Plato je naš

U šetnjama Banovim brdom rijetko ko, osim namjernika, zađe u poprečne ulice koje spajaju Požešku i Kirovljevu. Često ovaj kraj pozdravim tek pogledom iz tramvaja na stajalištu Kneza Višeslava. Kada se vozim u pravcu Hipodroma taj pogled je pomalo sjetan. Nedostaje mi kafana Mihajlovac naspram Šumarskog fakulteta. Na njenom mjestu je izrazito moderna zgrada, sa spratnošću koja pritiska sve oko sebe.

Ovaj put izlazim iz tramvaja i za nekoliko koraka već ulazim u Dobrinovićevu. Za razliku od uvijek prometne i bučne Požeške, ova beogradska ulica još uvijek je neoštećena građevinskim ludilom. Krošnje drveća ispod socijalističkih višespratnica sa jedne i privatne dvospratnice sa baštama sa druge strane. Ovdje se još može živjeti po ljudskoj mjeri.

Dogovorio sam se sa Duškom, inženjerom elektrotehnike. On živi u jednoj od zgrada i čovjek je koji pamti tri decenije borbe za prostor na koji stižem i koji u kraju svi zovu Plato.

Blok zgrada je izgrađen 1972, a zelena površina, dječje, fudbalsko i košarkaško igralište, parking i raskošan drvored bijelog jasena nastali su 1979. I tadašnji urbanistički planovi kao i vlasti smatrali su da je cijela okolina time primjereno urbanizovana. Tadašnja vlast je ostavila svoj potpis - petokraku - na jednom potpornom zidu.

Duško, sa kojim sjedim na klupi nasred Platoa, priča o tome da je sve bilo kako valja, dok nisu došle devedesete. Tamo gdje su dotadašnji nadležni vidjeli zaokruženu urbanu cjelinu sa drvoredom, gospodari nove decenije uočili su priliku da namaknu pare na konto državnog zemljišta. Prilagodili su zakone, potom su davali firmama bliskim vlastima “pravo korišćenja”. Nominalni vlasnik bi ostajala država, a “nosilac prava korišćenja” bi, ako sagradi nešto na dodijeljenoj parceli postajao vlasnik objekta i okolnog zemljišta. Ova formula djeluje poznato - i primjenjivana je sa različitim intenzitetom bez obzira na ideološke ili političke razlike garnitura na vlasti. U posljednjih desetak godina to je omiljena formula aktuelne vlasti po kojoj se vrši prelivanje javnih dobara u privatno vlasništvo.

Hronika beščašća

Na Banovom brdu, kao u većini djelova Beograda, loši zakoni i kriminalna praksa devedesetih vidljivi su do danas kao ružni građevinski ožiljci na tkivu grada. Neko je još tada bacio oko na Plato i počela je prljava igra o kojoj mi priča Duško.

Najprije je početkom devedesetih Plato proglašen za “neizgrađeno građevinsko zemljište”. Već prvi korak je bio bahato nipodaštavanje interesa okolnih stanara i urbanističke logike. Pravo korišćenja dobija firma koja ubrzo ide na doboš. To pravo se prenosi na nove nosioce prava korišćenja - Kompaniju Braća Karić. Ona 1996. zaključuje ugovor o zajedničkoj izgradnji sa firmom “Caričin grad” čiji je vlasnik izvesni Milentije iz okoline Lebana.

Dolazi do političkih promjena, petooktobarska vlast na nivou Beograda 2002. oduzima pravo korišćenja Kompaniji BK na dodijeljenim parcelama ali ne i na parceli koja obuhvata Plato. Kompanija BK sklapa dodatne odredbe ugovora sa Caričinim gradom. Problem je, kaže Duško, da je 2003, u vrijeme prišivanja Aneksa II ugovoru iz devedesetih, na snazi bio zakon koji kaže da “pravo korišćenja neizgrađenog zemljišta u državnoj svojini nije u prometu” - ne može se pokloniti ili prodati.

Caričin grad je 2009. prema mišljenju stanara nezakonito pokušao da uzurpira javni prostor i da gradi. Ali su ga građani spriječili u tome. Na inicijativu građana opštinsko pravobranilaštvo pokrenulo je postupak pred gradskim Sekretarijatom za imovinsko-pravne poslove za ukidanje prava korišćenja Kompaniji BK na parceli. Sekretarijat je potom uspio da se pravi mrtav čak deceniju i po.

Bez obzira na sve ovo Katastar formira građevinsku parcelu 2011. godine. Građani opet kažu - nezakonito.

Kobna druga instanca

Firma Caričin grad iste godine dospijeva u teškoće koje će se 2019. završiti njenom likvidacijom. Ali Milentije iz okoline Lebana kao njen vlasnik ostaće dužnik. U njegov imetak svrstavaju se i prava korišćenja građevinskog zemljišta. On se kao lav bori da bude upisan kao nosilac korisničkog prava.

Služba za katastarske nepokretnosti Čukarica je februara 2022. odbila njegov zahtjev za promjenu imaoca prava i vrste prava na parceli. Služba je ustanovila da na parceli ne postoje novoizgrađeni objekti, A ugovorom iz 2003. firma Caričin grad mogla je da postane vlasnik objekata i pripadnog zemljišta - samo ako nešto izgradi. A nije izgradila ništa. Duško kaže da je uobičajena pravna praksa da se pravo korišćenja državnog građevinskog zemljišta ukida, ukoliko firma kojem je dodijeljeno poslije tri godine ne počne da ispunjava svoje ugovorne obaveze. Pošto zemljište “nije privela namjeni” gase se i korisnička prava.

Milentije se žali na prvostepenu odluku iz februara 2022. i - gle čuda - Republički geodetski zavod kao viša instanca kaže da je u pravu. Sa obrazloženjem koje se sastoji od citiranja Aneksa II ugovora iz 2003. - koji je ionako sporan po tadašnjim zakonima - poništava prvostepenu odluku i dozvoljava rečenom Milentiju iz Bačevine kod Lebana da izvrši upis prava korišćenja državne svojine na toj parceli. Dugo i zamorno obrazloženje Republičkog geodetskog zavoda svodi se na to da Milentije iz Bačevine ne mora da pokazuje nikakve dokumente koji su mu tražili, niti da dokaže da je bilo šta gradio, da bi se bilo nosilac prava korišćenja.

Institucionalno nasilje nad pravdom

Građani presaviju tabak i februara 2022. podnose zahtjev da se uz parcelu unese zabilježba prema kojoj je u toku postupak za ukidanje prava korišćenja parcele. To nije učinjeno. Zašto? Ne zna se. Ali se pretpostavlja da su to isti razlozi zbog kojih se apsurdno otegao i postupak pred gradskim Sekretarijatom za imovinsko-pravne poslove za ukidanje prava korišćenja Kompaniji BK na parceli.

Umjesto toga - Milentije volšebno biva unesen u katastar kao nosilac korisničkog prava, a odmah potom unesena je i zabilježba o potraživanju novosadske firme AGNS Invest. Parcela tako postaje Milentijev dužnički žeton.

Građani decembra iste godine podnose zahtjev Državnom pravobranilaštvu da se poništi “nezakonita odluka” nadležne opštinske službe o dodjeljivanju prava korišćenja na parceli bivšem vlasniku propale građevinske firme: “Građani traže od Državnog pravobranilaštva Republike Srbije da zaštiti interes države i građana”.

Odgovor Pravobranilaštva, koji je kao zamjenik državnog pravobranioca potpisala Jasminka Bogićević uslijedio je jula 2023. “Nema mjesta podnošenju zahtjeva za poništaj”.

Državni poklon privatnom dužniku

A onda i Milentije početkom ove godine iznenada postaje vlasnik parcele. Vladina Agencija za prostorno planiranje i urbanizam je donijela ovu odluku 13. januara 2024. Tako je zemljište vrijedno oko tri miliona eura uknjiženo kao vlasništvo dužnika novosadske firme.

Dok mi Duško sve ovo priča, polako se okupljaju djeca sa roditeljima na igralištu, klinci na sportskim terenima. Usput saznajem niz trikova kojima se zadovoljava papirološka forma uprkos potpuno drukčijoj stvarnosti. Tako u bloku zgrada oko Platoa ima preko 600 stanova. Gradski urbanisti operisali su sa brojkom od tri stotine i nešto. Da ne bi morala da se grade dodatna obdaništa. Da bi se snizio koeficijent gustine naseljenosti. Da bi moglo da se gradi. Tek na intervenciju građana planeri su unijeli stvarno stanje.

Građani su poslije nepovoljnih odluka institucija na platou posadili “Žalosnu trešnju”. Ona podsjeća na žalosno stanje u kojem se nalaze nadležne institucije.

U komšijskoj Zrmanjskoj ulici investitori navode da će djeca iz njihovog objekta ići u obdanište - koje ne postoji. I to prolazi. To je ta građevinska fikcija u koju vjeruje vlast. Ipak, građani iz Dobrinovićeve se poslije decenijske borbe ne predaju.

Duško mi pokazuje jedan po jedan dokument, svjedočanstva o tome da je niz institucija ove zemlje decenijama umiješan u izrugivanje zakonima, propisima, javnom interesu. Pritom ni sam vrhunac drskosti - konverzija spornog prava na korišćenje državnog zemljišta u faktičku privatnu svojinu - očito još nije kraj priče.

Priznajem, priča nije samo lokalna. Cijela Srbija se ogleda u Dobrinovićevoj. To je apsurdna kafkijanska priča za koju i opština i grad i država i nadležne službe i pravosuđe tvrde da je bajka iz zlatnih vremena.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )