I Budva kao Staljingrad

Kada je nakon 75 godina komunizam pao i u Crnoj Gori, ili pošto je DPS, hibridna ili novokomponovana verzija tog „crvenog čudovišta“, izgubila 30. avgusta 2020, prvi izbori koji su se desili poslije istorijskog datuma bili su - nikšićki. Iako su birači odlučivali samo o lokalnoj vlasti, važnost bitke za Nikšić je figurativno izjednačena sa onom za Staljingrad, iz Druge svjetske vojne, jer su u gradu pod Trebjesom i Milova i Vučićeva lista s nestrpljenjem ali i zebnjom iščekivale njen ishod - prvi su se nadali da je avgust 2020. bio greška i da Nikšić nije Crna Gora, da će se dostojno odužiti svom rastočkom sinu Milu Đ, dok je Vučić znao da mora ovjeriti pobjedu sa državnog nivoa i time zauvijek pustiti tatu Mila niz vodu, a na svom kanabeu prigrliti marionete od Andrije, Milana i ostalih dajkovića.

Desilo se ono što su očekivali svi osim Đukanovića i njegove partije i propagande - DPS je poražen. Ne samo u Nikšiću, već i na svim narednim izborima, čak i tamo gdje je, kao na Cetinju, osvajao 43 odsto, išao je u ćošak, na opozicionu klupu. Vrhunac izbornih poraza neokomunističke stranke bio je u proljeće 2023. kada je golobradi, i u posljednjim minutima zakonskog roka kandidovani, Jakov Milatović u trci za šefa države bukvalno deklasirao MĐ., prekaljenog autokratu i majstora za kupovinu izbora u produženom trajanju.

Svi znamo šta se dešavalo u međuvremenu, nakon avgusta 2020. - pale su dvije vlade, imamo treću, takođe manjinsku, pala je Medenica na WhatsAppu ali i “kavčani” i Milo Božović na Skaju, Jakov je okrenuo leđa Mickeyu, a Eskobar Jakovu, Andrija M. je postao Dalaj L., Milan je ostao Pipun, a Dritan nije više premijer, što mu pozitivno utiče na rejting - to bi u najkraćem bila političko-sociološka konfiguracija sa kojom dočekujemo izbore u Budvi 26. maja.

Zašto su oni važni?

Djeluje da nakon budvanskih izbora ništa neće biti isto, da nekom od političkih aktera mora da mrkne a drugom da svane. Ulozi su veliki tako da će rezultate iz budvanskog emirata čekati ne samo lokalni ogranci parlamentarnih partija i njihovi lideri, već i stranačke centrale u Podgorici.

PES prvi put izlazi na neke izbore nakon što je njihov lider Milojko Drugi postao premijer a stranka dobila najveći broj ministarskih pozicija u aktuelnom kabinetu. Otuda će, zloupotreba državnih funkcija u predizborne svrhe sada biti na strani Spajkija, a ne Đukanovića kako smo navikli decenijama. Uz to, PES prvi put izlazi na izbore u Budvi, što je čudno s obzirom na to da je prije godinu i nešto, djelovao mnogo ozbiljnije, stabilnije a time i jače. Građani su se kleli u Mickeya i Jacoba, a Evropa sad 2 im je djelovala podjednako impresivno kao i kripto plan Kotrela, Buterina, Spajkija i Do Kvona. Ostaće zato u sferi trača i nagađanja da je Milo Božović tada obezbijedio apsolutnu pobjedu tako što je, preko centrale u Beogradu, Malog (Siniše) ili Velikog (Aleksandra) izlobirao da Mickey, ničim izazvan, odustane od podnošenja liste za Budvu. Uz sve pomenuto, PES ni danas nema ozbiljan i organizovan odbor na lokalu, spekuliše se da je glavnom pregovaraču, Zenoviću, nuđeno da prihvati taj vrući krompir, ali da je on navodno odbio, tako da kako sada stvari stoje Spajić izlazi na izbore 26. maja sa “no name” listom, uzdajući se valjda da će svojom harizmom nadoknaditi tu manjkavost. Poput Vučića koji je nedavno ismijavao svoje stranačke vojnike i sljedbenike pitanjem - ko bi glasao za vas da nije mog imena u nazivu liste. Svaki rezultat PES-a koji bi bio lošiji od onog sa parlamentarnih izbora (25 odsto) bio bi neuspjeh, sve ispod 20 procenata težak poraz partije koja svako malo podsjeća da je najjača na političkoj sceni, dok bi njihov eventualni pad na 10-15 procenata izazvao zemljotres na nacionalnom nivou.

Na velikom iskušenju biće i takozvana Vučićeva lista. Iako će se Mandić i Knežević pohvaliti kako je koalicija od 5-6 subjekata rezultat njihove ozbiljnosti i samoorganizovanosti, teško je zamisliti kako su u isti autobus ugurani i Danilko i Dajko, i Joko i Marko, a da tom poduhvatu nije pripomogla nevidljiva i široka ruka beogradskog gospodara. Koalicija nekadašnjeg DF-a, koja je na prošlim budvanskim izborima nastupala pod brendom Mila Božovića, osvojila je apsolutnu vlast, blizu 50 odsto glasova, tako da im sada slijedi neminovni pad, ali nije svejedno da li na 30, 25 ili čak manje procenata. To će zavisiti i od toga koliko će Vučić i njegova infrastruktura imati vremena da stave svoje kapacitete u službu ove liste s obzirom na to da će paralelno ići njihova bitka za Beograd.

Dio glasova iste ideološke i političke provenijencije otići će listi aktuelnog predsjednika SO Budva, Nikole Jovanovića. On kao „izvanjac“, Mojkovčanin na privremenom radu u metropoli turizma, ima mnogo veće šanse za uspjeh ako ga podrži Milo (Spuški) Božović. Na bilo koji način. Iako je pomalo čudno kako u jednom demokratskom društvu čovjek iz pritvora, osumnjičen za šverc narkotika, može pozitivno i čak u značajnom procentu doprinijeti rezultatu neke izborne liste - to je naša realnost. Posebno Budve, od dana kada je Sveto Marović od nje napravio emirat. A Milo, Tigar, Oficir i Serdar od Kavča i Škaljara naš najveći brend, poznat diljem Evrope i Latinske Amerike.

Ni Demokratama nije svejedno uoči budvanskih izbora. Ako makar ne ponove rezultat sa prošlih (13 odsto) teško će sačuvati i jedinstvo stranke i pozicije u Vladi. Spajki i Milović ih vrebaju, zajedno sa Koprivicom, ali se Krapović, Aleksa i Boris, uzdaju u navodno personalnu najreprezentativniju lokalnu listu sa kojom će se pojaviti na izborima. Uspjeh DCG bi značajno ojačao njihovu poziciju u nestabilnoj Vladi, gdje su u nezboru sa premijerom, kao što bi ućutkao sumnje i gunđanje nezadovoljnih u samoj partiji.

Što se opozicije tiče, DPS vjeruje da će građani Budve kazniti partije vlasti iz posljednjih osam godina kao što su prethodno kaznili njih same, istina, nakon mnogo duže i temeljitije pohare grada. Na posljednjim izborima DPS je, sa satelitima, uzeo solidnih 26 odsto, sada ne računa na manje, ali i ako tako bude ostaje pitanje - šta im to vrijedi kada im je koalicioni kapacitet i dalje ravan nuli. I ako bi otišli kod Joanikija i Crkve Srbije da se pomole za svoj ali i uspjeh Spajićeve liste, teško je vjerovati da bi nakon 26. maja PES pravio većinu sa partijom kojom i dalje gazduje Đukanović, a finansijski i propagandno je u životu drži Bemax.

Da važnost bitke za Budvu daleko nadilazi lokalni značaj, govori činjenica da ni Abazoviću i Uri nije svejedno kako će proći na ovim izborima. I njihova budućnost i perspektiva zavise od toga da li će krajem maja uzeti jedva nešto iznad cenzusa ili će skočiti na 8-10 odsto, na koliko ih “prepoznaju” neka ozbiljna mjerenja javnog mnjenja, istina na državnom nivou.

Kada se sve sabere, ništa u Budvi i Crnoj Gori, neće biti isto nakon majskog glasanja. Jedna od nepoznanica koja značajno može opredijeliti konačni rezultat jeste i pozicija šefa države, Milatovića. Od odgovora na pitanje da li će se on na direktan ili indirektan način umiješati u izbornu trku i podržati neku listu odnosno više njih, ili će ostati po strani - zavisi umnogome ishod ovih izbora. A onda i epilog političkih dešavanja do kraja godine.

Ako PES poklekne u Budvi, opozicija će odmah otvoriti pitanje legitimiteta Vlade i aktuelne parlamentarne većine. S druge strane, ako Demokrate nadjačaju Vučićevu listu, rekonstrukcija Spajićevog kabineta će ići po planu, krajem godine, a ne usred ljeta kako se nadaju i zapomažu Mandić i Knežević. Milu Božoviću ovo nije samo pitanje izbora, već na neki način i slobode. Ukoliko ostane van svih kombinacija, što lideri ZBCG priželjkuju, iako su se doskora kleli u MB, onda će njegova odbrana i dalji status u sudskom postupku biti znatno ranjiviji. Na kraju, DPS-u je jedina nada da će, što iz nužde i lošeg rezultata, što zbog pritiska Vašingtona, Spajki nakon izbora konačno prelomiti u mozak i krenuti u sastavljanje većine sa njima?! Time bi ih sačuvao, ne samo u Budvi, od daljeg osipanja i slobodnog pada, već bi usporio ili odložio procese nastajanja novih političkih subjekata koji računaju na iste glasače, jedan predvođen bivšim premijerom Markovićem i drugi koji je spreman da vodi Savo Kentera, kratkotrajni šef Udbe.

( Željko Ivanović )