Restrikcije na štetu pacijenata

Dok u Vladi broje milijarde državnog duga, dospjele dugove, stotine miliona novih zaduženja, stotine miliona nenaplaćenih poreskih obaveza, kilometre izgrađenih i planiranih puteva, ljekare koji odlaze iz javnog zdravstva, turiste i sezonske radnike, penzionere i korisnike materijalnih davanja, artikle sa ograničenom maržom... itd., građani se bave svojom “mini računicom” - kako da se prehrane, vrate kredite, plate kiriju i druge režije, opreme djecu u školu... i obezbijede troškove liječenja.

Predlog zakona o zdravstvenoj zaštiti, utvrđen na 43. Vladi 20. jula 2023, povučen je iz procedure 23. oktobra 2023. godine, kako bi ga analizirala radna grupa, koju je formiralo tadašnje Ministarstvo zdravlja (MZ). Od tada do danas taj dokument je, prema mojim saznanjima, spomenut samo u tekstu “Dana”, 18. novembra 2023. godine, (“Šćekićev zakon vraćen ministru Šimunu”). Svim građanima Crne Gore je poznato u kakvom se stanju nalazi naš javni zdravstveni sistem, koji pacijente tjera da se liječe u PZU. Tačno je da novca nedostaje, pogotovu nakon ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, stručnih kadrova nemamo dovoljno, ali je porazna činjenica da zdravstveni sistem decenijama nije sposoban da se organizuje u postojećim uslovima, jer bolja vremena stižu sporo. Kao i svako prethodno, Ministarstvo zdravlja ništa ne čini da sistem približi pacijentima, jer, po zakonskim i ljudskim normama, “u centru zdravstvenog sistema treba da budu pacijenti”. Stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je mnogo gore nego prije početka reforme 2008. godine. Koliko god da fali izabranih doktora, dobrom organizacijom pacijentima se može obezbijediti koliko-toliko zadovoljavajuća usluga. Neki domovi zdravlja su u tome uspjeli, u čemu prednjači Dom zdravlja Cetinje, dok neki menadžmenti kao da se ne snalaze u organizacionim poslovima, pa trpe i zdravstveni radnici i pacijenti.

Dok svako broji po nešto, u Fondu za zdravstveno osiguranje (FZO) broje milione, koje su refundirali za bolovanja i, tradicionalno, broje kutije ljekova, koji se izdaju na recept. U emisiji Stav na TVCG, direktor FZO je izjavio kako “četvrtina pacijenata troši više od maksimalne doze ljekova na recept na mjesečnom nivou” te “da će to, nekako, ograničiti”. Prognozira uštedu od oko pet (5) miliona eura na godišnjem nivou (cdm.me). Koliko god da je razumljivo domaćinsko ponašanje menadžmenta FZO, čiji direktor je maksimalno posvećen svom poslu, postavlja se pitanje da li je korektno i humano uvoditi restrikcije na štetu pacijenata? Vazda je na tapetu potrošnja ljekova, dok se cijenama onih koji ne idu na recept nikada niko nije bavio. U Crnoj Gori je najviše smrtnosti od kardiovaskularnih oboljenja, a sa pozitivne liste su skinuti statini, cardiopirin... i čak neki mnogo skupi ljekovi, koje pacijenti koriste nakon operacije. O basnoslovnim cijenama suplemenata je suvišno govoriti, iako su u pojedinim granama medicine, poput reumatologije, jedina terapija.

U ovakvoj organizaciji primarne zdravstvene zaštite, nemoguće je “trošiti više ljekova od maksimalne doze”, i kada bi se neko odlučio na takav, bezumni, čin! Izabrani doktori (ID) terapiju propisuju mjesečno i nemoguće je odmah, nakon isteklih mjesec dana, doći do novih recepata, pa su pacijenti primorani da par dana kupuju ljekove. Nerijetko se dešava da doktori propišu nekompletnu terapiju, pa smo i tada prinuđeni da kupimo nedostajuće ljekove. Osjetan rast potrošnje ljekova u Crnoj Gori uzrokovan je ubrzanim porastom broja pacijenata, zbog nedostatka prevencije u zdravstvu, siromaštva i starenja stanovništva. Bilo bi uputno da građani znaju da li će, na pacijentima ušteđeni novac, biti utrošen upravo za prevenciju u zdravstvu, palijativnu njegu ili za nešto treće.

Što se uštede na putnim troškovima za pratioca tiče, tačno je da je u Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju pobrojano malo korisnika tog prava, ali je ostavljena mogućnost za šire tumačenje Zakona. Izabranim doktorima je softverom oduzeto pravo da, kao jedino mjerodavni, pacijentu odobre ili ne odobre pratioca. Tu je mnogo oštećenih pacijenata, bez obzira što se radi o simboličnim sumama novca, koje dobijemo refundiranjem putnih troškova kod FZO. Primjera radi, cijena autobuske karte od Nikšića do Podgorice se kreće od 3,60 do 4,10 eura, zavisno od prevoznika, a FZO nam refundira putne troškove po najnižoj cijeni autobuske karte. U “Vijestima” sam pročitala ispovijest gospođe sa Žabljaka, čija stara majka, korisnica tuđe njege, nije dobila pratioca do KCCG, a takvih je na hiljade. Pošto sam jedna od njih, po ugledu na mnoge samice/samce do KCCG putujem taksijem, pa je uvažena taksistkinja ujedno i moja draga pratiteljica.

( Milojka P. Perović )