KOSMOS ISPOD SAČA

Sidran, nije skroz

Kad se pomene Sidran, velika većina odmah pomisli na filmove za koje je pisao scenario. Takmiče se mnogi, u disciplini ko zna više ili preciznije citate i dijaloge iz filma “Otac na službenom putu” ili “Sjećaš li se Doli Bel”

11407 pregleda7 komentar(a)
Sidran, Foto: Boris Pejović

Prisustvao sam na književnoj večeri u Novom Sadu 2019. godine na kojoj je govorio Abdulah Sidran. Bilo je to u okviru Booktalk-a, a razgovor sa Sidranom vodio je Aleksandar Đuričić, novinar i pisac, rođeni Podgoričanin. Čudnom, ali ipak pravom linijom, spojili su se Sarajevo, Novi Sad i onaj grad što se nekad zvao Titograd.

Sidran je govorio svoje stihove, iz glave, žmureći. Sala je bila puna, mnogi su ljudi plakali zbog njegovih stihova. Nema tu patetike, nema ni tuge, ali ima čiste, prefinjene emocije i ljudskosti, kao i uvijek, dovoljna doza ironije i inteligentnog i nepretencioznog sidranovskog humora.

Kad se pomene Sidran, velika većina odmah pomisli na filmove za koje je pisao scenario. Takmiče se mnogi, u disciplini ko zna više ili preciznije citate i dijaloge iz filma “Otac na službenom putu” ili “Sjećaš li se Doli Bel”. Često u tim nadmetanjima učestvuje i autor ovog teksta.

Ali ako se već bira najdraža, ima jedna replika koja se odnosi na Slobodana Aligrudića. U filmu “Doli Bel”, on se vraća pripit kući, izuva cipele jednu o drugu, a sin upita majku (fenomenalnu Miru Banjac) “Je li pijan?”, a majka odgovara “Nije skroz”. Kakva je to igra riječi, kakvo savršenstvo nedovršenog procesa, kakva ironija i objašnjenja svega, od humora, našeg fudbala i sporta, Jugoslavije do Jugoslovena, baš svega. Nije skroz!

Objavile su prije nekoliko dana sve novine i portali da je umro Abdulah Sidran. Ali možemo reći iz sveg glasa prskosno: Nije skroz! Čitaće se njegove pjesme, prikazivaće se fenomenalni filmovi koje je radio u tandemu sa Kusturicom, uživaće ljudi, smijaće se i plakati naizmjenično. Za tu kombinaciju emocija je Sidran bio majstor. Zato, Sidran je možda umro, ali nije skroz!

Valja se vratiti Sidranovoj knjizi “Otkup sirove kože”. Kad se knjiga pojavila, bilo je književnih zakerala koji su tu njegovu knjigu opisivali kao puku autobiografiju, govorili da nije to roman, da je ispovjedna proza. Uvijek su tražili nešto da mu ospore talenat, kad već nemaju ni djelić njegove magije. Ali kako god, ta knjiga je saga o jednoj porodici, gradu, običajima, o jednom Sidranu od Sidrana. Sa koliko emocije i pažnje opisuje pojedine članove porodice, vidi se da nije želio nijednu osobu da zaboravi ili preskoči, da je za svaku vjerovao da ima nešto da kaže i o toj osobi da se čuje. Nije za njega bilo malih i velikih ljudi. Zato su uvijek Sidranovi likovi oni koje svi zaobilaze, autsajderi, ali on je u tim ljudima vidio more emocija i uspio je da ih prenese na papir. Otkup sirove kože je sve što je Sidran zahtijevao, da ima svoju sudbinu, da je odgovoran za sebe.

Otac je Sidranova razumljivo opsesivna tema, a “službeni put” je ono što se naziva white lie. Naizgled bezazlena laž, samoobmana, nepristajanje na istinu koje nema. Krivica, kleveta, porok i nevinost. Fantastično isprepletane teme. Otac je prisutan na svakoj stranici knjige Otkup sirove kože. Odužio mu se, za sve što je doživio, na pravdi Boga. Prisutan je i u predivnoj pjesmi Otac se vraća sa službenog puta, koju ovom prilikom valja cijelu navesti, skroz, baš skroz, zbog Sidrana i njegovog oca i svih takvih očeva:

Ništa u rukama nije imao tata/kad je uznenada, s vrata, reko:/Evo me!/Niste, zar, mislili da sam umro?/Kuća tako skočila/da majka kroz nju propade:/Svi su nam govorili da jesi,/a mi smo/uvijek znali da nisi!/Penjemo se/nas trojica/uz planinu/našeg oca./Usput ga posvuda/ljubimo,/ljubimo, ljubimo/da mu ruke/nikada više/ne budu prazne.