VIŠE OD RIJEČI
“Autošovinisti”
Ilustrativan je jezivi slučaj novosadskog profesora Dinka Gruhonjića. Naime, ko je pročitao jedan pasus sa potpisom Gruhonjića, ili ko ga poznaje duže od sedam minuta dobro zna da je čovjek bukvalno - sve suprotno od onoga što je Vućićeva suluda propagandna mašinerija odlučila da mu pripiše
Istina je laž, laž je istina, a kada ljudi povjeruju da je to dvoje isto, onda su spremni da povjeruju baš u sve što im se kaže. Aktuelni srpski predsjednik kao da radi seminarski rad na temu - Orvel kao domaći pisac. Možda nije upisao samo onu košarkašku školu...
Ilustrativan je jezivi slučaj novosadskog profesora Dinka Gruhonjića. Naime, ko je pročitao jedan pasus sa potpisom Gruhonjića, ili ko ga poznaje duže od sedam minuta dobro zna da je čovjek bukvalno - sve suprotno od onoga što je Vućićeva suluda propagandna mašinerija odlučila da mu pripiše.
I to je, moram priznati, posebno zanimljiv (i govorljiv) dio cijele priče. Svako može, uz dva klika, kako se to (valjda) kaže, da provjeri što je rekao Gruhonjić u Dubrovniku, te da li se taj čovjek može podvesti pod “neoustaške tendencije”. Ali od “studenata” koji traže smjenu profesora dok u holu fakulteteta, horski ustreptali (što bi rekao A.V.) gledaju Daru iz Jasenovca, očito niko nije pokušao da provjeri, da se lično uvjeri u “govor mržnje”. Zastrašujuće: toliko mladih ljudi, a da nijedan nije imao poriv da provjeri o čemu se to radi. Mladi ljudi sa psihologijom stada? To se ne pravi na fakultetima, nego negdje drugo...
Njima je sve jasno. Sve su im objasnili, da ne može jasnije - Vučić iz Beograda i Dara iz Jasenovca.
Jedna riječ odzvanja u sličnim prilikama, kao jezivi refren, zvuk od kog se ledi krv svakog poštenog Srbina. “Autošovinisti”.
Sama riječ ima zanimljiv istorijat. Relativno je nova, koliko god bila drevna osnovnim značenjem, i prije svega, namjerom. (Na tom tragu, Milo Lompar pokušao je knjigom Duh samoporicanja da “poništi” dejstvo Filozofije palanke Radomira Konstatntinovića.) Koliko god se tvorci i promoteri ovoga pojma trude da stvore privid ozbiljnog termina, jasno je da je riječ prije svega o političkoj etiketi.
Zašto bi bilo koji istinit uvid (o sopstvenom narodu, recimo) predstavljao čin - samomržnje? Da li je obaveza misliti sve najbolje o svom narodu?
Termin je upotrebom prevashodno vezan za Srbiju i srpski kontekst, ali, tu i tamo se preliva i po regionu, pokušava mu se dati neko univerzalnije značenje. U CG ima i specifičnu semantičku finesu - za klasične “šoviniste”, nacionalni Crnogorci su po definiciji “autošovinisti” jer neće da budu Srbi. Kao sav normalan svet, je li.
Pokušava se novim terminom zamagliti suština - jer su klasične etikete značajno devalvirane u proteklim decenijama. Dakle, riječ je o zamjeni za javnu presudu “izdajnik” ili “banda izdajnička” iz nešto ranijeg vremena.
No, da vidimo kako termin funkcioniše. Kada i kako postajete “autošovinista”? Ako dakle na svoj narod gledate unekoliko drugačije od režimske projekcije, ako ste skloni vidjeti i gadosti u istoriji sopstvenog naroda, ako smatrate da državna i politička logika višega razloga, vas kao personu ne obavezuje u kreiranju sopstvenog svjetonazora, eto vas odmah u zlom plemenu Autošovinista.
Podvala je zvati tu vrstu istinitosti - samomržnjom ili samoporicanjem. Zašto mržnja ili poricanje? Ako “poričete” lažnu sliku, gdje je pravi problem?
Ali što očekivati, na koncu, od države i sistema gdje je predsjednik zamjena za sve - za sudove, novinare, vladu, sportske saveze, zdravstvenu službu, te mora biti - nosač djece u sniježnim smetovima i brojač respiratora, izvjesno na svijetu ne postoji predsjednik koji obavlja više posla. Dobro je u pamet.
Ali, kvalifikacija šarmantne ministarke Gorčević kao “ustreptale” je spektakularna. Druga je nazvana “časna žena”, pa se stiče utisak da je u Vučićevoj mačističkoj semantici “ustreptalost” opozit “časnosti”? Što on misli da joj je rekao? Zašto mu je baš ta riječ zazvučala kao prava. Što je asociralo na ustreptalost u njenoj izjavi?
Ili je to možda bila - “Autoustreptalost”?
( Balša Brković )