Zabrana

Pozorišnoj trupi Bunt nije dozvoljeno da u gradu Nikšiću izvede predstavu “IzloŽene”. Predstava, kako je kazano, istražuje položaj žene i odnos prema njoj u jednom u biti bezlijeka mačističkom i patrijarhalnom društvu. Ne treba dalje ići od monstruoznog reklamiranja “ranog utvrđivanja pola”, iako svi znaju o čemu se zapravo radi. Ginocid koji teče...

Ipak, neki lokalni buzdovan (nije uvreda, već omiljeno oružje Kraljevića Marka) presudio je da je to “izlizana tema”, a i da same žene nisu samo žrtve već i akteri diskriminacije.

Ovaj splet nesuvislosti ne zaslužuje čak ni iole ozbiljnije komentarisanje, naprosto, takva je glupost u pitanju. Suštinski problem je ono što ova izjava ne može sakriti - cinični prezir za pokretanje pitanja koja su važna za žene.

Ali iza ovakvih izjava uglavnom stoji svijest čiji talac postaje, korak po korak, crnogorsko društvo. Zato reakcije moraju biti nedvosmislene i snažne. U suprotnom - ovo društvo postaće zabran parodičnog mačizma tzv. čuvara tradicije.

Simptomatično je da ova svijest ne ide kao niz ličnih incidenata (zazire se od svih oblika ličnog), već kao paket aranžman. Pa se možete kladiti da ta svijest izvjesno i genocid u Srebrenici smatra “izlizanom temom”. Ili je pak voljan diskurzivnim vratolomijama oko pravne definicije genocida - a to je posljednje utočište osporavatelja/podlaca. Ali zato je uvijek spreman za kakav lov na “autošoviniste”.

Zar je to što se neko nije mogao dokopati pozicije pod mrskim DPS-om postala tako jaka kadrovska preporuka, gotovo kao nekad ona škola iz Kumroveca. Je li to ta meritokratija?

Važno je i pitanje zašto se u današnjem crnogorskom društvu svaka moguća forma cenzure tako lako i prirodno odomaći? Izvjesno je deficit demokratskog iskustva temeljni problem, ali do kada to može biti opravdanje? Svaki čas čitamo o nekim zabranama...

Drugi dio priče je grad Nikšić i tužni sunovrat koji taj grad živi. Očito je da pozorište kao umjetnost prilično lako isprovocira nikšićke prvake... Sve mogu trpjeti, ali umjetnost im je opasno sumnjiva. Nisu tu čista posla, nikada. To kad se pomami, ne znaš što te može snaći.

Sjećate li se nikšićkog gradonačelnika koji je krenuo da prekine predstavu nezadovoljan tekstom koji čuje. (Kao nekada Moma Rajić, legendarni vlasnik subotičkog Spartaka, utakmicu.) Ali tada, koliko se sjećam nisu bile ženske teme po srijedi.

Sve to jeste neobično, jer Nikšić je grad značajne pozorišne tradicije, dao je neke od najznačajnijih crnogorskih glumaca. To je bilo poznato za ovaj grad - koncert, izložba, književno veče, predstava, nikada nisu bili bez pravog odziva publike. Grad koji ima svoju kulturnu kičmu, iako su ga nerijetko vodili politički beskičmenjaci.

Amblematičan iskaz crnogorskog tradicionalnog antiženskog stava imamo naravno, a gdje bi drugo - kod Njegoša. Što ne znači da je Njegoš bio mačista, već da su mu likovi “stvarni”. (Neki i danas funkcionišu kao odveć stvarni.) To je famozna epizoda o snahi Anđeliji. Najluđe od svega, ove stihove izgovara Mandušić, dakle, onaj kojega san “izdaje”, i od koga zapravo ne očekujete ovakav stav. Ali, veliki pjesnik je dobro znao da je Mandušić u snu jedna, a u budnosti/zbilji sasvim druga osoba. Kao i većina Crnogoraca. Žali se, naime, da je izvjesna snaha Anđelija imala stanovitih problema, danas bismo rekli, psihičke prirode, tada se pominjao vrag. Ali, kad doktori i proroci nisu pomogli, slavni junak ima “lijek”: “Te ja uzmi trostruku kamdžiju/uždeni joj u meso košulju/vrag uteče nekud bez obzira/a ozdravi snaha Anđelija”.

Nakon nedavnog prosipanja Kovačević Marka, evo i novog nikšićkog epskog junaka - stao je na branik tim pomamljenim ženama. Mora da će ga i patrijarh Porfirije za odnos prema “bednicama” odlikovati ordenom “Zlatne trostruke kamdžije”. Zaslužio je.

( Balša Brković )