Darja Bajagić za "Vijesti" povodom izložbe u Veneciji: Spoznati sopstvenu ulogu, sačuvati nasljeđe i sjećanje

Prateći umjetnički instinkt i radoznalost, Darja Bajagić upustila se u istraživanje (prošlosti) ostrva Mamula čiji prizor ju je očarao prilikom prvog dolaska, na neki način i povratka, u Crnu Goru 2021. godine. Tragajući za informacijama kojima bi zadovoljila svoja interesovanja, kristalisao se i jedan posve jedinstven koncept koji je izrastao u umjetničku postavku pod nazivom “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj”.

Stvari su se poklopile, kaže Bajagić u razgovoru za Vijesti sumirajući čitav proces koji ju je doveo do najvažnije smotre savremene umjetnosti u svijetu, Bijenala u Veneciji. Kompleksan i važan umjetnički koncept koji je Bajagić kreirala u saradnji sa kustoskinjom Anom Simonom Zelenović, predstavlja Crnu Goru na ovoj manifestaciji i privlači veliko interesovanje posjetilaca, što se vidjelo i na samom otvaranju paviljona, 19. aprila.

Smješten u prometnom venecijanskom distriktu Ospedaletto, crnogorski paviljon istražuje koncept identiteta, migracija, transformacija i slobode, preispituje kulturu sjećanja, očuvanja društvene, kulturne, istorijske baštine, a sve to koristeći ostrvo Mamula kao metaforu za kompleksnost ljudskog iskustva i života.

Izložba i paviljon čiji je organizator i izvršni producent Muzej savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG), komesar direktor MSUCG, a pokrovitelj Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, uspješno se povezuje sa temom Bijenala “Stranci svuda” koju je kao centralni motiv postavio Andrea Perosa.

U razgovoru za “Vijesti” umjetnica Bajagić govori o procesu kreiranja koncepta i svom doživljaju izložbe i Bijenala, otkriva želje, ciljeve i očekivanja od ovog važnog predstavljanja svijetu ističući da joj je to velika čast i privilegija. Iako je uspješnu i zapaženu karijeru izgradila u Sjedinjenim Američkim Državama, o čemu su Vijesti i ranije pisale, Bajagić je otkrila da su njeni planovi za dalje vezani upravo za Crnu Goru, gdje da bi voljela da se predstavi izložbom.

Kakvi su utisci nakon što je izložba postavljena, a paviljon i zvanično otvoren?

Impresije su zaista odlične. Sve je prošlo veoma lijepo, bilo je dosta lako sve postaviti i veoma sam zadovoljna tim procesom, a takođe i otvaranjem koje proteklo fantastično. Kako smo isplanirali, zamislili, očekivali, tako je i bilo, čak i bolje. Dakle, sve je skroz korektno i super prošlo, bila sam veoma uzbuđena, sada i srećna i zadovoljna.

Projekat “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj” kroz istraživanje je u tebi sazrijevao dvije godine. Čuli smo da te je prvi susret sa Mamulom podstakao na to, a zatim i saznanja koja su uslijedila, promišljanje o istoriji, ali i o sadašnjosti...

Jeste, upravo tako. Sve je krenulo sa mojim prvim dolaskom u Crnu Goru... Bila je 2021. godina kada sam nakon dugo godina došla u Crnu Goru, na Lušticu. Željela sam da se upoznam sa krajem i tako uzela turističku ekskurziju oko Boke. Tom prilikom sam vidjela Mamulu koja me je sama po sebi mnogo zaintrigirala. Počela sam da tražim više informacija po internetu, da istražujem istorijat i sve ono što je Mamula nekad bila i predstavljala, ali nisam mogla da dođem do dovoljno informacija. Ustanovila sam da mogu da odem i u Državnom arhivu istražujem taj period, a konkretno me je interesovao Drugi svjetski rat i ono što se tada događalo na Mamuli. Tako je sve to krenulo. Sakupljala sam materijal i znala sam negdje da želim da napravim seriju radova o tome, ali nisam znala kad i kako. U svemu tome je otvoren javni poziv za predstavljanje Crne Gore na Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji na koji smo Ana Simona Zelenović i ja zajedno aplicirale i tako se sve nekako posložilo. Ovi radovi čine kulminaciju tog istraživanja, kako na terenu tako i u Arhivu.

Jeste li možda prilagođavale radove potrebama same teme, Bijenala, da li estetski ili tematski ili si se jednostavno vodila svojim porivom, onim što si osjećala i željela da stvoriš?

Ja sam tu seriju i kompletan koncept već negdje bila izgradila... Kada smo vidjele šta je tema 60. Bijenala, vidjele smo da se upravo to samo po sebi baš i uklapa. Nekako je sve to prirodno leglo i povezalo se, kako kroz istoriju Italije, Crne Gore, našu zajedničku prošlost, pa onda i svjetsku istoriju, a Mamula je otvorena (možda i namijenjena) strancima, a znajući da je tema Bijenala koju je Andrea Perosa postavio “Stranci svuda”, shvatila sam i ja, kao i Ana, da naš projekat uključuje i obuhvata sve te teme o kojima Bijenale govori ove godine. Pored samog rada, rekla bih da je i moja biografija u saglasju sa temom. Ja potičem iz Crne Gore, ali sam svoje formativne godine provela u inostranstvu. Odrasla sam u Egiptu gdje sam živjela 10 godina, zatim narednih 21 u Sjedinjenim Američkim Državama, da bih se relativno nedavno vratila u svoju postojbinu, tako da mislim da se baš sve uklopilo, nekako spontano, ali kako treba.

Postavka je veoma jaka, puna emocija, budi svijest i pokreće mnoge teme, što je veoma suptilno izvedeno. Pored radova velikih formata različitih oblika i dubokih boja, imamo i jednu manju instalaciju - metalnu rekonstrukciju, koja simboliše okove i sputanost, ograničenu slobodu, što čitavom konceptu doprinosi na neki otrežnjujući način. Radovi svjedoče životu i protoku vremena dokumentujući svakodnevicu jednog ratnog logora. Na kraju, sve je uokvireno samim nazivom, krilaticom ‘It takes an island to feel this good’ sa sajta danas luksuznog hotela Mamula. Upravo to uzdiže samu postavku na viši nivo i zaokružuje vremenski krug od prošlosti do danas.

Tako je, a meni je upravo to i bio cilj. Kako u ovom kontekstu, tako i inače u svom stvaralaštvu, uvijek težim tome da radovi budu impozantni, ali ne i da su isključivi i hermetični, već otvoreni kako bi bilo prostora da se posmatrač nekako sam uključi u rad i u njegovo samo značenje. Na samoj izložbi, radovima, ja nudim veoma malo od samih informacija i ne upućujem na zaključke. Sa druge strane, nazivi radova i press release, uz sami katalog izložbe, govore više i omogućavaju da se sazna cijela priča i sve ono što je mene inspirisalo i vodilo, ali i što se dešavalo sa samim ostrvom. Ko želi, može da pronađe mnogo detalja o svemu tome i onda da nekako sam sastavi kompletnu sliku. Tako posmatrač otkriva šta sve to znači, ali i spoznaje sopstvenu ulogu koju sam, kao posmatrač i čovjek ima, što ga podstiče da o tome dodatno nauči, sazna i shvati u interakciji sa izložbom.

Govoreći o ulozi posmatrača, šta bi ti rekla koja je njihova uloga u konkretnom primjeru našeg paviljona?

Ja bih voljela da ovo bude neki orijentir i da probudi neku veću kurioznost, hrabrost za saznavanje i istraživanje, ne samo o ovoj temi, nego i o nekim drugim temama i pričama koje su možda danas malo i zaboravljene ili se ne ističu u nekom trenutno aktuelnom diskursu. To je jedna stvar, a druga je razmišljanje o prošlosti, društvenom, kulturnom i istorijskom nasljeđu. Želim da posjetioci budu podstaknuti da razmisle koji je možda najbolji ili najadekvatniji način da se naše nasljeđe sačuva, da se ne zaboravi, ne zanemari i da se dalje prenosi. U tom kontekstu, svako može da pruži nešto svoje, posebno i važno.

S obzirom na samu temu, koliko si sebe i svog životnog iskustva, puta i dostignuća unijela i u postavku Crne Gore i u čitavo Bijenale sa temom koja negdje korespondira sa svima, ali i sa tobom lično? Pored tog osjećaja strancem, tu je i osjećaj pripadnosti, povratka, možda i predstavljanja, adaptiranja i, u tvom konkretnom slučaju, stupanja na scenu u tvojoj zemlji?

Tako je... Ja sam inače izgradila karijeru u Americi i stekla mnogo kontakata, ostvarila poznanstva i živjela tamo. Na Bijenale dolaze ljudi iz cijelog svijeta, a mnogo njih koje godinama, pa i duže od decenije nijesam vidjela iz raznih gradova Amerike, ali i širom Evrope gdje sam izlagala, javilo mi se i kazalo da će doći ili da isprate otvaranje ili da posjete paviljon. Ono što mi u svemu tome predstavlja posebno zadovoljstvo jeste što mogu da im pokažem nešto o našoj istoriji, o istoriji svoje zemlje, zemlje iz koje potičem i tako ih možda podstaknem da se malo više zainteresuju za našu državu, ali i našu umjetničku scenu. Možda će ovo da donese i neke nove saradnje, možda će doći do više nekih kolaborativnih projekata, do toga da se naši umjetnici više uključe u projekte i predstavljanje van regiona i dalje po svijetu. Meni bi to bilo baš sjajno i to su neki moji veći ciljevi sa ovom izložbom i samim predstavljanjem. Pored toga što mi lično znači, najviše se nadam da je moja uloga ovdje iznad individualne i da ti određeni kontakti mogu malo da pokrenu i uključe crnogorsku umjetničku scenu u svjetske tokove i da generalno pruže vidljivost našoj sceni i Crnoj Gori generalno.

Sigurno će doći i do toga. Kada je Mamula u pitanju, pretpostavljam da si ispratila dešavanja u vezi s transformacijom tvrđave u luksuzni hotel. Koliko paviljon referiše na to, s obzirom na naziv, i koliko izložba, na kojoj nije prikazana Mamula danas, usmjerava na određeni stav ili okolnosti?

Ja generalno kroz svoju praksu vrlo često razrađujem neke teme koje su možda “loaded”, opterećujuće, aktuelne, koje su trenutno u centru pažnje ili iz nekog razloga relevantne, ali koje imaju prilično crno-bijele percepcije. Meni kao umjetnici je bitno da u takvom, crno-bijelom viđenju stvari, istaknem određenu sivu zonu. Nije mi cilj da budem aktivista, da ukažem da li je nešto dobro ili nije, ispravno ili pogrešno, nije mi cilj morališem ikome, tako da smatram da moja uloga kao umjetnice nije da kažem šta ja lično mislim, već vjerujem da je važnije da postavim određena pitanja i da ostavim prostor i dozvolim publici da sama dođe do sopstvenih zaključaka podstaknuta mojim radovima, konceptom, istraživanjem...

S obzirom na to da je Bijenale tek otvoreno i traje do 24. novembra, imaš li neka očekivanja ili želje, bilo u kontekstu rezultata, posjeta, same teme?

Kao što sam već rekla, nadam se da će ovo predstavljanje doprinijeti većem i dodatnom usmjeravanju pažnje na našu scenu, na našu državu i da će se sve to uzdići na neki viši nivo, a mi još bolje postaviti i pozicionirati na mapi savremene umjetnosti. Voljela bih da bude još više kolaborativnih projekta i samog interesovanja.

Planiraš li da ostaneš u Crnoj Gori, a onda i da se crnogorskoj publici predstaviš nekom velikom izložbom koja bi bila presjek tvog dosadašnjeg stvaralaštva?

Moji planovi su sada vezani za Crnu Goru, ne planiram nigdje da idem. Živim na Luštici koju mnogo volim i gdje uživam, iako neki dio svog vremena tokom godine provedem i u Americi, ali Crna Gora mi je sad primarna... Trenutno mi je plan da ostanem tu gdje jesam. Što se tiče izložbe, baš bih voljela da se to realizuje. Konkretno ovi radovi i izložba “Potrebno je ostrvo za ovako dobar osjećaj” neće za sada biti prikazani u Crnoj Gori, ali bih baš željela da se neka druga izložba prikaže. Vidjećemo, ja sam otvorena i potrudiću se da se to i dogodi... Pored svega toga, hvala na interesovanju i tome što me pratite.

Pored toga što mi lično znači, najviše se nadam da je moja uloga ovdje iznad individualne, te da će se pokrenuti neki novi projekti, a crnogorska umjetnička scena više uključiti u svjetske tokove čime će vidljivost naše scene i Crne Gore biti još bolja

Segment lične, ali i zajedničke istorije Italije i Crne Gore

Na otvaranju paviljona si otkrila i da je tvoja porodična istorij povezana sa Italijom, što si pronašla kao važno za ovu priliku?

Istorija moje porodice usko je povezana sa stvaranjem ovog serijala, koji svoju inspiraciju i porijeklo nalazi u Crnoj Gori. Konkretno, mog djeda Raška Radovića, partizanskog borca, zarobili su italijanski fašisti tokom Drugog svjetskog rata, nakon čega je bio zatočen u (još jednom) ostrvskom koncentracionom logoru u Ponci, Italija. Uprkos svemu, uspio je da pobjegne. Tragično, dok je pješačio kući u Crnu Goru, naišao je na svog pokojnog brata među žrtvama streljačkog voda. Zato je od posebnog značaja održavanje izložbe upravo u Italiji, jer obuhvata i jedan segment zajedničke, iako mračne, istorije Italije i Crne Gore, koji je ostao zanemaren u sjećanju.

( Jelena Kontić )