Roman Harija Martinsona: Odrastanje u siromaštvu bez milosti i ljubavi, ruke spasa...

Kad su cvjetale koprive” roman švedskog pisca Harija Martinsona (prevela sa švedskog Olga Moskovljević) je u velikoj mjeri autobiografski roman. Ova knjiga Harija Martinsona, radnika, mornara i skitnice, govori o teškom odrastanju u siromaštvu bez ičije milosti i ljubavi, bez ičije ruke spasa i značajnije pomoći iako je bio u stalnoj potrazi za zračkom ljubavi i razumijevanja, za sjenkom nečije empatije i blagonaklonosti prema njemu. A njegova knjiga “Kad su cvjetale koprive” prevođena je na mnoge svjetske jezike i rado čitana širom planete valjda i zato što usude, patnje i progone, kao i ljubavne, porodične veze i sitne radosti, o kojima Martinson piše, skoro podjednako osjećaju i doživljavaju svi ljudi.

Priča romana “Kad su cvjetale koprive” počinje u dalekoj Tasmaniji u jesen 1894. godine, kada Olafu Tomasonu, jednom od glavnih likova romana, stiže pismo kojim ga njegova rodbina iz Evrope poziva da se vrati kući jer je dobio nasljedstvo. Olaf obradovan tom viješću, prekida započeto šišanje tasmanijskih ovaca i odlučan da se poslije jedanaest godina vrati kući, i polazi na daleki put.

U svom romanu “Kad su cvjetale koprive”, objavljenom 1935. godine, Hari Martinson opisuje Olafov povratak u zavičaj, njegov susret sa rodbinom, rodbinsku bliskost i snažni naboj emocija kao i njegov angažman na poslovima do kojih je u to vrijeme najlakše mogao da dođe, što je sve zajedno rezultiralo pridruživanjem ovoga romana plejadi uspješnih i poznatih autobiografskih romana. Stiče se utisak da se autor, možda i nenamjerno, u toku pisanja ovog romana, držao one maksime koja kaže da je istina najjači i najsigurniji temelj svakog umjetničkog, pa i književnog, djela. A onog časa kada se ta istina zamijeni sa laži, to djelo prestaje biti umjetničko. Dakle, to što je roman “Kad su cvjetale koprive” velikim dijelom autobiografsko štivo, što je baziran na stvarnim događajima, što je u njega utkano lično iskustvo autora, čini ga interesantnijim i u literarnom smislu kvalitetnijim.

Martinsonov roman “Kad su cvjetale koprive” karakterišu precizna zapažanja i izuzetno prozno slikanje likova, upotreba predivnih literarnih izraza usklađenih sa lirskim tonom koji je prisutan u skoro svim djelovima romana pogotovo u onima koji govore o skitnicama i siromašnima. Nekoliko Martinsonovih knjiga, prije svega i roman “Kad su cvjetale koprive” postala su poznata djela na najvišem nivou svjetske književnosti.

U ovom djelu Matinson pišući o svojem teškom djetinjstvu, o djetinjstvu bez ljubavi i napornom odrastanju u siromaštvu praćenom mnogim nedaćama s kojima se morao da bori, pa čak i sa bolešću, zapravo piše o događajima i nedaćama mnoge druge djece, o teškoćama i patnjama mnogih ljudi širom svijeta.

Knjigu “Kad su cvetale koprive” karekteriše izuzetna literarna kompozicija, snažan opis likova, kao i njihovo zanimljivo nijansiranje.

Tridesetih godina prošlog vijeka među umjetnicima, pogotovo među piscima velikog broja zemalja bio je prisutan pokret proleterskih pisaca koji je podržavao duh socijalističkog realizma pa su i djela tih umjetnika bila okrenuta u tom pravcu. Švedski proleterski pisci kojima je pripadao i Hari Martinson u tom periodu bili su angažovani u borbi sa svakodnevnim problemima čisto društvene prirode. Ali, u jednoj izrazito građanskoj sredini kakva je bila švedska, proleterskim piscima je bilo teško da steknu priznanje čitalačke publike. Hariju Martinsonu je to ipak najbolje polazilo za rukom jer je bio autor raznih putopisa, brojnih pripovijedaka, zbirki poezije, romana, polemika... On je najbrže prodro u grupu poznatih i cijenjenih švedskih pisaca pa je uspio da postane prvi autodidakt u članstvu švedske Akademije.

Martinson potiče iz radničke klase, a bio je plodan, samouki romanopisac i pjesnik i postao je jedan od najvažnijih modernih eksponenata švedske proleterske književnosti. Poput Melvila, Konrada ili tajanstvenog B. Travena, Hari Martinson proveo je godine na moru prije nego što je ušao u svijet književnosti. Godine 1974. podijelio je Nobelovu nagradu za književnost sa drugim švedskim modernim klasikom, Ejvindom Jonsonom.

Najznačajnija djela su mu: “Kad su cvjetale koprive”, “Put u Klokrike” i “Snovi o ružama i ognju”. Rođen je 1904. godine u južnoj švedskoj pokrajini Blekinge a umro u Stoholmu 1978. od posljedica samoranjavanja. Naime, izbor Martinsona i Jonsona za dobitnike Nobelove nagrade za književnost izazvao je kritike javnosti jer su obojica bili članovi Švedske akademije. Martinson nije mogao da podnese tu javnu kritiku i prigovore pa je makazama samom sebi razrezao stomak od čega je umro. Bio je peto od sedmoro djece. Martin Olofsson, njegov otac, za kojeg je Martinson kasnije tvrdio da je pomorski kapetan, umro je kada je Hari imao šest godina. Harijeva majka je napustila svoju djecu, ostavila ih javnoj pomoći i emigrirala u Ameriku 1912. Sporadično je slala pisma svojoj djeci. Martinsonove godine djetinjstva, koje je proveo u različitim hraniteljskim domovima, bile su ispunjene razočaranjima i teškim radom. Takođe je nekoliko puta pokušao da pobjegne. U mladosti i ranoj odrasloj dobi, Martinson je zarađivao za život na palubi broda, kao ložač i radnik. Na more je otišao sa šesnaest godina i radio je ukupno na 19 brodova. Dok je bio na obali, živio je u Južnoj Americi i Indiji. U tom periodu upoznaje se sa istočnjačkom filozofijom. Nakon što je obolio od tuberkuloze, uobičajene bolesti ložača uglja, nastanio se u Švedskoj 1927.

Godine 1929. Martinson se oženio spisateljicom Moom Švarc koja je bila četrnaest godina starija od njega. Martinsonova prva knjiga poezije, Spökskepp (1929, Brod duhova), pod uticajem Sedam mora Radjarda Kiplinga i djela Dana Andersona, potekla je iz njegovih iskustava na moru.

Albert Boners, Martinsonov izdavač, finansijski je pomogao ambicioznom piscu. Svojom zbirkom pjesama “Nomad” (1931.) Martinson je osigurao reputaciju važnog pjesnika. U “Pasadu” (1945), razradio je svoju “nomadsku” filozofiju. Napisao je “De flestas inrikningtning är att leva/inte att försät,”, zbirka pjesama posvećena njegovoj supruzi Ingrid, s kojom se Martinson oženio 1942. nakon razvoda od Mo.

Godine 1934. prisustvovao je konferenciji pisaca u Sovjetskom Savezu (Kongres sovjetskih pisaca) zajedno sa svojom suprugom Moom i vratio se politički razočaran. Sovjetska invazija na Finsku 1939. godine navela ga je da se prijavi u Švedski dobrovoljački korpus da se bori za Finsku. Roman “Verkligget till döds” zasnovan je na Martinsonovim iskustvima u Finskom zimskom ratu 1939-40. i daje njegov lični prikaz sovjetske ideologije. Kao jedan od službenika - dostavljao je poštu. Teški zimski mjeseci uticali su na njegovo fizičko zdravlje.

1930-ih Martinson je postao blisko povezan sa “vitalističko-primitivističkom” književnom grupom Fem Unga. Toj književnoj grupi pripadali su između ostalih i Artur Lundkvist, Erik Asklund, Josef Kjellgren i Gustav Sandgren.

Pisac i književni kritičar Staffan Sederblom je u svojoj studiji ustvrdio da Martinsonovi romani nijesu “pravi” romani već rapsodične priče. Za primjer je naveo knjigu “Cape Farewell” u kojoj je autor iznio svoje kratke utiske dok je plovio na moru.

Kao pjesnik Martinson je svoja najbolja djela stvorio nakon rata. Među njima je njegova poznata epska pjesma od 103 pjevanja, “Aniara”.

Hari Martinson je u znatnoj mjeri poznavao istočnjačku kulturu pa je svojim pjesmama i prozom vezanom za neke segmente kineske kulture doprinio boljem razumijevanju kineske umjetnosti i filozofije na Zapadu.

( Vujica Ognjenović )