Iz vedra neba
Branko je ljubitelj munja i gromova. Mada je preciznije reći strahopoštovalac. Iščitao je studije o kavezu elektriciteta u kojem se Zemlja rotira, pa dobro zna da su nebeska ablendovanja tokom nevremena samo odbljesci stalnih atmosferskih pražnjenja. Za njih se zainteresovao iznenada, iz vedra neba, nakon jednog bolnog prosvjetljenja. Zaista, u tome ima gotovo pa religijske opčinjenosti. Enciklopediju izučava kao svetu knjigu. Desilo mu se ukazanje. Dok se vraćao iz škole, iz naizgled bezazlenih oblaka izbio je prasak koji ga je odbacio nekoliko metara. Imao je neviđenu sreću. Munja ga nije direktno pogodila, ali i to je bilo dovoljno da za čitav život zapamti njeno razorno djejstvo.
Bliski susret s onim što te ugrozilo porađa neku vrstu opsesivnog interesovanja. Nova saznanja, naravno, ne služe samo da bi se trenutno zadovoljila radoznalost ili razvio kult. Ona mogu biti i baza kasnijeg preventivnog djelovanja. Branko danas ne kreće u planinu bez što pouzdanije provjere meteo prilika koje ga tamo čekaju. Ne možeš se baš osloniti na parče plavetnila kad te opkole Minin i Terzin bogaz, Međed, Bandijerna, Sedlena greda i Bobotov kuk. Nabavio je aplikaciju koja je u dosluhu s oblacima i u sekund obavještava koliko je daleko potencijalna opasnost – ako je ijedan aparat kadar da razotkrije ćudi prirode. Planina je nalik čovjeku s naglim promjenama raspoloženja: mirno lice već u narednom trenutku može poprimiti oduran izraz.
Na Durmitoru se često srijeće učinak „efekta leptira“. Usamljeni jutarnji oblačak u stanju je da se do podneva pretvori u oluju. Nadolazeću stihiju tek ponekad najavi užurbano jato vrana. Utisku opsadnog stanja naročito doprinose limeni krovovi pod kojima ti se čini da si na udaru neke vodene artiljerije. Tad obično slušaš priče o epskim nepogodama, koje su stekle pravo na sopstvene geografske i kalendarske odrednice. Sveti Ilija je Gromovnik, na Ognjenu Mariju nebesa će rasparati plameni bičevi, a ni na Petrovdan nije zgoreg osmatrati krug horizonta, hvatati nagovještaj svake promjene, posebno ako se zatekneš blizu negativnih čvorišta, mjesta koja kriju ožiljke. Jedno od njih su Banske kuće.
Toponim koji svakom Durmitorcu tjera strah u kosti. Ledina nadomak Vražjeg jezera, odmah uz raskrsnicu sa tri pravca: za Žabljak, Bukovicu i Njegovuđu. Priča datira iz daleke 1955. godine, kad su jedine prognozerske aplikacije bili bol u koljenima i urođena klimatska intuicija kod gorštaka. Petrovdan, 12. jul. Opštinske zgrade i autobuska stanica, svakodnevica mještana i onih koji čekaju prevoz. O minutima pred nesreću možemo samo da nagađamo. Možda su se znali međusobno, a možda su u tišini, bez izgovorene riječi, postali karike fatalnog jedinstva. Kako bilo, sijevnulo je i odnijelo devet života. Naprasno, istovremeno, u momentu, u samo jednom udaru. Grom je glasovito obznanio kolektivnu smrt. Kao pokošeni pali su agronom iz Kočana, podoficir iz Slatine, učenik bukovičke gimnazije, policajac i podoficir iz Berana, zemljoradnik iz Bukovice, domaćica iz Peći, domaćica iz Bijelog Polja i đak iz Tomaševa. Najmlađa žrtva imala je devet godina.
Protekla je decenija od okončanja rata. Narod, tek što se odvikao od masovnih pogibija, ponovo je morao da broji mrtve. Bio je to masakr, samo se nije imao ko pozvati na odgovornost. Prirodi je nemoguće suditi.
Dvije godine kasnije ožalošćeni su podigli spomenik. Samo je on tu; o novoj naseobini nije se razmišljalo ili zbog izmjene saobraćajnih koridora, selidbe urbanih cjelina, ili zbog sujevjerja. Malo ko danas zastane da vidi šta predstavlja nekoliko naslaganih kamenih blokova, ispisanih crnim slovima. Razlog je vidljiv gdje god da uputiš pogled, jer je okolina kao iz bajke. Najteže je osloboditi se stereotipa da je ljepota nedodirljiva u svojoj autonomnosti, da je imuna na mračne nijanse. Ako se usred vedrog ljetnjeg dana zatekneš kod Banskih kuća, koliko god da se napinješ – teško ćeš u sebi probuditi nešto življe od filmske fasciniranosti pričom. Tupo će u glavi odzvanjati epitaf: „Neka ovde svako stane i za teške znade rane...“. Tek na jesen, kad se sudare cikloni sa Durmitora i Sinjajevine, kad se nad Jezerskom površi rastvori svod do te mjere da, kako šapuću lokalci, „ni ptica ne može preko Jezera“, tek pod tom transformisanom scenografijom moguće je naslutiti i onaj drugi, tragični potencijal jednog te istog prostora. Vjera se rađa u neposrednom kontaktu, u susretu s dokazom.
„Uh, kako tuče Sinjajevina!“, uzvikne lokalni komunista kad zagrmi s jugoistoka.
Znam takve zaklete ateiste čijim rječnikom i te kako provijavaju vjerski termini. Princip bogobojažljivosti možda im nije vezan za religijsko shvatanje viših sila, ali razlika nije bitna dok god im to jednako utiče na ponašanje, dok god su svjesni postojanja nečeg moćnijeg, nedohvatljivog, kako god ga nazivali. Pojave koje izmiču ljudskoj kontroli, koje se ne daju ukrotiti, uvijek su tu da podsjete na prividan vladarski status najsavršenijih bića. Munje ne biraju. Nasumičnost meta uliva strahopoštovanje. Ono je sazdano od istog materijala i kod vjernika i kod ateista, samo je forma drugačija. Instinkt se ne dâ uspavati uprkos svim izumima kojima pokušavamo da stvarnost lišimo nejasnoća. Na koncu je sasvim nevažno da li je grom jednoga zaobišao, a drugome došao glave kao rezultat čiste slučajnosti, ili pak „Božijeg znaka“.
( Nikola B. Nikolić )