Ovacije za „Švejka”: Besmisao i neminovnost rata

Paradoks besmisla i neminovnosti rata, njegovo vječito trajanje, patnja i posrnuće društva, u svoj svojoj kompleksnosti, istovremeno i prostosti, na satirično-komičan način prikazani su u predstavi “Švejk” Beogradskog dramskog pozorišta koja je u petak veče izvedena na festivalu Regionalne unije teatara RUTA u Podgorici.

Duhovito, tjeskobno, ironično i realno djelo crnogorskog reditelja Veljka Mićunovića publika je oduševljeno dočekala, s pažnjom, uz smijeh i aplauze pratila, da bi na kraju pozdravila ansambl dugim i jakim pljeskom i stojećim ovacijama.

Antiratna drama “Švejk” rađena je po nezavršenom satiričnom romanu “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu” češkog pisca Jaroslava Hašeka, ali u simbiozi sa djelom “Švejk u Drugom svjetskom ratu” Bertolda Brehta. Kombinacija ova dva rukopisa, uz autentično rediteljsko vođstvo i vrhunsku glumu, rezultirali su brojnim nagradama u prošloj godini, kako za ansambl, tako i za Mićunovića.

Iako predstava obiluje komičnim elementima koji izazivaju iskreni smijeh i opuštenost kod publike, njena iskarikirana ozbiljnost i problematika navode gledaoce na razmišljanje i problematizovanje rata, ali i brojnih drugih socijalnih pojava i fenomena, individualnih i kolektivnih.

Scensko iskustvo utemeljeno u češkom tekstu suptilno, posve oprezno, naizgled i slučajno korespondira sa svim vremenskim periodima u istoriji čovječanstva, pa tako i sa našim, današnjim, onim prije 10, 20, 30, 70 godina, što je fantastično naglasio mladi reditelj koji je uspio i da izbjegne zamke dnevnih događaja i tzv. dnevne politike... Sarkastična glorifikacija rata i njegove posljedice, na neki način su lajtmotiv predstave koji je u ovom slučaju obrađen s izuzetnom senzibilnošću, oslanjajući se na tragikomediju i ironiju kojom se ističe besmislenost i problematizuje svrsishodnost rata, ali i političke pokornosti, dok istovremeno poziva publiku na kritičko promišljanje o svojim vlastitim stavovima prema konfliktu, društvenom sistemu, etici i moralu, ali i sopstvenim postupcima i praksama.

Univerzalnost, svevremenost, aktuelnost, ali i angažman koji provejava inscenacijom, jasno se iščitavaju u rediteljskom pristupu koji je istovremeno hrabar, osvježavajući, slojevit, istančanog ukusa i umjetničkog manira. Humor je važan adut reditelja koji ga koristi kao moćno sredstvo za suočavanje s teškim temama koje na taj način olako otvara i direktno pruža publici koju lišava napetosti i tenzije, ali ne i ozbiljnih pitanja koja su sve vrijeme u vazduhu. Mudar spoj duhovitosti, drame, satire i surove istine stvara živopisnu i dinamičnu igru koja ostavlja snažan utisak na publiku.

Posebnu slojevitost i životnost “Švejku” pružili su kompleksni ljudski karakteri i prirode, ali i na kreativan, pa i ciničan način, oslikane društvene dinamike u kojima se suočavamo, ne samo sa ratovima, već i sa ljubavlju, gubitkom, korupcijom, pokornošću, pasivnošću, veleizdajom, diskriminacijom, elitizmom, ženama i muškarcima...

Naizgled naivan, pomalo šašav, beskrajno zabavan, interesantan, prijemčiv i duhovit glavni lik, Švejk, u svojoj suštini daleko je od toga i možda je čak i jedini istinski provokator društveno-političkog sistema i opšteprihvaćenih normi. Vođen unutrašnjim nemirima, pritajenim borbenim duhom ili pak samo ljudskim porivom koji u svima postoji, iznova i iznova prepričava svoje dogodovštine iz rata koje imaju tendenciju da podsjete na lovačke priče, dok sa druge strane otvoreno, direktno, ali pod velom “idiotluka” i “ludosti”, otkriva i kritikuje greške vođe, ali i naroda.

Švejka je vrhunski uobličio Ozren Grabarić koji se koristio izrazito ekspresivnim gestovima, karakterističnom intonacijom, pokretima i mimikom, što korespondira sa duhovitošću drame i predstavlja esenciju predstave, sve suptilno, a pravo u srž. Sve to provocira one u društvu “jednakije”, ali i prikazuje snagu pojedinca da se uz pomoć različitih sredstava usprotivi i kaže istinu sa kojom se uvijek teško suočiti, posebno onima koji je svjesno ne žele čuti ili je pak slijepo ignorišu. Sjajan glumački izraz Grabarića, ali i ostatka ansambla, nužan je za prenošenje kompleksnosti čitave predstave koja centralnom figurom čini Švejka, lika koji je jedan od nas samih. Tako, uz sav antiratni i kontekst odgovornosti, preispituje se pojedinac i njegova uloga u vrtlogu dešavanja, kako Švejka, tako i onih u njegovoj okolini koji žive svoje svakodnevice, navike, poraze, matrice i iskušenja, koja nerijetko nameću drugi, ali sami ne čine dovoljno da se tome odupru.

Na interesantan način su postavljeni i isprepletani odnosi između likova, naizgled neobavezni i u službi radnje, ali zapravo pletu dinamičnu mrežu sudbina i interakcija koje se prožimaju kroz pojedinačna, ali i iskustva i tokove zajednice, otkrivajući dublje slojeve ljudske psihologije i socioloških (ne)zakonitosti. Tako, na primjer, jasno je da su u ratu svi ljudi jednako u riziku, svako može izgubiti i patiti, ali ipak, uprkos tome - civili najviše ispaštaju.

S velikom pažnjom i osjećajem za kompletnu atmosferu ukombinovani su i muzički elementi, poput originalnih kompozicija, songova i izvedbe, koji doprinose opštem utisku stvarajući dodatnu emocionalnu dubinu i pružajući ritam predstavi.

Autorka tekstova i muzike za songove je Nevena Glušica, a na sceni ih izvodi Ivana Vukmirović uz povremeno priključivanje ostalih članova ansambla. Vukmirović se, s vremena na vrijeme, prošeta scenom pjevajući, sa gitarom u rukama, dok poentira sa stihovima koji odzvanjaju i ostaju u pamćenju, čime stvara muziku kao poseban scenski narativ.

Najupadljiviji stihovi koji se provlače kroz čitavu predstavu zapravo predstavljaju sami opis predstave: “Smrt u ratu, to je lijek protiv beskorisnosti, Smrt u ratu, to je pametno iskorišćena životna šansa; Smrt u ratu, to je hrabrost, to je prava čast”, Che sarà, sarà, šta bude biće, jedino izvjesno je krvoproliće”... I tako nanovo...

Estetski zahtjevno, namjenska muzika je integrisana u komad i radnju tako da je važan dramski segment, kojim reditelj uspijeva dublje da prodre i prodrma ljudsku psihu i društvene strukture.

Kako odmiče, iako u početku dočekana veselo i sa smijehom, predstava, songovi i likovi postaju strašniji, tužniji, mučniji, dok i čitava priča polagano kulminira, ali ni najmanje ne gubi na svom duhu.

Nesumnjivo, predstava je uspješno spojila različite teme, motive, ali i elemente, poput glume, muzike i kompozicije, a sve to zajedno stvara snažan utisak koji polako tokom izvedbe počinje da razara publiku. Pored priče ispričane o ratu kao jedinoj neminovnosti čovječanstva, djeluje da je jedna od krilatica predstave i ona surova maksima “kome se smiješ - sebi se smiješ”.

Čigra će, simbolično, ukazati na stalno ponavljanje, baš u trenutku replike: “Sve će to jednom da prođe ili ponovo da počne. Strašno je šta čovjek čovjeku može da uradi”.

I, kao što Švejk reče: Šta čekate, idemo sa tim novim ratom.

Pohvale za reditelja koji “živi i stvara tamo gdje ga bolje čuju i razumiju”

Našinac koji radi i stvara tamo gdje ga bolje čuju i razumiju - tako su Veljka Mićunovića predstavili glumci Gradskog pozorišta Podgorica, Jelena Simić i Branko Ilić u kratkom skeču uoči najave predstave...

Govoreći o radu sa rediteljem sa kojim je i ranije sarađivao, Grabarić je iznio riječi hvale ističući da mu je drago što je baš Mićunovićeva predstava gostovala u Podgorici na festivalu Ruta, a zatim je otkrio i više o samom procesu.

“Veljko me je zadivio kako u svom dramaturško-režiserskom konceptu promišlja, i ne samo u teatru, već i u serijama, jer je to čovjek koji vrlo dobro zna šta hoće sa predstavom i gdje želi dovesti glumca. On traži jednu određenu vrstu discipline koja je vrlo zahtjevna za nas, ali u trenutku kada se ta njegova mizanscenska matematika usvoji, iz toga proizađe jedan fenomenalan život, humor i emocija. Kada smo ponovo čitati Hašekove knjige, težili smo tome da se ne zasniva sve na humoru, već da mu se da i neki dublji smisao i onda smo se uhvatili Brehta koji je pisao o Švejku u Drugom svjetskom ratu i tu je došla ideja da taj rat neprestano traje, da se Švejk stalno budi u ratovima”, ispričao je Grabarić i otkrio:

“Iako je to odudaralo od onoga što sam ja prvobitno zamišljao, nakon čitanja sam vidio koliko ima smisla iz današnje perspektive što mi je bilo divno”, rekao je Grabarić

Mićunovićeva preciznost i disciplina, dodao je glumac Milutin Dapčević, podstakla ih je da daju najbolje od sebe.

“Ja sam došao na kraju ovog procesa koji je Ozren živio i uglavnom sam učio na svojim greškama, a najkomplikovanije za mene je bilo prihvatiti to da mi govorimo o ratu. Onda sam shvatio da jedini način da to prihvatim jeste da idem na neku liniju antagonizma i gledam na to da ja živim jedno zlo u odnosu na Švejka i sve ostale i pošto mi je ovo bio prvi put da radim sa Veljkom, trudio sam se da tokom proba pratim tu njegovu matematiku i disciplinu”, rekao je Dapčević.

Glumica Iva Ilinčić je priznala da joj je isprva bilo teško “svariti Veljkovu preciznost i matematički način na koji on sve postavlja”, ali su vremenom došle stvari i misli koje treba da dođu iznutra. Kada je njen lik u pitanju, dodala je Ilinčić, biografski su o Aniki najviše znali, a u tom procesu joj je najinspirativniji bio “luk od početka do kraja jedne žene koja je završila u logoru i na kraju umire”.

Dunja Stojanović je dodala da je poenta lika male Sofije u predstavi da pokaže da, bez obzira iz kog je neko staleža, kada rat počne, svi postaju jednaki i svi prolaze kroz isto, jednako gube.

“Lik Sofije smo postavili na kraju kada smo postavili čitav komad, da vidimo kako bismo mogli da je uglavimo i mislim da smo je morali postaviti tako da govori sa distance, pošto je prošlo dosta vremena otkako je ona umrla”, objasnila je Stojanović.

( Jelena Kontić )