Izložba Darje Bajagić na Bijenalu u Veneciji: Rad koji govori o svima nama u Evropi

Istorija se ponavlja kao sanirani, neoliberalni limb. Nije ni pakao ni raj, već zaglavljena u vječnoj sadašnjosti; sadašnjosti brižljivo skrojenoj da izgleda hladna, uglađena i lišena trzavica.

To je zapisala Ingrid Luquet-Gad u tekstu “Ono što ne vidite je možda ono što ćete dobiti” koji se nalazi u katalogu crnogorskog paviljona na 60. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji.

Crnogorski paviljon na Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji koncipirale su umjetnica Darja Bajagić i kustoskinja Ana Simona Zelenović predstavljajući izložbu koja se zove “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj”.

Izložba koja duboko istražuje koncept identiteta, migracija, transformacija i slobode, koristeći ostrvo Mamula kao metaforu za kompleksnost ljudskog iskustva i života, uspješno se povezuje sa temom Andree Perose ”Stranci svuda”.

U kontekstu teme “Stranci svuda”, djela Darje Bajagić podstiču preispitivanje kako su razne tranzicije i globalizacija oblikovali naše (mikro)svjetove, ali istovremeno naglašava važnost individualnog iskustva, ljudske otpornosti, hrabrosti i pregnuća, te podsjeća na vječitu i, djeluje nedostižnu borbu za ljudska prava, kako u kriznim situacijama, tako i u svakodnevnom životu.

Kroz radove velikog formata u geometrijskim oblicima od klasičnog pravougaonika, preko trougla do trapeza i jedne suptilne, ali intrigantne i tenzične instalacije koja predstavlja lance i okove zatvorenika, Bajagić posjetioce crnogorskog paviljona vodi na putovanje kroz istoriju ostrva Mamula: od odbrambene tvrđave, logora, do luksuznog hotelskog kompleksa koji se zaokružuje samim nazivom izložbe.

“Dobro došli na ostrvo Mamula: mali crnogorski potez zemlje smješten usred Jadranskog mora i stjenoviti dom neosvojive tvrđave iz 19. vijeka koja zauzima tobožnju cjelost njegove površine. Danas se na tom mjestu nalazi luksuzni hotel na čijem sajtu piše: ‘Riječ ‘jedinstveno’ se često previše koristi. Njome se, međutim, ostrvo Mamula najbolje može opisati’. Ako se skroluje dolje, fontom koji je naizgled švajcarski - napisana je krilatica: ‘Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj’. Već smo svjesni kako univerzalni, postnacionalani poredak imperije, bez spoljašnjosti obuhvata cjelokupnu stvarnost; takođe nam je poznato kako raznorazni kapitalizmi samo preoblikuju tu jednu te istu stvarnost. Pa ipak, kapitalizam zadovoljstva rijetko izgleda nepomirljiv: to je rajska proizvodnja pristanka, skrojena po mjeri našeg postpolitičkog doba. Kada je voda toliko plava, svaka ljutnja, potresna činjenica ili uznemirujuća istina jednostavno bi otplutale - zar ne?”, zapisala je Luquet-Gad objašnjavajući segment konteksta.

Ona podsjeća da je upravo ta krilatica “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj” poslužila i kao naslov paviljona Crne Gore i izložbe Darje Bajagić na prestižnoj, vjerovatno i najznačajnijoj svjetskoj smotri savremene umjetnosti.

Zamišljenim konceptom Bajagić podstiče na promišljanje o prostoru, identitetu, prošlosti i nasljeđu, te istražuje ideje i načine na koje se prostor može preoblikovati i redefinisati tokom vremena, gušeći ili oživljavajući proživljeno, što se naslućuje u atmosferi mjesta.

Osjećaj je da njen rad postavlja pitanja o granicama, kontroli i moći, preispitujući konzumerističku i kapitalističku kulturu, istovremeno osvjetljava složene dinamike između pojedinca, društva, globalne politike i ekonomije. Kroz estetski moćne vizuale i duboke simbole, Bajagić od posmatrača traži da sam donese zaključke na osnovu doživljaja i saznanja, ne nudi temeljno i detaljno obrazloženje događaja, dok u propratnom katalogu Muzej savremene umjetnosti pruža mogućnost da se čitava slika i koncept zaokruže.

Bajagić je za “Vijesti” kazala da svoju ulogu umjetnice ne doživljava aktivistički, niti tako da ona sama treba da donese određene zaključke i presude namećući stavove, već tako da ostavi prostor posmatraču da pokrene određena pitanja i sam o njima promišlja.

Upravo taj potencijal radova da izazovu širok spektar emocija kod posmatrača i moćan vizuelni i simbolički narativ, poziva na introspekciju i (samo)preispitivanje, kako prošlosti, tako i sadašnjosti. Neminovno je i to da radovi možda kod nekoga izazovu osjećaj nelagode i tuge, saosjećanja i tenzije, s obzirom na život koji se u/na njima odvija.

Mjesto gdje se okovi vežu za zid asocira na dodatnu ograničenost kretanja, slobode i života ionako zatočenih zatvorenika, što posmatrača može trgnuti iz prostora kojim korača i izazvati osjećaj klaustrofobije, mučenja i patnje, podsjećajući na kobne periode domaće, ali i zajedničke evropske, pa i svjetske prošlosti. Istovremeno, ta instalacija može probuditi osjećaj empatije i solidarnosti prema žrtvama sistema zatvora i represije.

Pristup umjetnice nije takav da isključivo i samo dokumentuje istorijske promjene, već i da pronađe emocionalne aspekte različitih vremenskih perioda, transformacija i tranzicija. To podstiče posmatrača da se suoči sa kompleksnošću ljudskog iskustva, od bola, poraza, žrtve, zatočeništva i nasilja, do nade, borbe, odvažnosti, žrtve takođe i u krajnjem, do slobode. Pored estetskog, ali i prostornog poduhvata ovogodišnjeg crnogorskog paviljona, prisutan je i emotivni i intelektualni doživljaj koji nadahnjuje i ostavlja dubok trag na posjetioce koji će se, s namjerom ili ne, naći u zdanju na uglu uličica Ospedaletta.

Budi se veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i ideja o ulozi pojedinca u širem društvenom kontekstu.

Galeristkinja Marion Dana iz Pariza, koja vodi galeriju “New Galerie” prisustvovala je svečanom otvaranju crnogorskog paviljona, a u razgovoru za “Vijesti” nije krila ponos usljed dugogodišnje saradnje sa Bajagić.

“Sa Darjom radim od 2012. godine i mislim da je fantastična, moćna i jaka umjetnica što će, vjerujem, ona i ostati. Izložba kojom ona predstavlja Crnu Goru je zaista snažna i efektna, posebno zbog toga što Darja uvijek i iznova osmišljava neku svoju praksu koja može da komunicira o mnogim važnim temama, a u to uvijek može da umiješa i neku svoju ličnu istoriju, iskustvo i promišljanja, a sve to radi na veoma snažan, tačan i precizan način koji mi se sviđa. Njen rad mi se posebno dopada zato što je istovremeno i ličan i univerzalan”, rekla je Dana.

Sličan je utisak i umjetnice iz Španije Svete Amove.

“Crnogorski paviljon mi se mnogo dopao. Veoma sam impresionirana okvirima i veličinama ovih, pravih remek-djela. Boje su tek nevjerovatne! Dok gledate te izražene duboke nijanse plave, crvene, pa i sive, idete sve dublje i dublje, a slike, pikseli, okviri uvlače vas u neku veoma kul, zanimljivu i izazovnu igru. Što se tiče lisica na zidu, iako je to veoma suptilna instalacija, moram priznati da više volim lakše stvari, ali razumijem taj potez i čitav koncept”, prokomentarisala je Amova.

Da slike izazivaju duboka osjećanja i emocije, introspekciju, pozivaju na kulturu sjećanja i poštovanje, ali i da korespondiraju sa sadašnjicom i aktuelnim problemima u svijetu, primijetila je galeristkinja Dana.

“Ova izložba i Darjini radovi su veoma dirljivi i jaki, jer se radi o kolektivnoj istoriji Evrope, ali i istoriji (njene) porodice. To je neka mješavina referisanja na ličnu, porodičnu, na prošlost zajednice, države, ali i čitave Evrope i svijeta. Mislim da se njen rad tiče svih nas i da govori o svima nama u Evropi, ali i svima nama individualno kao pojedincima. Znate, svi Evropljani tokom rata morali su da se odluče koji će potez povući i kakav će korak napraviti. Sa druge strane, sve ovo što se sada dešava i u Evropi i u svijetu treba da nas opomene i podstakne nas da se sjetimo onoga šta se dešavalo ranije. To Darjin rad uspijeva”, prokomentarisala je Dana i poručila:

“Ljudima u Crnoj Gori i vašim čitaocima mogu samo da poručim da možete i treba da budete ponosni na nju”.

Ona je primijetila i da je Bajagić ostala dosljedna svom izrazu i radu, uprkos sposobnostima da se prilagodi i “odgovori” na ono što se od nje traži.

“Ona je mogla i da stvori neki novi rad koji bi možda krajnje konkretno i očigledno odgovorio na temu Bijenala, a da ne koristi i ne nastavlja svoje prethodno istraživanje, pa i da ne polazi od sebe i svojih potreba, na kraju krajeva, ali ono što mi se dopada je upravo to što nije morala da mijenja ono što praktikuje i na čemu je tada već radila, čak ni svoje forme, teme i izraz po kojem je poznata. To veoma cijenim i mislim da je uspjela veoma dobro da predstavi sebe, svoju zemlju, kao i čitavu priču o ostrvu, koju tematizuje izložbom. Ja zaista vjerujem u nju i vjerujem njenom radu”, istakla je galeristkinja iz Pariza.

Umjetnica Amova iz Španije u fokusu svog stvaralaštva ima dijalog.

“Tragam za komunikacijom između reciklaže, prirode, arhitekture, između različitih oblika, nijansi, svjetlosti i boja. Konkretno, trenutno recikliram teniske loptice i pravim neku instalaciju”, rekla je ona i istakla da upravo dijalog i komunikaciju, iako usmjeren na druge objekte, pronalazi u crnogorskom paviljonu.

“Bila sam u Crnoj Gori i moram priznati da sam je mnogo zavoljela, imate zaista nevjerovatnu zemlju. Sa druge strane, prvi put sam sada posjetila crnogorski paviljon u Veneciji iako sam i ranije pratila Bijenale. Došla sam na poziv mojih prijatelja, a i zato što me je unaprijed zainteresovalo ono što sam čula o vašem paviljonu i umjetnici”, rekla je ona.

Crnogorski paviljon, nesumnjivo, nudi dragocjeno i opominjuće iskustvo posjetiocima, što potvrđuju i impresije sa otvaranja, među kojima je bio veliki broj ljudi iz struke: umjetnika, galerista, kustosa, istoričara i teoretičara umjetnosti, do rukovodilaca različitih institucija kulture.

Mehanika zataškavanja prošlosti

Ingrid Luquet-Gad u tekstu “Ono što ne vidite je možda ono što ćete dobiti” koji prati katalog izložbe ispisala je i nešto više o ostrvu koje je inspirisalo Bajagić.

“Nakon što se vratila u svoju rodnu zemlju i nastanila na poluostrvu Luštica, ostrvo koje se izdaleka nazire svakodnevno je viđala i slušala priče o njemu od raznih ljudi čiji su rođaci bili u Mamuli”, primijetila je ona i dodala:

“Bogata istorijska prošlost tvrđave koju je 1863. godine podigao austrougarski general Lazar Mamula, po kome je i dobila ime, akumulirala se u umjetnici i sve više je inspirisala podstičući je na temeljno istraživanje... Pored odbrambene funkcije, za vrijeme Drugog svjetskog rata, fašističke snage Benita Musolinija pretvorile su tvrđavu u koncentracioni logor”, zapisala je Luquet-Gad stavljajući tako čitavu priču i tematiku paviljona u širi kontekst.

“Nakon 1942. do kraja rata njena napuštena lokacija omogućavala je da se tajne zakopavaju, neslaganje guši, a zaborav i dalje njeguje. Posljednji dio zvaničnog razvoja ostrva počeo je 2015. godine, kada je vlada dala dozvolu holding kompaniji sa sjedištem u Švajcarskoj da nekadašnji logor pretvori u luksuzno odmaralište. Privatizacija je počela i pokrenula se mehanika zataškavanja prošlosti. Postepeno, u medijskoj reprezentaciji hotela i u njihovoj komunikaciji sa javnošču, logor će polako prerasti u zatvor, a brisanje istorije se stopiti s ‘pažljivom restauracijom’ zgrade”, konstatovala je Luquet-Gad.

Ona je istakla da se Darja Bajagić vratila u Crnu Goru nakon što se međunarodno afirmisala kao “nepokolebljiva posmatračica simboličke konstrukcije, ali i medijske cirkulacije slika: onih skrivenih i zabranjenih, i stoga često i onih fetišizovanih i sakupljanih”.

Bajagić je napustila Crnu Goru u ranom djetinjstvu, odrastala je u Egiptu, kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama. Na Univerzitetu Jejl, Bajagić je diplomirala 2014. godine, a vrlo brzo je osvojila pažnju svjetske umjetničke javnosti.

Paviljon otvoren u četvrtak u Veneciji

Crnogorski paviljon na 60. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji otvoren je u četvrtak u novom prostoru u dijelu grada Ospedaletto, pred brojnom publikom.

Svečanosti je prisustvovala i delegacija Ministarstva kulture i medija Crne Gore, predvođena ministarkom Tamarom Vujović, kao i Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore na čelu sa direktorom Vladislavom Šćepanovićem. Pored njih, otvaranje je ispratio veliki broj umjetnika, kustosa, istoričara i teoretičara umjetnosti iz Evrope i regiona, ponajviše iz Slovenije i Srbije čija je ministarka kulture i potpredsjednica Vlade Maja Gojković takođe bila na događaju.

Prisutnima su se obratile autorke izložbe Bajagić i Zelenović, kao i Šćepanović koji je komesar crnogorskog paviljona u Veneciji i ministarka Vujović.

Tim izložbe upotpunju arhitekte Predrag Krstić, Andrea Pajković, kao i tehnička ekipa u sastavu: Prele Prelević, Nemanja Radević, Rajko Raičević i Novica Vuković.

Uz zahvalnost svima koji su učestvovali u realizaciji postavke, Šćepanović je istakao da se nada da će ovo predstavljanje biti uspješno i da će otvoriti nove puteve i za buduća predstavljanja Crne Gore.

“Ovaj rad je tematski vezan za Crnu Goru i odražava prepoznatljivost paviljona u nacionalnom smislu, ali je u isto vrijeme i globalna tema koja je refleksija savremenog društva u odnosu sa kulturnim nasljeđem, ali i ideologijom bizarnog uživanja u koju nas uvodi akumulacija kapitala i produkcija egoističkih potreba. Takođe je i u relaciji sa temom bijenala tako da mogu reći ima veliki potencijal za višeslojno tumačenje, ali i snažni emotivni udar na posmatrača”, istakao je on.

Crnogorski paviljon u četvrtak je u Veneciji otvorila ministarka kulture i medija Crne Gore, Tamara Vujović. Ona je govorila o važnosti Venecijanskog bijenala koje spaja umjetnost i kulturu sa svih strana svijeta, podsjetila je na specifičnosti Venecije i njenu unikatnu ljepotu i umjetnike koje je inspirisala, ali i na ovogodišnju postavku Crne Gore. Vujović je istakla da Ministarstvo kulture i medija, kao generalni pokrovitelj učešća Crne Gore na 60. Bijenalu ove godine više nego ikada ima razloga da se osjeća vrlo ponosnim.

( Jelena Kontić )