Kako spriječiti rat oko Tajvana

Da li bi Kina mogla da pokuša da napadne Tajvan do 2027. godine? Tako je 2021. mislio odlazeći načelnik američke indo-pacifičke komande, Filip Dejvidson i nedavno je ovu procjenu iznio ponovo. Ali čeka li Sjedinjene Države i Kinu rat za ovo ostrvo, sasvim je drugo pitanje. Iako je opasnost realna, takav scenario nije neizbježan.

Kina smatra Tajvan otcijepljenom provincijom, reliktom kineskog građanskog rata iz 1940-ih. Iako su se američko-kineski odnosi normalizovali 1970-ih, Tajvan je ostao kamen spoticanja. A onda je pronađena diplomatska formula da prikrije razlike: Kinezi sa obje strane Tajvanskog moreuza su se saglasili da postoji samo "jedna Kina". Američko odbijanje da prizna bilo kakvu de jure deklaraciju o nezavisnosti Tajvana trebalo je da osigura da će odnosi ostrva sa kopnom biti riješeni pregovorima, a ne silom. Kina, međutim, nikada nije isključila mogućnost upotrebe sile.

Ova američka politika, vođena dugi niz godina, nazvana je "strateški dualitet", iako bi tačniji naziv bio "dvostruko odvraćanje". SAD su željele da odvrate Kinu od upotrebe sile i spriječe Tajvan da formalnim proglašenjem nezavisnosti provocira Peking. Da bi to uradio, Tajvan je morao da isporuči oružje za samoodbranu, ali bez davanja zvaničnih bezbjednosnih garancija, jer bi one mogle da natjeraju Tajpej da proglasi nezavisnost.

Kada sam 1995. bio u posjeti Pekingu, kao zvaničnik Klintonove administracije, pitali su me da li bi SAD zaista rizikovale da uđu u rat kako bi branile Tajvan. Odgovorio sam da je to moguće, iako niko nije mogao biti siguran u to. Sjećao sam se da je 1950. godine američki državni sekretar Din Ačeson izjavio da je Koreja izvan našeg odbrambenog perimetra. Međutim, manje od godinu dana kasnije, Kinezi i Amerikanci su se već ubijali na Korejskom poluostrvu. Istorijska lekcija glasi da Kina ne treba da preuzima takav rizik na sebe.

Godinu dana kasnije, nakon što sam napustio vladu, pozvan sam da posjetim Tajvan kao dio dvopartijske grupe bivših zvaničnika. Sastali smo se sa predsjednikom Čen Šuibijanom, čija je "nezvanična" posjeta SAD ranije izazvala krizu u kojoj je Kina lansirala rakete u more, a Amerika poslala nosače aviona na obale Tajvana. Upozorili smo Čena da, ako proglasi nezavisnost, neće moći da računa na podršku SAD. To je bila politika "strateškog dualiteta".

Uprkos razlikama u tumačenju, formula "jedne Kine" i američka doktrina "strateškog dualiteta" pola vijeka su obezbjeđivali mir. Ipak, sada neki analitičari pozivaju na stratešku jasnoću u odbrani Tajvana. Oni ističu da je Kina mnogo jača nego što je bila 1971. ili 1995. i da se sada mnogo snažnije protivi potezima poput posjete tadašnje predsjednice Predstavničkog doma Nensi Pelosi Tajvanu 2022. Potencijalna nestabilnost je povećana pošto predsjedničko mjesto na Tajvanu, drugi put zaredom, drži predstavnik Demokratske progresivne partije, koja se zvanično zalaže za nezavisnost zemlje. Istovremeno, istraživanja javnog mnjenja pokazuju da većina Tajvanaca sebe ne smatra Kinezima. Može li stara strategija "dvostrukog odvraćanja" i dalje funkcionisati u takvoj situaciji?

Američki predsjednik Džo Bajden je, sa svoje strane, već dao četiri izjave iz kojih se može zaključiti da je spreman da brani Tajvan ako Kina upotrijebi silu. Ali, Bijela kuća je svaki put "pojašnjavala" da se američka politika nije promijenila. Pri tome, administracija jača vojno odvraćanje, pokušavajući da spriječi Kinu da napadne, ali ne dovodeći u pitanje politiku "jedne Kine", kako ne bi isprovocirala Peking na rizičnije akcije. Cilj je da se status quo održi tokom neograničenog vremena.

Da li će ovaj pristup funkcionisati? Kako navodi Henri Kisindžer, koji je pomogao u normalizaciji odnosa 1970-ih, Mao Cedung je rekao Ričardu Niksonu da Kina povratak Tajvana može da čeka sto godina. Čini se, međutim, da je sadašnji kineski lider Si Đinping daleko manje strpljiv. On je usredotočen na održavanje kontrole nad Komunističkom partijom Kine i partijske kontrole nad Kinom. Neuspjeh u invaziji na Tajvan mogao bi da ugrozi i jedno i drugo, ali ako Tajvan proglasi nezavisnost, Si bi se takođe mogao osjećati ugroženo unutar Kine, što povećava njegovu spremnost da više rizikuje.

Izjave zvaničnika mogle bi da utiču na ovu delikatnu ravnotežu. Ali u diplomatiji djela su jača od riječi. Postoji nekoliko koraka koje Sjedinjene Države mogu preduzeti da ojačaju svoju politiku odvraćanja. Ostrvo od 24 miliona ljudi nikada neće moći da ostvari vojnu pobjedu nad zemljom od preko milijardu ljudi, pa bi Tajvan morao biti u stanju da pruži otpor koji je dovoljno jak da promijeni Sijeve računice. Siju bi se moralo staviti do znanja da je brzo i bezbolno zauzimanje ostrva apsolutno nemoguće. Tajvanu su za to potrebni ne samo napredni avioni i podmornice, već i raketni sistemi obalske straže koji se, da bi preživio prvi kineski napad, mogu sakriti u pećinama. Tajvan mora postati "bodljikavo prase" kojeg nijedna sila ne može brzo progutati.

Pošto je ostrvo Tajvan od obale Kine udaljeno oko 160 km, ono ima prednost ogromnog "vodenog rova" koji otežava invaziju. Pošto je ostrvo okruženo morem, Kina bi, s druge strane, mogla da organizuje pomorsku blokadu kako bi primorala Tajvance na pokornost. Shodno tome, Tajvan treba da poveća svoje zalihe hrane i goriva, a SAD i njeni saveznici treba da jasno stave do znanja da neće poštovati kinesku blokadu. To znači da bi u Japanu, Australiji i Filipinima trebalo pozicionirati američki vojni sistem koji može da stigne do Tajvana u roku od nedjelju dana. Takav potez bi smanjio dvosmislenost u američkoj politici odvraćanja.

Istovremeno, SAD ne bi trebalo da napuste osnovne elemente dvostrukog odvraćanja. Da bi se spriječio rat, potrebno je pokazati Kini da SAD i njeni saveznici imaju potencijal da brane Tajvan, a vlasti na ostrvu treba podsjetiti da je proglašenje nezavisnosti de jure provokativan i neprihvatljiv korak. Mnogo toga se promijenilo otkako su Nikson i Mao osmislili formulu "jedne Kine". Ona, međutim, u kombinaciji sa gore navedenim mjerama, i dalje može pomoći da se izbjegne rat oko Tajvana.

Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Joseph S. Nye )