Šta je nama naša borba dala

Godina prođe. Pitam se na šta me podsjeća ovaj haos i lov u mutnom u kome živimo od Đukanovićevog pada?

Pokušavam da ga uporedim sa Srbijom nakon pada Miloševića, pa me strah od nekog novog Vučića. Vidim i ostala južnoslovenska plemena u svojoj stagnaciji i ponavljanju istih negativnih obrazaca, što je i prirodno poslije rata koji je izazvao kolektivne traume.

Sve promjene koje su uslijedile nakon pada ovdašnjeg autokrate nisu bile dubinske. Nisu promijenile srž sistema koji je u svojoj biti i dalje korumpiran i nepotistički, i šta još sve ne... Gledam dalje na Istok i vidim Erdogana i Putina, na jugu Mosevinija i njemu slične, na Zapadu krupni kapital koji je u uskoj sprezi sa elitom. Drugim riječima, vidim isti obrazac svuda na svijetu samo se uloge i geografije mijenjaju. Pohlepa u čije ime se sve češće pokreću ratovi.

Čujem kao mantru riječi koje su u potpunosti izgubile smisao: klijentelizam, nepotizam, populizam, suzbijanje slobode medija, kršenje ljudskih prava, gušenje političkih sloboda...

Svako ko prst obraza ima i koji nije korumpiran, poradovao se padu DPS-a. Sa optimizmom je dočekan taj dan poslije predugih 30 godina. Ljudi koji su sjeli na mjesta starih vlastodržača su, naizgled i kratko, zračili drugačije. Međutim, brzo su se pokvarili. I onda slijedi pitanje od milion dolara, kokoška ili jaje, odnosno, da li su oni bili takvi prije nego su sjeli u fotelje ili su klicu toga u sebi nosili i ranije? Vjerujem da je odgovor po sredini.

Takvi neoliberalni eksperti koji promovišu slobodno tržište, privatizaciju i minimalne intervencije države, ljudi kojima je naglašena potreba za individualizmom, konkurencijom, glađu za uspjehom, lideri koji su odrasli u želji da kontrolišu, da stalno tragaju za potvrdama, uspjesima i

nagradama, posljednje su mjesto na kome trebamo tražiti empatiju. Kao i socijalnu pravdu, zaštitu životne sredine, vladavinu prava i sve one floskule koje su njihovim dolaskom još više izgubile smisao.

Kada takvi ljudi preuzmu od strane DPS-a temeljno razorene institucije, kad se okruže braćom kumovima i ujacima, ne ostavljaju šansu za bolje sjutra.

Kada se istinsko DPS nasljeđe, koje se ogleda u korupciji, nepotizmu, i kriminalu 30 godina promoviše kao društvena vrijednost, potrebne su generacije da bi se to ispravilo.

Potrebno je popeti se na planinu i odatle pogledati obim destrukcije. Kao poslije razornog rata, potrebno je raditi na jačanju institucija, jačanju vladavine prava i osiguravanju pravednijeg društva za sve građane. Razumijevanje i prevazilaženje DPS nasljeđa zahtijeva viziju satkanu od dubokih strukturalnih i sistemskih promjena. Potrebne su godine za primjenu dubinskih reformi, promjene u mentalitetu, a sve što smo dobili je PAF-PAF! I treći ešalon DPS-a.

No, ne dešava se ovo prvi put na svijetu, i ako nam je za utjehu Markes je isto napisao u “Sto godina samoće”, pa je možda to i odgovor na moje prvo postavljeno pitanje:

“Vrijeme je prolazilo, a izgledalo je kao da sve ostaje isto. Godine su postale jedna jedina noć u kojoj su se pometale generacije, a svaka je ostavljala na svijetu trag svega onoga što je stvorila i uništila”.

Zreli smo za nova ideološka promišljanja!

Autor je reditelj

( Mladen Ivanović )