BLOG Načisto: "Ljudi su slati na Goli otok zbog toga što su rekli da je Tito trebalo da ode u Bukurešt na sastanak"

Gorjanc Prelević je rekla da torturu ništa ne može da opravda i da ne može da se složi da je postupanje prema političkim kao na Golom otoku bilo neophodno, kao i da su svi oni morali da budu tamo.

"Tortura ne samo da uništava žrtvu, već i mučitelja, u ovom slučaju predstavike države, to se vidjelo i 90-ih. Ne možemo da se suočimo ni sa ovim iz Drugog sbjetskog rata, a predstoje nam devedesete", rekla je Gorjanc Prelević.

Ona je kazala da je sastanak koji je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović imao sa njom, izvršnom direktorkom Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborkom Uljarević i predstavnikom jedne od porodica žrtava sa Golog otoka, samo prvi u nizu dijaloga koji će predsjednik obaviti.

"Biće konsultacija sa neistiomišljenicima, kritičarima inicijative, istoričarima. Ovo je tek početak", kazala je Gorjanc Prelević.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović saopštio je 31. marta da će inicirati obeštećenje golootočkih žrtava.

Milatović je tada poručio da Goli otok predstavlja crnu tačku u našoj istoriji i simbol stradanja za više hiljada građana i njihovih porodica, te da podržava dugogodišnje zalaganje civilnog društva i Udruženja žrtava Golog otoka za rješavanje ovog pitanja, kao što je to već urađeno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

On je 3. aprila tokom razgovora sa predstavnikom jedne od porodica žrtava sa Golog otoka, kao i predstavnicima civilnog sektora, Teom Gorjanc Prelević i Daliborkom Uljarević rekao da je od suštinske važnosti čuti glas članova porodica golootočkih žrtava i uzeti u obzir napore pojedinaca i organizacija koje su se temeljno bavile ovom temom.

Vukanović je rekao da se ne slaže sa tezom da je sve bio unutarpartijski sukob i da kao društvo nijesmo ćutali.

On je rekao da su se grozote koje desile ljudima da ne bi doživjelli sudbinu Budimpešte i Praga.

Pavićević je rekao da je Goli otok zamračeni limb u kojem se kriju velike tajne naše istorije i šifre našeg mentalnog, emocionalnog i duhovnog koda.

 Poručio je da je strašna stvar što je Goli otok prevazišao sve što je humano.

"Splet tortura tako perfidno postavljenih u kojima želite da depersonalizujete personu, da on izgubi samoga sebe, da ga sludite je najteži udarac kojim možete da naneste zlo bilo kojoj jedinki. Ovi ljudi su preživjeli proces depersonalizacije. Zbog toga ćute. Proći proces depersonalizacije je najveći dio torture", kazao je Pavićević.

Gorjanc Prelević je rekla da žena u Drugom svjetskom ratu ostvarila ravnopravnost i da je to veliko dostignuće Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

"Tako da ta osveta u vrijeme čistke, jer je postupanje Ibeovca bila vrsta staljinističke čistke, žene su se tu stvarno napatile i to je regresija i u rodnoj ravnopravnosti", kazala je ona.

Poručila je i da se od žena tražilo da se odreknu muževa koji su bili na Golom otoku, da su roditelji bili prebijani, djeca diskriminisana.

U emisiji je pušten trejler dokumentarnog filma o ženskom logoru iz vremena Golog otoka, autorke Nataše Nelević.

Nelević je kazala da ne postoji logoraš ili logorašica koji nisu pretrpjeli dubog uticaj tog iskustva.

"Mislim da su doživjeli nešto što ne može da se integriše", rekla je Nelević.

Rekla je da su žene bile izložene istim kaznama i nasilju kao i muškarci, ali i na načine na koji patrijarhat posramljuje ženu koja nije odana muškarcu.

Pavićević je rekao da je prvi sastanak Informbiroa bio 1947. u Beogradu sa Staljinovom slikom i velikim grljenjem i ljubljenjem.

"Januar i februar 1948. dolazi do nesuglasica, Tito pokušava i vrlo uspješno gradi od sebe lidera Balkana, i od aparatčika, agenta Kominterne postaje lider. Osjećajući da postaje lider, sprovodi bilateralne odnose sa Albanijom, sa Georgijem Dimitrovom i Bugarskom. Razmišlja o balkanskoj federaciji, sponzoriše Grčki građansji rat, vodi aktivnu politiku u Italiji, obara avione preleta u Sloveniji. Radi sve ono što ne može da kontroliše Staljin. Šta Staljin kao etablirani mastodont u tom momentu osjeća? Poljuljani politički ego. Neko ko je bio dojučerašnji njegov učenik i štićenik postaje veliki gazda. Suviše je mali prostor za tako dva velika autoriteta", istakao je Pavićević.

On je dodao da se dešava  tipična narcisoidna ideološka surevnjivost između dva politička alfa mužjaka.

"Dolazi do sukoba iz marta prepisakama. U aprilu oficiri ruske vojske koja je bila prisutna u Jugoslaviji napuštaju je, pod obrazloženjem da se prema njima ima neadekvatan stav. U maju stiže pismo u kome se kritikuje KPJ na čelu sa Titom, da se u junu dođe u Bukurešt da se riješi priča oko krivice. Tito predosjećajući i znajući, upoznat sa staljinističkim metodama, izbjegava to. Kako se dešava događaj u Bukureštu 28. jula, Tito samo tri mjeseca poslije toga organizuje kongres u Beogradu na kome se odriče i staje protiv Informbiroa. Zamislite običnog građanina iz Malog Mokrog Luga, Veljeg i Mrtvog Dubokog, Vardarske Makedonije, centralne Bosne, ostrva iz Dalmacije, koliko je on mogao brzo da apsorbuje za šest mjeseci turbulenciju događaja", rekao je Pavićević.

Martin Previšić, hrvatski autor knjige o Golom otoku, rekao je u razgovoru koji je emitovan u emisiji da je većina ljudi na Golom otoku završila birokratskim putem, kaznom administrtativnom koju se izricale komisije, lokalne Udbe, gradska tijela.

"Suđeni su samo vojni oficiri i taj kadar. Možemo zaključiti da je hapšenje bilo neselektivno, da je termin Ibeovac bio široko shvaćen i da se lako završavalo na Golom otoku", kazao je Pervišić.

On je rekao da je za Komunističku partiju Jugoslavije, Ibeovac bila osoba koja je bila za Staljina, protiv kolektivizacije, koja se slagala sa nekim tačkama rezolucije Informbiroa...

Previšić je kazao da je Jovo Kapičić bio tehničko lice i da nije osmišljavao sistem, već ga je samo sprovodio.

On je rekao da je na Golom otoku umrlo ili ubijeno 300-400 ljudi, a da je Goli otok specifičan jer su ljudi ponižavani, mlaćeni na nasvirepije načine.

"Na Golom otoku je mučen i stradao je čovjek", kazao je Previšić.

On je rekao da bi trebalo dati obeštećenje žrtvama ne zbog ideologije već zbog načina na koji su tamo tretirani.

Gorjanc Prelević je rekla da materijalno obeštećenje treba da bude međunarodni standard na koje imaju pravo žrtve teških kršenja ljudskih prava a koje ne moraju da iskoriste.

"Porodice ne moraju da zahtijevaju ni rehabilitaciju ni obeštećenje, ali ništa ih ne sprečava da ako se već dođe da imami zakon, pravo, da to pravo iskoristimo", kazala je Gorjanc Prelević.

Ona je kazala da su sudski postupci bila partijska kulisa onoga što je trebalo da se dešava.

"Interesantno je da je vrh vojnog pravosuđa koji je uglavnom sprovodio ove postupke, jer su suđenja bila izuzetak, i uglavnom su se dešavala pred vojnim sudovima, bio procesuiran i završio na Golom otoku zato što nisu slijedili partijsku liniju u ophođenju prema ljudima koji su osumnjičeni da su podržavali rezoluciju Informbiroa", rekla je Gorjanc Prelević.

Ona je kazala da bi učestvovala u analizi 3.300 odluka na osnovu kojih su ljudi kažnjeni, ali je pitanje da li su one uopšte postojale.

"Porodice s kojima smo pričale nemaju te odluke. Moje koleginice su pregledale spisak savezne Udbe sa ljudima koji su kažnjeni i sprovedeni u te zatvore, i zaključile da manje od 18 posto njih ima evidenciju da postoji neka odluka", rekla je Gorjanc Prelević.

U emisiji je emitovan razgovor sa Borislavom Pavićevićem, jednim od preživjelih logoraša sa Golog otoka.

Vukanović je rekao da se mora znati ko je završio tamo nevin, zbog nekog sitnog prekršaja ili nekih ozbiljnih ratnih podržavanja.

On je kazao da je to jako teško utvrditi, te da se rek otvaranjem arhiva u Beogradu može saznati dublja istina.

On je kazao da su 1945. širom Evrope razni "kvislinzi" bez suđenja strijeljani.

"Svi smo kao Evropa priznali da je to bilo pogrešno ali opet nije bilo suđenja ili reparacije", rekao je Vukanović.

Nelević je kazala da su oni koji su izašli iz logora ćutali zbog Udbe (Uprava državne bezbjednosti) i da su morali da potpišu dokument da će sarađivati sa Udbom i da neće pričati o tome šta se dešavalo na Golom otoku.

"Kasnije su ćutali zbog srama. Stvari koje su se tamo dešavale su bile ispod ljudskog dostojanstva", rekla je Nelević.

Gorjanc Prelević je rekla da neopravdana patnja i najstrašnja tortura ljudi na Golom otoku, ne može da se opravda nikakvim potencijalnim napadom na zemlju.

Ona je kazala da je jedan posto stanovnika Crne Gore bio osuđen zbog uvažavanja možda jedne tačke rezolucije Informbiroa.

"Ljudi su slati na Goli otok zbog toga što su rekli, bili izazvani da kažu. ili ih je neko prošpijao, možda je to izmišljeno, samo to da je Tito trebalo da ode u Bukurešt na sastanak", kazala je Gorjanc Prelević.

Vukanović je rekao da crnogorsko društvo nije posljednjih 30 godina postiglo konsenzus o Golom otoku, već imamo podijeljena mišljenja.

Pavićević je rekao da žrtve ćute zbog toga što svaki čovjek kada doživi traumu ide u regresiju.

"Od težine traume zavisi dubina regresije. Golotočke žrtve su preživjele najteže traume, dovela ih je u posljednju instancu regresije, vratili su se u sebe, nisu to s nikim dijelile", rekao je Pavićević.

On je kazao da do 30. avgusta 2020. de fakto nijeste imali sagovornika za pravu priču o ovome.

"Početak otkrivanja Golog otoka direktno reflektuje stepen zrelosti ovog društva i direktna je posljedica stasavanja građanske svijesti u ovom društvu", rekao je Pavićević.

Od 1949. do 1956. godine Goli otok je bio surovi jugoslovenski zatvor i radni logor za političke protivnike, prije svega staljiniste i pristalice Sovjetskog saveza. U to vrijeme kroz njega je prošlo više od 16.000 osoba, od kojih je 413 tu završilo život.

Od 1956. do 1980. godine, kompleks je bio hrvatski zatvor za kriminalce i teške maloljetne delikvente. Konačno je zatvoren 1988. godine.

Srbija, Hrvatska i Slovenija su donijele zakone kojima je bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i njihovim porodicama.

Nevladine organizacije ukazuju da je zvanična Crna Gora uradila daleko najmanje da pruži golootočkim žrtvama pravdu kakvu zaslužuju.

Goli otok je bio muški, a Sveti Grgur ženski zatvor u kojima je bilo 3.399 Crnogoraca, od čega 130 žena.