opstanka vlasti Velikog Brata.

Orvel tu potrebu za stalnim proizvođenjem neprijatelja objašnjava sa svakodnevnom televizijskim obaveznim praćenjem emisije “dva minuta mržnje” čiji je cilj svojevoljno saučestvovanje naroda u mržnji prema stvarnim ili izmišljenjim neprijateljima. Okeanija je u permanentnom ratu i odbrani “revolucije”. (Slično viziji Lava Trockog o potrebi permanentnog nasilja nad društvom.)

Đilas u “Novoj klasi” je donekle oprezniji. On piše o pogubnom značaju propagande i njenih parola kao masovnim zatupljivanjem svijesti naroda. Posebno zatupljivanju duha nosioca i kreatora umjetnosti takozvanim soc. realizmom.

7.

Značajnu pažnju Orvel poklanja ljubavi između muškarca i žene. (To je možda i najtužniji pa čak i najpotresniji dio romana.)

Saznajemo da ljubavna veza, pa i brak u ideološkom društvu traje koliko traje i ideologija. Čim se posumnja u ideologiju, posumnja se i u ljubav. A kada nestane ideologije, prestaje i ljubav. Sve ove “jednopolne” ljubavne faze Orvel veličanstveno opisuje a ljubav svodi na nivo instinkta. (Reprodukcija društva je stvar Partije.)

Svega ovoga u Đilasovoj “Novoj klasi” nema.

8.

Glavni junak romana “1984” Vinsent Smit je i pobunjenik. Ali on je više sličan sa ličnošću Milovana Đilasa nego sa fikcijom. Vinsent Smit i Milovan Đilas su dva lika na istoj medalji.

No, prije što Smit-Đilasovu pobunu predstavim u nekoliko crtica, važno je napomenuti da Milovan Đilas - kao ozbiljan naučnik - pobunjenike objektivizuje. On njih ne vidi kao “kontrabandite” (Staljin), već ih vidi kao prirodan razvoj društva čija je potreba nezamjenjiva. (On ih gradira u nekoliko nivoa.)

Tačnije rečeno, pobunjenici su logičan produkt razvoja društva. Prvenstveno razvoj društva koji je imao za cilj hitnu industrijalizaciju i elektrifikaciju države. Bez privatne svojine.

(Ti ciljevi - hitne industrijalizacije - su još od 1848. godine i uloge K. Marksa u njihovoj realizaciji, bili ideološki prihvaćeni i kom-partijski obavezujući. Dakle, riječ je o hitnoj industrijalizaciji države, što su navodno znali da sprovedu samo uobraženi komunisti. Doduše, taj zahtjev iz sredine XIX vijeka je bio opravdan i ok. Isto koliko je danas opravdano i ok prihvatanje interneta.)

9.

Još dok je bio na vrhu vlasti, Đilas je u tehničkoj inteligenciji (inženjeri, tehničari i dr.) vidio onu snagu koja nastaje kao prirodan, logičan osnov pobune. Novo-klasni pojedinci u vlasti Vođe - kao veoma praktični ljudi, koji moraju da industrijalizuju društvo - su prosto bili u podređenom položaju u odnosu na znanja stručnjaka, bez obzira da li su stručnjaci članovi Partije ili ne.

Sa druge, mnogo bitnije strane, Đilas u umjetnost tj. umjetnicima i slobodno-mislećim ljudima vidi prirodno, široko i duboko vrelo pobunjenika. Jer nema “umjetnosti bez novih ideja”. A svaka novost i sloboda u toj novosti je smrt vlasti Velikog Brata/Vođe i njegovoj novoj klasi.

Dakle, pobunjenici izviru odozdo, iz baze kao tehnička inteligencija. Ali pobunjenici izviru i odozgo, iz umne nadgradnje kao što su umjetnici, filozofi, sociolozi i drugi, zaključuje Đilas.

Kod Orvela i njegovog junaka Vinsenta Smita je slično, jer se u njemu spajaju dvije ličnosti. On je, s jedne strane, tehničko lice u vlasti Velikog Brata, ali je istovremeno i “intelektualac” koji se iz glave buni protiv vlasti Velikog Brata.

Doduše, Smitova pobuna je više stvar odličnog instinkta, nego refleksija i promišljanje ka slobodi pojedinca i vjera u bolje sjutra društvu.

***

Zaključimo.

Ako bismo se usudili da damo zaključak o ovim knjigama u jednoj rečenici, on bi možda mogao da ide u pravcu da država - pa i Crna Gora, Srbija... - ne smiju da budu moderne Okeanije u vlasništvu novo-klasnih pojedinaca i njihovog Vođe.

( Veselin Mitko Pavlićević )