Dino Hrapović, i junak i žrtva

Istina je ipak malo drugačija! Tim je riječima jedan od prvaka NVO sektora prekorio premijera Spajića, nakon što je ovaj, ničim izazvan, na presu još jednom očarao javnost najavom strateškog partnerstva. Ovog puta sa francuskim energetskim gigantom, za koga nikad nismo čuli, a koji nas neznavene i korumpirane, treba učiti zelenoj energiji i dekarbonizaciji. Što god to značilo. Istina je ipak malo drugačija, poručuje Milovac iz Mansa. Ne u smislu da je Spajki izmislio Francuze, ili da je prenaglasio njihov planetarni značaj, već što ga je opet ponijelo, pa je u predstavljanju istakao kako EDF proizvodi 96 odsto energije iz obnovljivih izvora, čime su Bogom dani za pomenutu obuku i savjetovanje. Ispalo je da je istina malo ili malo više drugačija - naime, u portfoliju EDF je samo 13,9 odsto tzv. zelene energije! Ali zalud je Milovac orao! Spajić mu se kao izvinio a u stvari nam je svima dodatno objasnio kako je nevažno šta je istina i šta EDF stvarno proizvodi, oni su sjajni kako god okreneš - jedini problem je semantičke prirode, pogrešno izabrane riječi a ne brojevi.

Istina je ipak malo drugačija, mogao bi, uz sjetan osmijeh, reći pilot Eldin Hrapović, ako je na nebesima čuo ovozemaljskog Andriju Mandića, kako posred Dinovih rodnih Pljevalja, otvara ulicu s njegovim imenom i drži govor dostojnom junaku: “Dino Hrapović je čestiti, časni vitez Pljevalja, koji je svoju zakletvu, svoju riječ, svoju otadžbinu čuvao do kraja života. Na takvim primjerima, na primjerima Dina Hrapovića danas treba da se vaspitavaju oficiri Vojske Crne Gore… Uradićemo sve što je u našoj moći da u udžbenicima, tamo gdje se obrazuju mladi ljudi, imena hrabrih vitezova, časnih ljudi, čestitih junaka bude obavezno štivo za mlade generacije u Crnoj Gori. Da znaju kako treba da se poštuje data riječ i potpisana zakletva", kazao je Mandić, spiker crnogorskog parlamenta.

A zašto je istina ipak malo drugačija?!

Da bi se shvatio odgovor bitno je da se objasni kontekst. Prvo, jedan mali, gotovo neprimjetni detalj - nije 1999. nego 1991. Kao kod premijera i francuskog energetskog giganta, opet su brojke problem. Iako Mandić ništa nije slagao, moglo je da prođe neopaženo, s obzirom na to da je samo koji dan ranije fenomenalni srpski svet obilježavao godišnjicu rata sa Nato alijansom. Naime, jugoslovenski pilot Eldin Hrapović nije branio svoju čast i riječ datu otadžbini tokom Miloševićevog (i Mandićevog) rata sa svijetom 1999, nego na početku godina zla, 1991. Kada su Milošević, ali i Ðukanović (Mandić je bio obična pješadija) krenuli u magnum krimen, ili zločinački pohod koji će proizvesti četiri rata protiv sopstvene zemlje i naroda.

Prvi od tih ratova, gotovo neprimjetan, ako se za bilo koji rat to može reći, bio je onaj na tlu Slovenije. U odnosu na ono što će se dešavati u godinama koje slijede, kratkotrajni i kontrolisani sukob u zemlji zmajčeka više je ličio na pokaznu vježbu nego na pravi rat. Za sve osim za pedesetak porodica koje su, na jednoj i na drugoj strani, izgubile najdraže. Među njima i za roditelje Eldina Hrapovića, koji je, u najranijoj mladosti, poginuo u oborenom helikoteru JNA.

Da li je istina da je Dino Hrapović, koju godinu prije te kobne 1991, položio zakletvu Jugoslovenskoj narodnoj armiji? Jeste. Da li je ta zakletva podrazumijevala i da se uđe u helikopter i ode na zadatak i kada ti nije baš jasno gdje treba da letiš i koga da napadaš, odnosno braniš? Jeste. Da li je Dino Hrapović ostao vjeran zakletvi i svojoj JNA? Jeste. Da li je on junak, koji je služeći armiji kojoj se zakleo, izgubio život? Jeste. Pa šta je onda istina, ali ipak malo drugačija?!

Istina je da rat 90-ih nije bio, kako ga Mandić opisa u prigodnom govoru, otadžbinski. Još manje oslobodilački. Te 1991. pomenuta organizovana kriminalna grupa, sa Miloševićem kao vrhovnim komandantom, i Veljkom Kadijevićem, načelnikom pomenute JNA, uz vatrenu podršku tzv. AB revolucionara, od kojih vam je danas najpoznatiji Milo Đukanović, krenula je u krvavi pir razaranja jednog, istinski fenomenalnog svijeta. Jugoslovenskog. Tako da je Dino Hrapović poginuo u bratoubilačkom ratu, na krivoj strani istorije. Bez mogućnosti da kao momčić o nečemu odluči ili nešto odbije, kao i hiljade drugih vojnika, istinskih patriota i Jugoslovena, koji su silom ugurani u kolo mržnje, nakon čega je rat mogao da počne. Niko ih od kolovođa iz OKG, Milošević, Kadijević, Momir, Milo, nije pitao da li je to vaš rat, da li je to naša armija ili koja je otadžbina napadnuta. I ko je napada?! Oni, ti mladi ljudi, u najboljim godinama, gotovo da nisu imali izbora - krenuli su na izmišljenog neprijatelja da bi mnogi od njih, kao i Eldin Hrapović, izgubili ono najvrednije - život.

Eto. To je istina, malo drugačija od one koju nam je prije neki dan sasuo u lice šef Skupštine Andrija Mandić, u Pljevljima. Da se pitao, Dino Hrapović vjerovatno ne bi ušao u helikopter tog kobnog 27. juna 1991, jer je znao da to nije njegov rat, da otadžbina koju svih ovih decenija brani Mandić nije njegova, da je Jugoslavija bila domovina a ne otadžbina, i da je komunizam ekonomski učinio neodrživom, nekonkurentnom, zbog čega je samo trebalo razgraditi, uz šampanjac, kao Češku i Slovačku. Umjesto toga, Milošević i svi njegovi sljedbenici su zaigrali krvavo kolo koje je ubilo preko 200 hiljada, mahom nedužnih ljudi, među prvima i Dina Hrapovića.

Sve ovo znači da je Eldin Hrapović zaslužio ulicu u rodnim Pljevljima, ali da današnje generacije i one koje će doći nisu zaslužile da se podižu na lažima već na istini koja je ipak malo drugačija od one koju nam prodaje preobraćeni Dalaj Lama. Da su se držali časti, kao Dino Hrapović, Mandić i Vraneš se ne bi ni pojavili na pomenutoj ceremoniji. Posebno ne u ulozi organizatora i promotera. Nije im tamo bilo mjesto, nikako, ako im je stalo do istine i junaštva na koje su se pozvali. Očita je bila loša namjera - da se nedužna žrtva Eldina Hrapovića iskoristi za promociju Mandićevog i Vraneševog svjetonazora, koji je u stvari doveo do rata, a time i pogibije mladog pljevaljskog pilota! Bio je to čas stranačkog revizionizma, kojim spiker, otkad je postao Dalaj Lama, svako malo, kao da neće, pokušava da prekreči bližu istoriju i zamrači svijetlu budućnost.

Loše nam se piše, posebno mlađim generacijama, ako istorijski udžbenici budu sastavljani po zamisli Andrije Mandića. Revizija istorije i slavljenje poraza vode svaki narod u ponavljanje grešaka i nova posrnuća. Ova zemlja može postati pristojno mjesto za život samo ako bude temeljena na istini, ali ipak malo drugačijoj od one koju nam tumači i za udžbenike sprema Dalaj Lama. Sa onom drugom, istinom premijera Spajića, malo ćemo se lakše izboriti. Iako je i ona malo drugačija, njene posljedice ne mogu biti toliko tragične i dalekosežne.

( Željko Ivanović )