Zašto mladi izlaze na izbore u manjem procentu od državnog prosjeka: DPS pao, ni ostali nisu mnogo bolji

Nezadovoljstvo postojećim političkim opcijama, nedostatak motiva “smjene DPS-a”, nedovoljna briga partija o mladima, osjećaj da ne mogu mnogo promijeniti, glavni su razlozi što mladi u Crnoj Gori manje izlaze na izbore od drugih starosnih grupa kažu sagovornici “Vijesti”.

Nedavni rezultati istraživanja rađenog u sklopu Crnogorske izborne studije pokazali su da su birači uzrasta od 18 do 34 godine glasali u prvom krugu predsjedničkih izbora u gotovo dvostruko manjem procentu od državnog prosjeka, dok su na parlamentarne izašli u većem procentu, koji je ipak manji od prosjeka.

Dvadesetčetvorogodišnji Nikšićanin Miloš Manojlović odlučio je da ne iskoristi svoje biračko pravo na parlamentarnim izborima. Ovaj diplomirani arheolog kaže da je odlučio da to ne uradi jer nije bio zadovoljan političkom ponudom iako prati politička dešavanja, a dodaje i da “više nije imao motiv glasanja za smjenu Demokratske partije socijalista”.

Mladi sagovornik “Vijesti” koji je želio da ostane anoniman ističe da je ranije glasao, jer je “situacija zahtijevala što hitniju i neophodniju promjenu po svaku cijenu”.

“Od samog početka mi je bilo jasno da političke elite potcjenjivački gledaju na birače, čak i na one sopstvene, pokušavajući da ih uvuku u neke priče za malu djecu u koje ni sami nisu spremni da vjeruju, ali ih goli interesi guraju naprijed. A i kad se zna kakve su privilegije u opticaju, onda nije teško ni povjerovati u nemoguće”, konstatuje on.

Kako dodaje, tome doprinosi to što je “apsolutno nezavisan u egzistencijalnom smislu i u slobodi mišljenja”.

Sa njima nisu saglasni predsjednica Upravnog odbora Unije srednjoškolaca Lana Lješković i politikolog Lazar Vulević, iako različito gledaju na ovu temu.

Lješković ističe da je svoje pravo iskoristila, jer smatra da je njen glas bitan i da svaka mlada osoba treba izaći na izbore.

“Glavna motivacija je da se čuje moj glas, kao i da pokažem da postoje ljudi koji imaju takvo mišljenje”.

Iako glasa, Vuleviću se ne dopadaju opcije koje ima, ali žele da doprinese promjenama u državi. On dodaje da je na svim izborima glasao različito – zavisno od programa ili od toga “ko ga je najmanje razočarao u periodu od izbora do izbora”.

Kao glavni uzrok manje od prosječne izlaznosti mladih ljudi, Manojlović navodi nedostatak brige za probleme koje mladi imaju. Vulević je saglasan sa njim, ali dodaje i da je retorika crnogorskih političara fokusirana na nacionalna i vjerska pitanja.

“Mislim da je glavni razlog... što nedovoljno ubjedljivi i vremenom ustaljeni programi političkih partija i ona politika kakvu one predstavljaju ne daju motiva da se mladi više zainteresuju...”, smatra sagovornik koji je htio ostati anoniman i dodaje da bi se mladi uključili ukoliko bi se pojavila “neka nova i osvježavajuća snaga sa potpunim i odlučnim zaokretom u politici i, što je najvažnije sa novim, harizmatičnim i originalnim liderima”.

Lješković ovaj fenomen objašnjava nepovjerenjem u politički sistem, ali i “učenjem da je politika tema za odrasle kojom mladi ne bi trebalo da se bave” usljed koga, prema njenom mišljenju, “mladi osjećaju da njihov glas nije validan”.

Ona i Vulević misle da se partije obično bave mladima pod pritiskom nevladinih organizacija, odnosno javnosti, a Manojlović kao dokaz ovakvog stanja ističe mali broj mladih ljudi na pozicijama unutar partija.

“Sa dolaskom novijih generacija izlaznost će biti sve manja i manja. Svakako je to proizišlo iz iskustava prethodnih generacija koje nisu mogle promijeniti ništa na izborima”, ocjenjuje Vulević.

Prema njegovim riječima, ovi podaci bi trebalo da alarmiraju donosioce odluka, ali smatra da se neće preduzeti ništa po tom pitanju jer se “o mladima brine samo onda kada se zapošljavaju pod uslovom da uzmu članske karte i obezbijede još koji dodatni glas”.

“Fundamentalno je za nastavak funkcionisanja bilo koje države da imaju glas mladih ljudi i njihovu izlaznost na izborima. Ukoliko se to ne dešava vremenom će dolaziti do sve većeg nezadovoljstva mladih, a potom i cijele nacije”, konstatuje Lješković.

Jedan od pokretača portala Omladina.me Boško Milović napominje da se radi o globalnom fenomenu za koji krivi “globalni populizam”.

“Vidjeli smo kod nas na nekoliko posljednjih izbora, prvo se podigne optimizam i izlaznost je velika da bi već na narednim izborima svi shvatili da se ništa neće promjeniti i onda ide pad izlaznosti. Razlog za slabu izlaznost kod većine mladih je to što misle da njihov glas nista ne mijenja, ne privlače ih poruke i vizuali, zatim neke od njih koji čitaju program ili obećanja partija koje izlaze na izbornu trku. Dakle nemaju šta da im ponude, prije svega vizuelno, a onda i kvalitativno”, konstatuje on.

Predsjednik Mreže za omladinski aktivizam (MOACG) David Vukićević smatra da mladi ne vide političke partije kao svoje predstavnike koji će zastupati njihova prava i interese.

“Značajan dio populacije teško da vidi perspektivu za život u Crnoj Gori. Mladi ne mogu da pronađu adekvatan posao za koji su se profesionalno opredijelili, ne ostvaruju zarade za koje smatraju da ih sljeduju, izuzetno teško, praktično nemoguće rješavaju stambeno pitanje, nemaju povjerenje u institucionalni sistem, smatraju da ne žive u sistemu vladavine prava. Takav sistem kreiraju upravo akteri političke scene, pa to objašnjava navedene podatke”, objašnjava Vukićević.

Milović podsjeća na fenomene partijskog zapošljavanja i nepotizma u duhu kojeg mladi odrastaju, ali dodaje da su “sposobni i obrazovani mladi uglavnom apstinenti”.

“Ne mogu da povežu izbore i demokratiju sa nečim što može da promijeni njihovo trenutno stanje na bolje, a da se ne uključuju korupcija, nepotizam itd. Za obesmišljavanje su krive političke partije sa svojim partitokratskim pristupom i ‘klijentelističkom filozofijom ja tebi ti meni’”, smatra on.

“Mladi brzo shvate da je sve farsa”

Pokretač portala Omladina.me Boško Milović prisjeća se da je prije dvadesetak godina posmatrao izbore na Pravnom fakultetu u Podgorici i dodaje da “nema neke velike razlike između studentskih i državnih izbora”, ali i da su neki akteri tih izbora danas na vlasti.

“Svi negativni elementi su prisutni samo su ulozi veći i samim tim igra je prljavija. Zamislite mladog čovjeka koji se tu prvi put susrijeće sa demokratijom i odmah na fakultetu shvata da je sve farsa, da će neko koga je on odabrao da ga predstavlja u stvari da zarađuje na njemu”, kaže Milović.

Prema njegovim riječima, političke partije u Crnoj Gori “samim svojim unutrašnjim uređenjem ne dozvoljavaju mladima da se čuje njihov glas, niti da se pitaju u svojim organizacijama, niti u društvu”.

“Mladi političkim partijama služe kao ukras - da bi ljepše izgledali na promotivnim spotovima. Služe im za dijeljenje flajera na ulicama i za popunjavanje izbornih komisija. Problemi mladih su partijama od značaja samo ako mogu da postignu neke poene za sebe, pa eto usput i da riješe nešto i za mlade”, ocjenjuje on.

Milović smatra da su “mladi shvatili da je igra namještena i da ne mogu da utiču na odluke, tako da se samim tim prepuštaju letargiji i brizi o nekim stvarima koje ih se mnogo manje tiču od toga ko je na vlasti u našoj zemlji”.

“Da bi se to promijenilo mora da se reformiše izborni sistem, pa da se u nekoj mjeri uvede direktna demokratija, prvo u same partije pa onda i među njima. Potrebno je smanjiti finansiranje političkim partijama, a dati veću moć mjesnim zajednicama”, ističe on.

“Partijama važno da glasaju oni koje su zaposlili ili se nadaju u to”

Vukićević kaže da “ovakav odnos mladih prema izbornim procesima znači da mladi percipiraju da njihovo učešće u demokratskim procesima neće posebno uticati na kvalitet života i cjelokupan društveni ambijent”.

“Takav stav može proisteći ili iz nepovjerenja u cjelokupan izborni sistem ili... iz uviđanja da akteri na političkoj sceni ne zastupaju interese mladih, i da bi podržavanje neke od izbornih lista predstavljalo legitimisanje takvog procesa”, konstatuje predsjednik MOACG.

Na pitanje da li bi partije trebalo da reaguju na rezultate ovog istraživanja Milović odgovara da njih ovaj problem ne zanima jer je “njima važno da za njih glasaju oni koje su doveli na posao i oni koji se nadaju da će preko njih dobiti posao”.

“Penzioneri će se svakako pojaviti taj dan na glasačkim mjestima, a njima treba samo rast penzija kako bi mogli da dižu kredite i nastave da finansiraju svoju djecu i unuke koji su nezaposleni ili nemaju dovoljno da skrpe mjesec”, dodaje on.

Ipak, Milović smatra da će se partije zabrinuti “kada vide da se građani ujedinjuju”, prije svega u mjesnim zajednicama, kroz referendume i izbore, donoseći najjednostavnije odluke vezane za svoje neposredno okruženje.

“Biće alarmantno partijama kada ljudi shvate kolika je njihova moć kada su zajedno i kada padnu u vodu sve orkestrirane podjele i fantazije da će neko drugi pošteno odlučivati o našim sudbinama, a da mi samo treba svako 4 godine da izađemo na izbore. Reakcija partija na to će biti očajnička, ali ih ne treba potcjenjivati, jer su oni ti koji imaju da izgube sve i ti koji ne znaju ništa drugo da rade”, zaključuje Milović.

( Aljoša Turović )