Proljeće u Napulju

Doručkovao sam u Titogradu, večerao u Los Anđelesu! Sve u jednom danu. Bilo je to vrijeme Titove Jugoslavije, kada je Jugoslovenski aerotransport (JAT) s lakoćom prelijetao kontinente.

Putuje se, naravno, i danas, najčešće iz susjedne Tirane letovima low cost kompanija.

Crnogorci su veliki putnici. Još davne 1777. crnogorski glavari pisali su Mletačkom providuru: “Nemojte ni putove zagrađivati”.

Veliki putnik bio je Njegoš.

Kako li se osjećao, o čemu li je razmišljao mlađani Rade Tomov, kada je s lovćenskih visina čežnjivo posmatrao Boku i lađe koje plove u veliki, široki svijet?

Zborio je Njegoš, ko ne putuje taj ne znade što je život, što je ljudska mješavina.

Volio je Italiju. U Trstu je boravio dvadesetak puta. Pohodio je Rim, Napulj, Pompeju... Proveo je, u Neapolju, kako ga je zvao, zimu, ali i proljeće, tokom marta i aprila 1851. godine; a “nesrećni kašalj često mu se povraća”; sjedio bi na balkonu s pogledom na more i šetalište Kjaja. Blaga napuljska klima pogodovala je njegovim bolnim plućima.

Napulj, veliko pristanište na Tirenskom moru, s univerzitetom osnovanim 1224. godine. Prepun građevinskih spomenika, galerija, muzeja, biblioteka... S razvijenom industrijom, naročito prehrambenom; postojbina makarona i pice napolitane... Poznat i po proizvodnji vrhunskih violina...

Tinja Vezuv.

Pompeju i Herkulanum prekrili turisti, ali i vulkanska lava. Kad je “buknula vatra” iz razgoropađenog Vezuva, zatrpan je pepelom i šljunkom lijepi Herkulanum, grad na samoj obali mora, između Pompeje i Napulja...

Na pučini se bjelasa bonvivansko ostrvo Kapri, a pedesetak kilometara niže od Napulja, planduje pitoreskna varoš Salerno.

A Salerno budi u meni sjećanje na vrijednog i veoma uglednog Crnogorca u Italiji, “princa grafike”, s kojim “novine nikad nijesu starile”.

- Ja sam jedini art direktor “Espresso Grupe”, koja ima osamnaest dnevnika po čitavoj Italiji, od Trsta do Salerna - reče mi vaktile Stefano Petrovich (Stevo Petrović Njegoš) potomak crnogorske kraljevske porodice, nećak kraljice Jelene, arhitekta, vrhunski grafički dizajner i novinar “Espresso Grupe”, moj prijatelj.

Rođen u Podgorici 1929. godine, porijeklom od nikšićkih Petrovića. (Rođaci mu i danas žive u Nikšiću, “ispod Bedema”). Došao je u Italiju kao četrnaestogodišnjak i u rimskoj palati Kvirinale, živio kod svoje tetke, kraljice Jelene. Govorio je nekoliko jezika; njegov italijanski je bio savršen. Dobro je poznavao sve italijanske dijalekte. Obučio je nekoliko generacija novinara od kojih su neki bili kreatori rađanja rimske “Republike”. Radeći za “Espresso Gupu”, živio je u Peskari. Sarađivao sam s njim i posjećivao ga u Peskari, gdje je u listu “Il Centro”, uz svoj kabinet, imao apartman.

Srce ga je prevarilo u snu, 2013. u osamdesetčetvrtoj godini. U zagrljaju je imao neku novu knjigu; uvijek s nepresušnom željom za znanjem.

Italijanski listovi su javili: “Novine s Petrovićem nikad nijesu starile. On je za nas bio princ, jer je čak i u najtežim momentima nosio u sebi uzvišenost. Stefano je značio mnogo za ‘Espresso Grupu’. Zahvaljujući njemu, novine ‘Espresso Grupe’ dobile su dušu. On nije bio samo vrhunski novinar i princ grafike, bio je čovjek velike kulture i urođene radoznalosti”.

...Ljeska se Tirensko more. Krstare vitke jedrilice.

Sunce se razliva raskošnim Napuljskim zalivom. Putuje, putuje... Kako bi rekao znameniti crnogorski pjesnik i novinar, Ratko Vujošević, putuje sunce samo sebe sito...

Zurim u more, ne bih li, kao Risto Ratković, ugledao Lim.

Horde turista. Prolazi brigada Japanaca i Japanki; pred njima vodič s visoko podignutom zastavicom; da se ne pogube! I da se izgube, svako će ih prepoznati.

Na Piazza del Plebiscito, Kafe “Gambrinus”. Posjećivali su ga Ernest Hemingvej, Oskar Vajld, Sigmund Frojd... Svratih da u kultnom kafeu popijem kapućino.

A na Trgu Giovanni Bovio, na visokom postolju, blista bronzani konjanik, Vittorio Emanuele II.

Grafiti i posteri boga fudbala, Maradone; naročito u starom dijelu Napulja. Argentinac je ostavio srce igrajući za “Napoli”. (I “Budućnost” je imala svoga Maradonu, fudbalera Burzanovića. Navijači su skandirali: Burzo Maradona!).

Diego je u Napulju i dalje popularan, nezaboravan.

Napulj je gradurina! S brojnim kitnjastim palačama iz devetnaestog i ranijih vjekova.

Na impozantnoj zgradi Univerziteta veliko plavo platno i na njemu cifra “800”, a iznad: “1224-2024”. Osamsto godina Univerziteta! Na stepeništu, ispred masivnih, kolosalnih vrata od kovanog gvožđa, studenti kuckaju u svoje telefone.

U Napulju je završio Likovnu akademiju gospodstveni Cetinjanin, Pero Poček, (1878-1963), prvi školovani crnogorski slikar.

Pero Ilijin Poček. Jedna od najinteresantnijih pojava u crnogorskoj modernoj umjetnosti - tvrde likovni kritičari.

Posebno su vrijedna Počekova djela s tematikom “Gorskog vijenca”, ali i brojni pejzaži iz Napulja i okoline...

Saobraćaj je u Napulju veoma živ. Promiču “mercedesi”, “poršei”, “audi”, “maserati”, “ferari”, ali i mali, ljupki “fiati”, “lanće” i “alfe” u pastelnim bojama. A tek motocikli!? Mnogobrojne “vespe”. (Na italijanskom, ose). Baš su osice. Svuda ih ima.

U napuljskom gradskom saobraćaju podjednako egzistiraju tramvaji, trolejbusi i autobusi. Red postoji, zahvaljujući policiji i karabinjerima, koji su vidljivo prisutni na prometnim ulicama. I vojska je tu. Ispred džipa stoji vojnikinja u maskirnoj uniformi sa uredno skupljenom kosom u punđu, a na grudima automatsko oružje! Nadrealna slika!

Urliču sirene ambulantna kola.

Dva policajca protutnjaše na brzim motociklima “ducati”.

- Ne gledaj u semafore, gledaj očima! - savjetuje mi prijatelj Francesco!

Na Trgu Garibaldi neki “trgovci” raskrilili svoju “robu”. Naiđe policija i naredi im da se miču odatle. Pokupiše brže-bolje svoje krpice i đinđuvice; odjezdiše trkom, bez riječi.

Reda mora da bude.

A Đuzepe Garibaldi (1807-1882), italijanski revolucionar i demokrat, nekadašnji mornar i ratnik, bio je veoma popularan u narodu. S jeseni 1860. trijumfalno ulazi u Napulj; uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima...

Veče je. Via Toledo prepuna šetača. Prolazio je ovom kaldrmisanom, vazda živom ulicom, crnogorski vladika i gospodar Njegoš, ođenut u “crnogorske haljine”, koje su žešće sjale od izdašnog sunca napuljskog. Za njim je išao, takođe u crnogorskoj nošnji, gorski vuk, stasiti perjanik Vukalo, sabljom opasan, s dvije kubure za pojasom, srebrom optočene. Bio je Vukalo perjanik i kod Svetog Petra Cetinjskog.

Tokom boravka u Napulju, Njegoš je izazivao veliko interesovanje, posebno gracioznih Napuljki, koje su se divile njegovoj pojavi. Umio je lijepo da priča. Duhovit. Pomno je razgledao napuljske znamenitosti. U napuljskim muzejima divio se djelima Mikelanđela, Rafaela, Ticijana, Karavađa, Rubensa...

Gledao je samo ono što mu se dopadne. A gdje se on zaustavi, tu, kako je zabilježio Ljuba Nenadović, zastane mnogo gledalaca. Kad mu se neka slika dopadne, uzme stolicu, sjedne pred sliku i dugo je posmatra.

Odazivao se brojnim pozivima za prijeme. Primao ga je i kralj Napulja.

Peo se na Vezuv; posjećivao Pompeju nekoliko puta.

I: podsjećanje na Njegošev “Polazak Pompeja” ...Duhtajući Vezuv bljuje guste vitle mračnog dima, iz žvalah mu s jekom leti strašni potok žeravice, te oblake od pepela na sunčano lice siplje. Jedinstveno podnebije Neapolja gizdavoga jednijem se mahom preli u tartarsku smrtnu boju. Nad njim sunce grdno plače pod traurnom prijevjesom: pod njim zemlja uplašena od pogubne sile stenje. Uh, strašila užasnoga! Smrtnom jezom sve uzdrhta: drhti more, drhte gore, žalosni se čovjek smrza! Je l’ paklena vražja sila zlu stihiju uzmutila? Oće l’ svodi mračnog carstva svikolici popucati? Oće l’ zemlja komatima u oblake da poleti? Je li ovo dan posljednji te s’ u tavnu noć preliva? Dogore li zraka sv’jetla na brijegu vječne noći? Izbrisa li nebo zemlju iz svojega kalendara... Noć je duga - dan ne sviće, Vezuv strašni, Vezuv ljući!

Posebno je Njegošem bio impresioniran srpski putopisac Ljuba Nenadović. Zatekao se u Napulju na proputovanju iz Pariza i ostao s Njegošem sve do zajedničkog odlaska iz Napulja. Pisac i diplomata, Ljuba Nenadović (1826-1895), jedan od prvih srpskih književnika novijeg vremena sa širokim evropskim obrazovanjem; pisao i pjesme, a najviše se bavio putopisima koji su daleko prevazilazili literaturu toga vremena. Sin prote Mateje Nenadovića. Objavio je putopise u formi pisama: “Pisma iz Švajcarske”, “Pisma iz Italije”, “Pisma iz Nemačke”, “Pisma sa Cetinja”.

Naslovljava svoju možda najbolju knjigu, “Pisma iz Italije”. Međutim, to je knjiga o Njegošu i Crnoj Gori, u kojoj slika Njegošev pjesnički i ljudski lik.

Njegoš ga je, dok su boravili u Italiji, predstavljao kao svoga sekretara.

- Ala se mi Sloveni narobovasmo! - reče Njegoš pri prvom susretu s Ljubom Nenadovićem. Zatim nastavi - Ali mi Crnogorci, Boga mi nijesmo! Svakom slobodnom čovjeku možemo u oči pogledati. Ni pred kim se ne moramo zastidjeti...

...Kuća na uglu ulice, baš prema velikom hotelu što se zove “Rim”... Na prvom spratu smješten je vladika. Odatle divan pogled na more i čuveno napuljsko šetalište Kjaja.

Bješe nedjelja kada sam prošetao Kjajom, tražeći “kuću na uglu ulice”. Uzalud. Hotel “Rim” više ne postoji... Pronašao sam kafe “Roma”, ali to nije to.

Šetalište prepuno i mladih i starih. Svi lijepo odjeveni. Majke s bebama u kolicima... Pokoji biciklist, ali i dva fijakera, za volju.

Napulj je u patikama. Čak i starija gospoda, s odijelima i kravatama, imaju patike, naravno u boji odijela. Niz restorana uz šetalište s maštovito aranžiranim stolovima isčekuju goste za ručak. Italijani ranije ručavaju i već oko podne u restoranima nije bilo slobodnog mjesta. Ispred, ovi drugi, strpljivo čekaju da dođu na red, kad oni prvi završe ručak. Jedva pronađoh stolicu ispred “Parthenope bara”, da popijem pivo...

Proljeće je na nebu i na ulicama napuljskim.

( Slobodan Vuković )