Vrhunac Trilogije o Gdanjsku

Pseće godine je poznati roman njemačkog nobelovca Gintera Grasa (preveo Ivan Ivanji) u kojem se govori o usponu i padu Trećeg rajha.

To je zapravo treći dio trilogije o Gdanjsku i kako navodi prevodilac Ivan Ivanji taj se roman sastoji od tri knjige koje su različito postavljene, različitim postupkom napisane, ispričane iz perspektive tri ličnosti (žrtve, svjedoka i krivca). Naslovi su im: Jutarnje smjene, Ljubavna pisma i Maternijade. Maternijade su vezane za jednog od dvojice glavnih junaka, Materna, a treba da podsjećaju na biblijske “jeremijade” - žalopojke. Ovaj roman je dobro prihvaćen i od strane čitalaca i književne kritike, a sam Gras je jednom prilikom rekao da “Pseće godine” smatra važnijim od “Limenog doboša”, knjige koja je objavljena ranije i takođe doživjela veliku čitanost i ogroman uspjeh kod kritičara.

Radnja “Psećih godina” započinje u malograđanskoj sredini grada Gdanjska dvadesetih godina prošlog vijeka, kada dva dječaka, polu-Jevrejin Amzel i arijevac Valter Matern, postaju pobratimi ritualnim miješanjem krvi. Njihove dječačke podvige prati vjerna keruša Zenta, koja će ošteniti Harasa, budućeg oca ovčara Princa, Firerovog ljubimca. Godine odmiču, prijateljstvo mladića i dalje je snažno i iskreno, a onda na vlast dolaze nacisti. Amzel je talentovani umjetnik koji stvarnost komentariše stvarajući strašila po liku čovjekovom. Međutim, jednom prilikom napadaju ga devetorica mladića, premlaćuju ga i izbijaju mu zube. Jedan od njih je - Matern. “Pseće godine” su sada u punom zamahu: vode direktno u rat. Na sceni se ne mijenjaju igrači sve dok Princ konačno ne napušti svoga gospodara - jer i psu može biti dosta svega. U poslijeratnim godinama i Maternu je svega dosta. Zajedno sa Princom on kreće u potragu za počiniocima nacističkih zlodjela i za svojim izgubljenim pobratimom Amzelom. Matern je nevin, on je antifašista, drugi su ti koji su krivi iako ih je talas prosperiteta Zapadne Njemačke naizgled oprao.

“Pseće godine” su, kako konstatuje nedjeljnik “Špigl”, književno djelo koje se ističe po izuzetnoj snazi jezičkog izraza; to je oluja ideja i provokacija, antologija, savršeno napisanih kratkih priča, poetskih odlomaka i satiričnih majstorija; to je istovremeno i umjetnički roman i bajka i zavičajna priča i istorijska freska.

Grasova namjera je bila da napiše roman o krivici Njemaca pod Hitlerovom vlašću, a to čini držeći se vjerno jednog uskog stvarnog područja (Gdanjska i njegovog predgrađa Langfura) šireći temu ka opštenjemačkim i svjetskim problemima. Kao simboli pojavljuju se strašila za ptice i crni pas.

Rasan njemački ovčar ili kako Gras navodi “čistokrvni njemački ovčari” potiču od poljskih kurjaka tako da pisac u ovoj knjizi dovodi u pitanje čak i njemačku rasističku teoriju.

Na brojnim mjestima Gras se ruga njemačkoj idealističkoj filozofiji optužujući je za prijeteći hitlerizam. A čitava poglavlja u ovom romanu napisana su “pseudofilozofskim jezikom”.

Čitav period od djetinjstva u Gdanjsku, preko fašizma i rata, do “njemačkog privrednog čuda” i stanja društva i društvene svijesti u zapadnoj Njemačkoj i u Berlinu, Gras naziva “psećim godinama” upotrebljavajući pojam pseći kao jedan širi, poetsko prošireni sinonim, za fašizam u najširem smislu.

Gras kaže da je Hitlerova ideologija poslije kapitulacije Njemačke prešla u Zapadnu Njemačku. U knjizi se kaže da se rasizam, hitlerizam, vjerovanje u “veliku Njemačku”, kao i svako zlo nastalo poslije kapitulacije, naselilo prvenstveno u Zapadnoj Njemačkoj. Jedno od mogućih objašnjenja uz kraj druge knjige je i stvarni Hitlerov testament.

U romanu “Pseće godine” ima puno simbola, a crni pas je samo jedan od njih. Šta predstavlja “rudnik”, na primjer, u kome se odvijaju posljednja dva poglavlja druge knjige, pažljivi čitalac može sam da otkrije. U ovoj knjizi se kaže da se Hitler, birajući šifre za svoje ratne pohode kao i za izdavanje dnevnih zapovijesti, služio njemačkim jezikom malo “izvitoperenim” od strane nekih filozofa, misleći prije svega na one filozofe koji su na neki način blagonaklono gledali na Hitlerove ideološke stavove.

Znatan broj Grasovih likova u ovoj knjizi govori dijalektom prostijih ljudi iz Gdanjska. Tako na primjer, dječaci koriste školski žargon učenika, hitlerovci upotrebljavaju sleng pijanaca i ubojica.

Prvu zbirku pjesama Gras je objavio 1956. godine. Zatim su uslijedile pozorišne drame “Ujak” i “Poplava”. Poslije Gdanjske trilogije, uslijedio je period Grasovog angažmana u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke, koji ujedno predstavlja i period njegovog plodnog stvaralačkog rada. Bogat književni opus donio mu je brojne ugledne književne nagrade i intelektualne počasti. Kada je 1999. dobio Nobelovu nagradu za književnost, mnogi su smatrali da je ovo prestižno priznanje moglo i da sačeka zbog Grasovih nepopustljivih a ponekad nepopularnih političkih stavova. Objavljivanje memoarske proze “Ljušteći luk” naročito je izazvalo kontroverze i pretvorilo se u javni skandal, jer je tu Gras prvi put progovorio o svom učešću u nacističkim vojnim formacijama. Odmah poslije Drugog svjetskog rata radio je u rudniku i učio kamenorezački zanat, a zatim upisao grafiku i vajarstvo na Umjetničkoj akademiji u Diseldorfu; potom je nastavio studije u Berlinu.

Poslije slabo zapaženih pokušaja na polju lirike i drame, svjetsku pažnju osvaja svojom trilogijom o Gdanjsku - “Limeni doboš” 1959. “Mačka i miš” 1961. i svojim najbitnijim i najsloženijim djelom “Pseće godine” 1963.

Ginter Gras je rođen u Gdanjsku 1927. a preminuo 13. aprila 2015. godine. Otac mu je bio protestantske vjere, a majka katolkinja poljskog porijekla. Grasa je nemoguće shvatiti bez Gdanjska, grada na Baltičkom moru u Poljskoj koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pripao Njemačkoj. Gras uvijek naglašava da sa majčine strane vodi porijeklo od Kašuba koji se uglavnom smatraju poljskim plemenom, karakterističnim i po tome što i dalje njeguju svoj posebni jezik. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Gdanjsku. Volontirao je u podmorničkoj službi. Godine 1942. pristupio je Rajsarbajtdinstu, a novembra 1944. Vafen SS-u. Borio se u desetoj SS tenkovskoj diviziji od februara 1945. do 20. aprila 1945. godine, kada je ranjen i prebačen u američki logor za ratne zarobljenike.

Od 1960. živio je u Berlinu. Od 1983. do 1986. bio je na čelu Berlinske akademije umjetnosti.

( Vujica Ognjenović )