Mijanović za "Vijesti": U društvu neoliberalnog kapitalizma, Jovana Tomaševića niko ne spominje

Izložbom “Revolucionarno Cetinje”, koja će biti otvorena večeras na Cetnju, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Đado Đurić”, u 19 časova, počinje obilježavanje jubileja - 100 godina od smrti Jovana Tomaševića, začetnika komunističkog pokreta u Crnoj Gori.

Autori izložbe su predstavnik Nevladinog udruženja “Antifašisti Cetinja”, novinar Ivan Mijanović i istoričari Filip Kuzman i Vukan Ražnatović, a otvoriće je spisateljica i marksistkinja, doktor filozofije Slađana Kavarić Mandić. Postavka prati razvoj socijalističke misli i pokreta od kraja 19. vijeka do završetka Drugog svjetskog rata, sa posebnim akcentom na život i rad Jovana Tomaševića, navodi se u saopštenju Nevladinog udruženja “Antifašisti Cetinja” koje, uz podršku Narodnog muzeja Crne Gore i Prijestonice Cetinje, organizuje izložbu.

“Pored većeg broja tekstova, fotografija, proglasa i dokumenata, dokumentarnih filmova i video-zapisa, na izložbi će biti predstavljeni predmeti koji su pripadali Tomaševiću, kao i predmeti vezani za njegovo političko djelovanje, koji se čuvaju u Narodnom muzeju na Cetinju”, ističe se u najavi.

Mijanović je “Vijestima” kazao da je zamišljeno da izložba prikaže i objasni razvoj radničkog pokreta na Cetinju, pa samim tim i u Crnoj Gori, od njegovih početaka sedamdesetih godina 19. vijeka, kao i razvoj socijalističke misli u našoj zemlji.

“Zapravo socijalistički pokret nastaje u Crnoj Gori povratkom Jovana Tomaševića iz Francuske, krajem decembra 1918. godine. On je postavio organizacione, političke i marksističke osnove naprednog pokreta, faktički osnovao Komunističku partiju Crne Gore i postao njen prvi predsjednik. Nikada u ovoj sredini nije bilo toliko pristalica komunističkog pokreta kao u vrijeme izbora 1920, kada je Komunistička partija, na čelu sa Jovanom Tomaševićem, odnijela pobjedu u Crnoj Gori. Dakle, objasniti ličnost i ulogu Jovana Tomaševića nemoguće je bez objašnjavanja razvoja radničkog pokreta, a sa druge strane samom razvoju pokreta presudno je doprinio upravo Tomašević”, ističe Mijanović.

Sticajem istorijskih okolnosti, napredne ideje su uvijek kretale sa Cetinja, dodaje on i podsjeća na značajne događaje.

“Tako se i napredna jugoslovenska inteligencija sakupljala u Crnoj Gori i tu razvijala svoju djelatnost, a dobar dio okupio se oko lista ‘Crnogorac’ koji je 1871. godine zabilježio i pozdravio prvu proletersku revoluciju - Parisku komunu. Za ime Jovana Tomaševića vezana je pojava prve knjižare u tadašnjoj Crnoj Gori, koju je otvorio 1879. godine u svom stanu na Cetinju, u kojoj se mogao kupiti i Marksov i Engelsov ’Manifest komunističke partije’, djela Svetozara Markovića i druga marksistička literatura. O naprednim strujanjima tih godina govori i činjenica da je u Zetskom domu na Cetinju, 1910. godine, prikazivana drama Maksima Gorkog ’Na dnu’, koja se smatra jednim od najznačajnijih djela socijalističkog realizma”, priča Mijanović i naglašava da se izložba najvećim dijelom bavi ličnošću i ulogom Jovana Tomaševića.

Svaki segment postavke prate tekstovi na zidu kojima se objašnjava razvoj socijalističkog pokreta, kao i život, uloga i misao Jovana Tomaševića.

“Veliki broj fotografija, proglasa, dokumenata i predmeta koji su pripadali Tomaševiću, za potrebe izložbe, ustupio je Narodni muzej Crne Gore. Takođe, na izložbi će se prikazati dokumentarni film ‘Život jednog junaka - Jovan Tomašević’, koji je rađen u produkciji TV Titograd, 70-ih godina prošlog vijeka. Pored toga, prikazani su najznačajniji događaji u međuratnom periodu - stvaranje prvih partijskih organizacija, demonstracije, političko organizovanje žena, pokušaji odlaska u Španiju, uloga FK Lovćen i ličnosti Marka Mašanovića, Nikole Lekića i Kosta Ćufke”, nabraja Mijanović.

On dalje predstavlja drugi dio izložbe koji prikazuje događaje iz NOB-a sa akcentom na ustanak, borbe Lovćenskog partizanskog odreda, I i IV proleterske brigade, X crnogorske brigade i događaje na Cetinju.

“Prikazani su kolaboracionistički pokreti, kao i lijeve greške, odnosno, komunistički zločini tokom 41. i 42. godine. Na kraju hodne linije, prikazana je velika fotografija Josipa Broza Tita iz 1945, gdje potpisuje ukaz o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a iznad nje Tomaševićeva rečenica iz 1919. godine, koja na neki način objašnjava njegovu ideju: ‘Slatko li sam se smijao kad je propadao Ćipur, a još bih se slađe smijao i radovao kad bih doživio i vidio propast cincarskih Terazija’. Dakle, sama postavka na neki način govori o Cetinju - o slobodarskom i progresivnom, komunističkom i revolucionarnom. A Cetinje je uvijek bilo slobodarsko, progresivno od prve napredne misli, komunističko od prvih komunističkih klica niklih u našoj zemlji, narodnooslobodilačko s prvim danima Narodnooslobodilačke borbe i revolucionarno od prvog koraka socijalističke revolucije”, poručuje Mijanović.

Na pitanje da li se na adekvatan način sjećamo ljudi iz prošlosti koji su ostavili značajan trag na naše društvo, čuvamo i unapređujemo njihova dostignuća, Mijanović odgovara odrično i ističe da je “savršen primjer upravo Jovan Tomašević”.

“Njegov grob su u međuratnom periodu, kada su komunističke djelatnosti bile zakonom zabranjene, a komunisti hapšeni i progonjeni, svake godine za 1. maj posjećivali cetinjski radnici i ostavljali crvene karanfile. U ratu i nakon njega postojalo je snažno sjećanje na njega, međutim, danas, kada živimo u društvu neoliberalnog kapitalizma, Tomaševića niko više ne spominje. Nažalost, spominje se sporadično, u površnim polemikama pristalica dva suprotstavljena politička pola u Crnoj Gori o njegovom jugoslovenstvu i nacionalnim osjećanjima, dok se niko više ne bavi njegovom misijom - borbom protiv buržoaskih režima”, konstatuje Mijanović.

Simbolično, “Antifašisti Cetinja” će sjutra u 11 časova obići Tomaševićev grob na Starom groblju na Cetinju i položiti crvene karanfile, a pozvali su i sve poštovaoce lika i djela Jovana Tomaševića da im se pridruže. Istog dana u podne slijedi stručno vođenje kroz izložbu “Revolucionarno Cetinje”.

Sumirajući životni put Jovana Tomaševića, Mijanović kaže:

“Teško djetinjstvo, u šesnaestoj godini progonstvo i život u tuđini, učešće u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, odstupanje preko Albanije, boravak i školovanje u Francuskoj, povratak u domovinu krajem 1918, rad na osnivanju i organizovanju komunističkih organizacija u Crnoj Gori, dosljedna i nepokolebljiva borba protiv buržoaskog režima”.

On ističe da je o Tomaševiću najcjelovitije svjedočanstvo ostavio njegov saborac, revolucionar Nikola Kovačević, najstariji brat Save Kovačevića, koji je, između ostalog, rekao da je Tomašević: “najuzdignutiji Crnogorac, i po inteligenciji i po kulturi, čovjek evropskog obrazovanja u dobrom smislu riječi. Govorio je nekoliko jezika, proputovao Evropu i upoznao međunarodni radnički pokret, a poznavao je i istoriju Crne Gore u tančine, život i dušu, dobre i rđave osobine Crnogoraca. Umio je, kao niko drugi, pridobiti borbene elemente i staviti ih pod svoj uticaj, odnosno pod uticaj ideja koje je zastupao. Bio je rijedak polemičar, pisac, nepomirljiv protivnik klasnog neprijatelja. Znao je, kao niko drugi, raskrinkati birokrate, trgovce, ekonomske i političke špekulante. Umio je mobilisati mase da se udruže i bore protiv nepravde i izrabljivanja”...

“Iako je bio advokat, diplomirao prava u Francuskoj, veoma je teško živio, a prema riječima Kovačevića, ni bolje ni gore od nekvalifikovanog radnika u crnogorskim varošicama. Kovačević dalje svjedoči da ga nikada nije vidio da na sebi ima čestito odijelo ili dobre cipele, da je vršio advokatske poslove besplatno, pogotovo ako je bila u pitanju sirotinja. On, premaa njegovim riječima, prosto nije imao niti čestite ishrane, niti za što često kupiti i ljekove, ili platiti specijalistu koji bi se brinuo o njegovom zdravlju”, navodi Mijanović i dodaje:

“Mišljenja sam da je njegova sudbina vrlo slična sudbinama Marka Mašanovića i Nikole Lekića. Sva trojica su, na neki način, svjesno otišli u smrt”.

On poručuje da bi misija Jovana Tomaševića i za savremeno crnogorsko društvo mogla biti važna.

“Ali, većina ga se danas odriču. Odriču, jer smo i dalje društvo ostrašćeno i netolerantno, društvo isključivosti i revanšizma - što bi Milovan Đilas rekao: ‘džungla mržnji i odmazda’. Pred nama je još jedan jubilej koji bi vjerovatno prošao neopaženo. Iako je decenijama spominjan kao izuzetna istorijska ličnost, mlađa populacija danas i ne zna za njega”, zaključuje Mijanović u namjeri da događajima koji slijede, makar djelimično, to promijeni.

Za Crnu Goru bez grbova i sablji

Ivam Mijanović u razgovoru za “Vijesti” konstatuje da se danas najčešće vode polemike o jugoslovenstvu Jovana Tomaševića, dok se zanemaruje njegova borba za prava i oslobođenje potlačenih, obespravljenih i ugnjetavanih u kapitalističkom društvu.

“Poslije zanosa i oduševljenja ujedinjenjem, nastupio je kod komunista momenat trezvenijeg rasuđivanja o političkom rješenju. U prvim momentima vođstvo pokreta nije ni uzimalo u razmatranje pitanje načina izvršenja ujedinjenja. Za crnogorske komuniste, stvaranje zajedničke države otvorilo je mogućnost za organizovanje jedinstvenog naprednog pokreta jugoslovenskih naroda i jedinstvenog vođenja borbe za društveni preobražaj. Tomašević je ukazivao na ispravnost, potrebu i nužnost borbe i protiv ‘bijelih’ i protiv ‘zelenih’, na borbu protiv buržoaskog poretka”, priča Mijanović.

On to potkrepljuje svjedočenjima Tomaševićevog savremenika i prijatelja, Iva Rolovića, da je Tomašević bio za ujedinjenje, ali na principima demokratskog i federativnog uređenja nove države.

Služeći se izvorima, Mijanović podsjeća da je na zboru u Virpazaru, početkom 1919, donesena rezolucija koju je napisao Tomašević, a u kojoj je, pored ostalog, pisalo: “Hoćemo Crnu Goru bez grbova i sablji”.

“Režim crnogorske autokratije, kako je pisao list Radni narod povodom četiri godine od njegove smrti, osudio ga je još kao gimnazistu na robiju, dok je režim jugoslovenske demokratije, oličene u sistemu Glavnjače, isprebijao žandarmskim kundacima usred Beograda njegova slabačka leđa jedino zbog toga što je bio imuniziran komunističkim poslaničkim mandatom. On je oba ta režima duboko i podjednako mrzio”, navodi Mijanović.

( Jelena Kontić )