Itaka i stara maslina

Vjetrovi k’o oni helespontski! Nikada nijesam doživio takve udare. Mislim na Odiseja. Osjećam njegovo prisustvo, ponavlja: Itaka, Itaka, Itaka.

Čudo se sa njim desilo - kaže Diomed. - Svakakve misli, ubjedljivo priča. Paranoje! Onako može pričati čovjek koji vjeruje u ono o čemu govori. Stalno ga opsijedaju, nikako da se oslobodi. Utvare vladaju njime. Polifem, Troja zadobila obličja jednookog diva. Razorio je, utvara ne pušta, drži u obruču. Da nisam bio na ratištu, sačuvao bih vid. Da nije ubačen konj, Troja ne bi pala.

Pričao je o sirenama - djevojčicama, očarale ga pjesmom. Ljupke, pjevale o Troji. Stalni progoni. Nije čudo, spremio joj kraj. Bez njega bi sigurno ostala na mjestu gdje je bila vjekovima.

Erinije!

Silazak u donji svijet. Susret sa sjenima. Trojanski borci. Mrtvi progone. Kumovao propasti, našoj i njihovoj. Sad se sve vraća. Svjestan, ali ne priznaje, ne bar glasno. Samo da otjeram utvare! - viče mašući oko sebe. - U meni su, žive. Ne mogu se izboriti sa njima. Ni otjerati. Gdje ja, tamo one.

Kirka, gine Elponor. Srijeće se u Hadu. Javlja se. Opet majka. Plemenita je bila - kaže. Ahilej, Agamemnon, vođe sa kojima je ratovao. Opet o njima. Priča neprestano sa sjenima kao sa živima.

Rat je učinio svoje - kažem Diomedu. Ostavio posljedice.Troja, utvara, ne da mira.

Spas traži u Itaki - reče Diomed, ubijeđen da će tamo naći mir. - Neće! O stijenama koje se razmiču i primiču, uništavajući brodove, priča. Opsesije, ne može da izađe. Opet priviđenja. Vjeruje u Itaku i iscjeljenje. Jedino moguće mjesto, gdje će zaspati mirno, uz ognjište, okružen prijateljima, radoznalcima, pjevačima, koji će opjevati njegova djela. To može očistiti savjest. Utvare su njeno djelo, iz toga gnijezda izlijeću, u njega se vraćaju.

Itaka i stara maslina, blizu kraljevske palate.

Da mi je da zaspim ispod nje. Ona bi me iscijelila. Masline djeluju iscjeljujuće. Tjeraju ružne snove. Tamo gdje je maslina, nema mjesta utvari. Vjerovalo se u njihovu moć.

Treba mu liječenje - reče Diomed. - Rane iz kojih izlijeću utvare. Iz svake rane grad, mnogo ih je. Otvorene. Oslobođaju priviđenja, na putu, neprilike. Onda s Trojancima, sada s priviđenjima. Koji je teži od ta dva rata? S priviđenjima! Onda je ratovao sa ljudima, sada sa mrtvima. Onaj dobio, ovaj će izgubiti! Siguran sam.

On ga vodi, dokle će? - kaže Diomed.

Nigdje neće stići! - odgovaram. - Itaka je u oblacima. A ti znaš šta su oblaci, kolika je njihova postojanost. Kažnjen je, neće stići. Dike ne praštaju.

Dok je bila sila i moć, pljačka i ubijanje, nije pominjao Itaku, nije bila bitna. Sada najčešće izgovara tu riječ. Priča kao navijen, ne da se ustaviti. Sve one dane u luci, proveo sam sa njim, slušao koještarije koje razborit čovjek ne zbori. Svašta je brbljao. Ko zna šta je u međuvremenu izmislio? Drugovi nestajali, gutala noć, okolnosti sa kojima se borio. Šta čovjek može da izmisli, čega se dosjeti, na šta je sposoban ljudski um?

Bori se sa sopstvenim utvarama, Diomede. Odmah sam primijetio, nije dugo trebalo. Nosi na duši mnoge. Najljepši grad. Da ne bi naprave, Troja bi opstala. Borci demoralisani, bez motiva. Spremni da napušte bojište. Izginuli junaci koji su davali zamah borbi. Situacija neizvjesna. On izlazi s rješenjem, izaziva smijeh, što ga ljuti. Kreću za njim i napravom. Slijede ideju. Vraća ponovo u rat.

Ovladao je besmisao.

Rekao mi je, čekajući popravke na brodu - Diomede, nosim na savjesti Troju. Teret pritiska, ne da, da dišem, da spavam, živim. Nema pobjednika, ni kad se učini da je pobjeda izvjesna. Grad je pao, više od polovine stanovnika poubijano. Bitka naizgled dobijena, a poraženi. Ti, ja, svi, lutamo bez cilja. Sve je besciljno! Itaka čeka. Kad kročim na njeno tlo, razbježaće se utvare. Očistiti prostor, razbistriti svijest, doći lijepi snovi, poslije svega što se dešavalo. Izboriću se, znam da je borba teška, teža od one u Troji. Sada ne pušta. Uvijek je pred očima, u mislima, snu i na javi. Vjerujem da ću stići, odakle sam krenuo. Protivio sam se u početku, nijesam htio u rat. Menelaj u ratnoj euforiji. Troja, Troja!... Ponavlja kao navijen. Popustio sam, krenuo. A šta dobio? Beskrajno lutanje i nevolje.

Kako je radio tako je dočekao - kažem Diomedu. - Sada se bori sam sa sobom, najteža borba. Iz nje se teško izlazi, poslije svih zločina. Neka su mu bogovi na pomoći, ako ih ima, ako mogu pomoći. Utvare, a mislimo bogovi. Sa njima je teško. Čista savjest je najbolje oružje protiv njih. Kad je to polje čisto, za njih nema mjesta.

Ako ga ponovo sretneš, ja vjerovatno neću, pozdravi ga i reci da smo upisali u knjigu njegove pustolovine. Po njemu je nazvali - Odisejom. Trebalo je u taj svijet zaći. Neka smo se bavili time, pored stvarnih borbi, čiji smo svjedoci bili. Bez te strane svijet nije kompletan. I ta strana živi u nama, nosimo je. Predaleko je otišao. Ko tamo zakorači, povratka nema.

Ubjedljivo prenosi razgovor s Ahilejem u Hadovom carstvu. Divljenje koje je pokazivao prema njegovoj slavi i junaštvu, o čemu se među živima priča. Ahilej, navodno, rekao: više bih volio da sam posljednji među sirotim seljacima, umazan blatom, najbjedniji stvor pod suncem, nego Ahilej u svijetu tmine... Heroj o kome se priča. Još mu je rekao: ne zavaravaj se Odiseju! Ovamo života nema! Ništavni su ljudi i bogovi! Utjeha bezutješnima. Ovamo bogova nema! Ni tamo ih nije bilo. Mi smo ih izmislili. Šta bih bez zavaravanja? - rekao mu je. Ahilej ga nije čuo. Ovaj svijet je igra gluvih i slijepih - ponavljao je neprestano. Kao da zna samo tih nekoliko riječi. Šta dočeka dovitljivi Odisej? Mudrac, umnik i junak.

Opet viče: Podići ću Troju! Oživjeću Hektrovog sina!

Nemoguće ga je skrenuti s pravca. Pogubio je orjentire. Otišao predaleko. Bojim se - neće stići, tamo kuda je krenuo!

(Odlomak iz romana “Homer na putu za Smirnu”)

( Miraš Martinović )