Susreti u Zagrebu
U Hrvatskoj su mnogi Crnogorci obilježili vrijeme kao umjetnici, naučnici, sportisti… Rado se spominju imena Dušana Vukotića, Dimitrija Popovića, Stevana Luketića, Mirka Kovača, Age Simovića, Veljka Bulajića, Milke Babović...
Na muzičkim festivalima diljem Titove Jugoslavije, pjevao je Drago Diklić ode glavnom gradu Hrvatske… Najčešće: Zagreb je najljepši grad… Uzor mu, takođe Zagrepčanin, Stjepan Džimi Stanić. A kad je onomad proslavljao devedesetpeti rođendan, popularni Džimi reče: Jedan život imamo i moramo uživati; malo dobre glazbe, malo fine klope i to je to…
Zagreb.
Leži uglavnom na Savi; politički, kulturni i privredni centar hrvatskog naroda; sa Univerzitetom (Sveučilištem) osnovanim 1874. godine. Veliko kulturno-prosvjetno središte.
I: evo me u Zagrebu poslije bezmalo četiri decenije. Čudan osjećaj. Grad isti, a nije isti. Nema Krleže, nema Gustava Krkleca, nema Arsena Dedića… Od prije neki dan, ni Veljka Bulajića... Očekivao sam da ga sretnem, da mu prenesem što je Tito o filmu Bitka na Neretvi rekao u razgovoru s Mihailom Lalićem 8. avgusta 1970. na Žabljaku.
- Druže Laliću - obratio se Tito piscu - čitao sam Vaša djela i po mom mišljenju Vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan. Ja sam htio odavno s Vama da se pitam, jer sam Vaše stvari čitao. A film Bitka na Neretvi je jaka stvar, u Japanu je sada na prvom mjestu, meni se jako dopada, a Veljko Bulajić je veliki reditelj…
Prisjetio se Tito sudbonosnih trenutaka pred bitku na Neretvi.
- Čitavu noć sam šetao i razmišljao što da radim. Tamo gdje je sada brana bio je most. Naredio sam Volođi da ruši most - sjećao se Tito. - To je Njemce zbunilo; tu smo ih razbili. Tu smo smrtni udarac zadali četnicima. I to je Bitka na Neretvi dobro dala. Film je i u Americi postigao veliki uspjeh iako se tamo prikazuje skraćena verzija…
Na dan mog dolaska u Zagreb, Veljko Bulajić je preminuo u devedesetsedmoj godini. Redovno je dolazio na događanja u Crnogorskom domu. Ali, rekoše mi, posljednji put je bio u decembru prošle godine.
Veliki Veljko…
Telefoniram Goranu Miliću, s kojim sam davnih osamdesetih izvještavao s tridesetpetog zasijedanja Ujedinjenih nacija u Njujorku. Tada me primio Kurt Valdhajm, generalni sekretar UN i dao mi intervju. Reče mi Goran da upravo putuje za Japan da pravi one svoje putopisne emisije, koje se emituju na prvom programu Hrvatske radiotelevizije…
Cingaraju plavi tramvaji kultnom Ilicom, u kojoj je, dok je bio u emigraciji, stanovao znameniti crnogorski pisac Jevrem Brković.
Vedar, topao dan. Mnoštvo mladih ljudi na Trgu Bana Jelačića veselo ćaskaju. Lepetaju golubovi. Tkalčićeva ulica, koja izbija na park Tuškanac, puna turista; privlači ih ovaj stari dio Zagreba… Svickaju telefoni; putuju fotografije za uspomenu. U blizini čuvena pijaca Dolac. Na padinama, uz Tkalčićevu, probeharalo voće…
Svratih u Gradsku kavanu da popijem “kahvu”, kako bi rekao Andrić.
Brojni zagrebački kafei puni mladih, razdraganih, ali i starijih, elegantno odjevenih, Zagrepčana i Zagrepčanki. Mene se posebno “dojmila” gospođa u ljubičastom šeširu…
Vidi se: Hrvatska je u Evropskoj uniji. Doduše, i ranije, kao i susjedna joj Slovenija, u odnosu na “brdoviti Balkan”, bila je u Evropi. Sad je i zvanično.
Hrvatska je Evropa.
Na bulevarskoj čistini visoko vijori državna zastava Hrvatske. Ispred nje, u prirodnoj veličini skulptura Franja Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske…
Podsjećanje na Krkleca (Gundulićeva 48); u njegovom domu dvije slike crnogorskih slikara, Mila Milunovića i Jovana Zonjića. Zborio je Krklec da je Matošev šegrt. Upravo prođoh pored bronzanog Matoša…
Svrha mog kratkog boravka u Zagrebu je poziv Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” da predstavim svoju najnoviju knjigu “Susreti”. Izdavač je podgorički Unireks, a knjigu je sufinansirao Glavni grad Podgorica - Sekretarijat za kulturu i sport.
Veče je u Crnogorskom domu otvorio Bojan Radulović, predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb. Zatim su govorile dr Željka Lovrenčić, ispred Društva hrvatskih književnika i književnica dr Lidija Vukčević Vučurović.
Zahvalio sam se na divno organizovanoj promociji. Donio sam na poklon nekoliko “Susreta”. Tražili su da ih potpisujem. Jedan od prisutnih dođe i reče, napišite mi uz ime i prezime, Crnogorac sa dna kace…
Priđe mi Milanka Bulatović, ranija predsjednica Društva, da mi prenese pozdrav svog rođaka Nasta Bulatovića iz Podgorice. Telefonirala mu i rekla da dolazim u Zagreb.
- Pa to mi je bio glavni urednik - reče joj Nasto.
Pitam Milanku koliko dugo živi u Zagrebu?
- Cijeli život! - reče.
Trenutno, prema popisu birača, u Hrvatskoj (izjašnjenih) ima oko četiri hiljade Crnogoraca i Crnogorki. Od toga su hiljadudvjesta u Zagrebu.
- Sjećanja oko događanja i sam čin osnivanja kao i kasnijeg djelovanja Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” treba započeti s 21. junom 1990. godine, kada je u zagrebačkom hotelu “Plitvice” jedanaest Crnogoraca i Crnogorki formiralo Inicijativni odbor za osnivanje društva “Montenegro” - kaže Bojan Radulović, predsjednik Društva.
Za prvog predsjednika Društva izabran je prof. dr sc. Uroš Golubović, za predsjednika Glavnog odbora Pavle Pajo Spasić, a za sekretara Strahinja Marović. Dosadašnji predsjednici Društva bili su Uroš Golubović, Ljubomir Kuljača, Veselin Vujović, Danilo Ivezić, Dušan Mišković, Milanka Bulatović.
Temeljnim ciljevima Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” i statutarnim odrednicama postavljena je osnovna svrha formiranja i djelovanja Društva - očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, uz nastavak dobrosusjedskih odnosa i saradnju Hrvatske i Crne Gore na području kulture, umjetnosti, nauke i politike, temeljenu na kontaktima koji sežu u daleku prošlost.
U periodu od 2000. godine do danas organizovano je oko dvije stotine izložbi, na kojima su bili zastupljeni afirmisani crnogorski umjetnici, akademski slikari na počecima umjetničke karijere, slikari-amateri i članovi Društva i prijatelji Crne Gore. Tradicionalno, Društvo “Montenegro” već godinama organizuje Lučindanske susrete krajem oktobra u Zagrebu, kao centralni događaj u okviru kojih je i započeta manifestacija Dani crnogorske kulture koji omogućavaju da se javnosti Republike Hrvatske predstavljaju najznačajnija događanja u savremenoj kulturi Crne Gore. Uz Dane crnogorske kulture koje Društvo realizuje u saradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske, nosilac je aktivnosti na predstavljanju knjiga iz izdavačke djelatnosti Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, kao i godišnjem obilježavanju Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore…
Tu su zatim izdavaštvo, književne večeri i promocije knjiga u Crnogorskom domu; dokumentarni filmovi; kulturni amaterizam, nastupi u Hrvatskoj i u inostranstvu s Pjevačkim zborom Montenegro; izložbe amatera i akademskih slikara, ilustratora, fotografa i vajara; nastupi pozorišnih grupa iz Crne Gore u okviru programa Crnogorsko veče u Zagrebu…
U skladu s tradicionalnom crnogorskom gostoljubivošću, na druženjima u Crnogorskom domu nađu se i prijatelji iz ostalih manjinskih zajednica Grada Zagreba.
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba izdavači su časopisa Crnogorski glasnik, koji izlazi dva puta godišnje.
Društvo “Montenegro” i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, kako ističu, posebnu zahvalnost duguju akademiku i umjetniku svjetskog glasa, Cetinjaninu Dimitriju Popoviću koji je od osnivanja pa do današnjih dana obilježio rad Društva. On je velikim i nesebičnim umjetničkim doprinosom dao pečat Društvu “Montenegro”. Ne prođe ni godina a da Popović u saradnji s Društvom i Nacionalnom zajednicom Hrvatske, ne održi izložbu, izda grafičku mapu ili knjigu, ili pak učestvuje u književnim i filmskim večerima.
- Naše ukupno djelovanje vjerovatno ne bi bilo moguće bez podrške institucija Republike Hrvatske i Grada Zagreba - priča mi predsjednik Društva “Montenegro” Bojan Radulović. - Društvo “Montenegro” duguje veliku zahvalnost Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske, kao i institucijama Grada Zagreba. One već decenijama vrednuju i finansiraju programe Društva i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske…
Društvo “Montenegro” ima lijepe prostorije u Zagrebu (Trnjanska cesta 35), bogatu biblioteku…
Svim aktivnostima uspješno rukovode dva mlada Crnogorca, rođena u Hrvatskoj, Nenad Bogdanović (Pivljanin), predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Bojan Radulović (Komanin), predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb i sekretar Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske.
U Hrvatskoj su mnogi Crnogorci obilježili vrijeme kao njegovi stvaraoci i kreatori, umjetnici, naučnici, sportisti, privrednici… Rado se spominju imena Dušana Vukotića, Dimitrija Popovića, Stevana Luketića, Mirka Kovača, Veselina Simovića Age, Veljka Bulajića, Slobodana Đokića, Pavla Paja Spasića, Strahinje Marovića, Milke Babović, Milutina Drljevića…
U okviru Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske djeluju, kako ističu, “bez majorata i naredbodavnosti”, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka, Društvo “Peroj 1657”, Zajednica Crnogoraca Split, Zajednica Crnogoraca Pula, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujština” Umag, KUD “Montenegro-Montenegrina” i prijatelja Crne Gore Beli Manastir, Crnogorsko kulturno društvo “Montenegro-Montenegrina” osječko-baranjske županije.
- Sva udruženja povezana su zajedničkim motivima, vrijednostima, osjećajem obaveze očuvanja crnogorskog bića u Republici Hrvatskoj, ne u “suživotu”, već u zajedničkom životu s većinskim stanovništvom - naglašava Bojan Radulović. - Poseban naglasak stavljamo na stvaranje i održavanje visokog ugleda hrvatskih Crnogoraca koji su prema statističkim podacima najobrazovanija nacionalna manjina u Hrvatskoj.
Na kraju, jedno podsjećanje: U svojim briljantnim memoarima, Gavro Vuković, dugogodišnji crnogorski ministar inostranih djela, kaže: “…Kako je u svakodnevnim sukobima na svima stranama Hercegovine, broj ranjenika jednako rastao, trebalo se je promišljati kako da se i njima priskoči u pomoć. Oni su zapušteni bili po šumama bez ljekarske pomoći i njegovani na najprimitivniji način. Da bi se doskočilo toj ljutoj nevolji, Knjaz (Nikola) je potražio kod Austrije, da bi poslala nekoliko ljekara na Grahovo. Ona se odazvala i poslala četiri ljekara sa hirurškim spravama i farmacijom. Šef te ljekarske ekspedicije bio je dobri Hrvat Roko Mišetić…”
Doviđenja, Zagrebe!
( Slobodan Vuković )