Ivana Popović Martinović za "Vijesti" o novom singlu: Iluzija je zapravo samo transformacija, metamorfoza

"Dobitak stvara iluziju da je sve u redu”, rekao je proslavljeni šahista Gari Kasparov, a upravo gubitak inspirisao je kantatorku Ivanu Popović Martinović da u najnovijoj numeri pjeva o iluziji. U njenom novom singlu koji nosi naziv “Iluzija”, a za koji je počela da piše tekst prije dvije decenije, Ivana ujedno pjeva i o pomirenju, opraštanju.

Njena Iluzija će od danas biti dostupna za preslušavanje na “repeat” na njenom zvaničnom Youtube kanalu, a na njoj su pored Popović Martinović radili Asim Sarvan (muziku)i Aleksandar Saša Gajić (aranžman). Numeru prati i zanimljiv video koji je radila Atomic produkcija, a u kojem se, pored Ivane, pojavljuju i glumica CNP-a Nada Vukčević i violončelista Ognjen Rašović.

Ivana u intervjuu za Vijesti priča o bolnim trenucima koji su joj poslužili kao inspiracija, kao i trenutku kad se osjetila zrelom da ovu kompoziciju napokon može da pusti u etar...

Ne možemo reći da je ova pjesma stara 20 godina, ali svakako ideja je nastala još 2004. Šta je tada bila početna ideja, koliko se mijenjala, te koliko poimanje iluzije danas shvataš drugačije nego prije 20 godina? Šta je danas za tebe iluzija?

Ideja je naišla intuitivno i nejasno baš poput iluzije, naravno inspirisana nekim za mene teškim emotivnim periodom u to vrijeme. Ali sam to morala zabilježiti. Uvijek zapisujem na neki način sve te intuitivne, a snažne momente u mom životu. Međutim, imala sam utisak da to nije sve. Da su prva strofa i refren suština, ali da ja nisam dovoljno zrela da razumijem šta mi to podsvijest govori.

Karakteristično je da imam mnogo zapisa, skica snova, razne ideje iz moje mladosti koje su nastale na ovaj način, kao i neke moje slike i crteži. Danas se ne plašim tih čudnih senzacija, ne bojim se tih, navodno čudnih, značenja i intenzivnih osjećanja. Zapravo vrlo svjesno i brzo osvijestim i često i dalje zapisujem sve to, i čuvam te jedinstvene ideje za neko svoje vrijeme realizacije.

To stanje nejasne borbe podsvjesnog i svjesnog, poput hipnagogije, (u psihologiji pojava karakteristična za početnu, prvu fazu sna), danas je osviješteno. Znam kada mi se na taj način dešavaju i u budnom stanju, a nerijetko, zaista u toku te prve faze lakog sna, događa se da doživljavam burne senzacije onoga što nekontrolisano dolazi iz podsvijesti, gotovo svjesno fizički ih osjećajući.

Sada na ovakav vid iluzije gledam zapravo jasnije, brže prepoznajem. Sigurno je da se to i drugima dešava, nekoma često, nekome jako rijetko, neko nije ni svjestan ili ne zna šta je to. To je prosto pojava u toj fazi sna. Ali sam nedavno saznala da su mnogi umjetnici i naučnici namjerno i praktično koristili takve senzacije u svrhu svog stvaralaštva poput Salvadora Dalija, Nikole Tesle…

Sama pjesma nije imala izmjena koliko je ona prosto rasla i dovršavala svoj oblik. Imala je jasnu formu od početka. Muziku je uradio Asim Sarvan, a Aleksandar Saša Gajić koji je upoznat sa ovom kompozicijom od samog nastanka, imao je veliku želju da baš on uradi aranžman… I finalno je aranžman ušuškan i utopljen prošle jeseni. Vladan Popovič Pop je majstorski uradio i master, da bi se čuo svaki ton, dah, emocija. Tu sam stavila tačku. To je to. Sve je rečeno konačno.

Najveći izazov u stvaranju ove pjesme, koliko sam shvatila, bio je tekst koji ti potpisuješ. U početku, kao što si već rekla, smatrala si da nijesi zrela za ovu temu. Kakvu si iluziju željela da stvoriš kod publike dok sluša ovu pjesmu i kako si procijenila da je upravo sad pravo vrijeme za nju?

Svako istinsko saznanje je za mene istovremeno uvijek olakšanje. Postoje ljudi koji jednostavno mnogo toga ne vole da znaju, ne žele da čuju, možda podsvjesno u tom trenutku znaju i osjećaju da ne mogu stameno podnijeti realnost. Naravno, takvi ljudi često bježe od svoje istine, često i žive u iluzijama. Upravo to izbjegavanje ili jednostavno neznanje i nezrelost uvlači ljudsko biće u ovakvo stanje iluzije. Dok sam, suprotno tome ja uvjek tragala za istinom, uvijek sam htjela puno značenje, puno razumijevanje, cjelinu. Uvijek zašto, kako, ne razumijem, objasni mi ponovo …

U to vrijeme imala sam osjećaj da sam rekla nešto cjelovito, ali sadržaj znanja i životnog iskustva nisu bili dovoljni i da samu sebe razumijem. Da razumijem taj bljesak iluzije u kome sam zapravo vidjela istinu i definiciju. I da, u to vrijeme moja Iluzija jeste govorila možda samo o emotivnom rastanku, ali kasnije je dobila još ozbiljniji sadržaj, težina raznih porodičnih situacija, gubitak jednog, pa drugog roditelja, a onda i gubitak nekih kolega, moji intimni slomovi u poslu kojim se bavim, egzistencija naročito u periodu pandemiije... Sadržaj je sve obimniji, ali duševni mir je bivao sve veći.

Mislim da sam konačno i shvatila ono što sam sam prije 20 godina napisala. Iluzija je zapravo samo transformacija, metamorfoza. U iluzijama kreiramo, mijenjamo, odlučujemo polusvjesno, činimo ponekad i najbolje i najgore. Iluzije nas pokreću, a naša podsvijest zapravo uvijek ima nešto da nam kaže.

Kroz polusvjestan doživljaj jakih emocija, u stanju smo da dotaknemo genijalne ideje, da uđemo u dušu, u srce i da gledamo sopstvenim očima kako se podsvijest prikazuje u raznim oblicima i pruža nam nevjerovatne mogučnosti da doživimo, preživimo najteža stanja, ali i da doživimo najbolje stvari.

Muziku je radio Asim Sarvan iz grupe “S vremena na vreme”. S obzirom na to da u odnosu na tebe stvaraju potpuno drugačiju muziku, akustičnu, te se u njihovim pjesmama mogu čuti razni žanrovi, kako si reagovala kada si prvi put čula melodiju, je li uspio da pogodi atmosferu i emociju koju si ovom numerom htjela da preneseš? Kako je došlo do saradnje sa njim?

Naime, prije nego sam naišla na muziku, družila sam se intenzivno sa Milošem Obrenovićem, inače nekadašnjim bubnjarem čuvene grupe ‘’U škripcu’’. Radio je za BK TV, gdje sam se takmičila u prvom SCG IDOLU u Beogradu. To divno prijateljstvo me kasnije, nakon pobjede, odvelo na drugo takmičenje - Intro Kraokaoke 2004, i u jednu od potraga za pjesmom sa kojom bih se predstavila na Večeri novih zvijezda na Sunčanim skalama 2004.

Upoznao me sa Asimom Sarvanom, inače osnivačem grupe “S vremena na vreme”. Poslušala sam melodiju koja je već negdje postojala u njegovom kompjuteru. Nije bila uopšte meni namijenjena. Ali sama melodija je izazvala u meni upravo ono što me je najviše mučilo u tom periodu. U tom trenutku moja intimna borba između realnosti i potreba, između stvarnog stanja i sasvim suprotnih emocija, u tom trenutku se prosto formirala u obliku prve strofe i refrena. I to je tako ostalo netaknuto do nekih zrelijih godina, sa nekoliko nešto boljih demo snimaka od onog prvog zapisa.

Smatraš li da nekad iluzije u umjetnosti stvaraju dublje razumijevanje ili reinterpretaciju stvarnosti?

Apsolutno. To kako se podsvijest poigrava sa našim umom je spektakl. Jedino što ti preostaje je da se ne plašiš i da istražuješ. Da prigrliš i zavoliš transformacije, da učiš iz njih. A to je svakako svojstveno umjetnicima. Zapravo, mislim da je to osnovna hrana za umjetnike, i da bez toga ne bismo imali i vanserijske umjetnike koji su i najbolje oslikavali ili interpretirali neke od najvećih iluzija.

Ti si kroz iluziju ujedno pričala o rastanku, gubitku, pomirenju i opraštanju. Koji od ovih elemenata je bio najteži za tebe?

Definitivno gubitak i cijeli put od gubitka do opraštanja. Kad god preživiš gubitak nekog bliskog, jedan dio tebe ode sa njim. Treba dosta vremena da se taj dio duše oporavi. A onda se desi opet… I sve to iznova. I prepoznaješ matricu, ali i dalje se boriš. Onog trenutka kada oprostiš i kada se oprostiš, kreće tranformacija.

Čovjek može i da izgubi neki svoj san. To može biti jednako bolno kao i gubitak bliske osobe. Jer se opet opraštate sa jednim dijelom sebe. I opet, na kraju oprost i opraštanje donosi zacjeljenje. I to je život.

Svi ti elementi negdje sa sobom nose i stres. Da li je odgovor “Dobro sam”, kad nam je teško, iluzija kojom pokušavamo da zaštitimo sebe, ili nam upravo takva iluzija najviše šteti? Kako se ti boriš sa takvim trenucima i da li su upravo tada pjesma i muzika lijek?

Ako iluziju posmatramo samo kao obmanu, onda nije dobro još više se obmanjivati, mada može da pomogne nakratko dok ne sredimo misli. Ali posmatrajući iluziju kao misteruju ili zagonetku, to je ono što mene tjera i da je riješim. I kao što rekoh, dokle god kažem i pitam se zašto, kako, ne razumijem, objasni mi, dokle god proučavam i preispitujem, promišljam, uvijek sam korak bliža istini, i živim život sve bliže sadašnjem trenutku.

Muzika ‘Iluzije’ je iscjeljujuća i umirujuća. Nježno saopštenje je ruka prijateljstva i ljubav porodice. Muzika je generalno velika čarolija, ali ima ih raznih. I dokle god biramo muziku koja nam iskreno prija, tu smo na pravom putu.

Trendove ne izbjegavam, tu uvijek može nešto sjajno da iskoči, ali definitivno gledam svoja posla, stvaram iskreno, tako i živim. Muzika je uvijek lijek, samo treba znati ‘’čitati uputstva iz kutije’’, jer nije svaki lijek za svaku boljku.

( Marija Vasić )