Veče sjećanja na Veljka Bulajića: Čovjek prema kome niko nije bio ravnodušan - ili su ga voljeli ili mrzjeli

Društvo prijatelja i poštovalaca Nikšića i Udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata (UBNOR) i antifašisti Nikšića organizovalo je veče sjećanja na Veljka Bulajića, jednog od najznačajnijih stvaralaca domaće i svjetske filmske baštine i jednog od najvećih reditelja bivše Jugaslavije. Bulajić je preminuo 2. aprila, a o njemu i njegovom djelu govorili su Slobodan N. Kovačević, Blagota Eraković, Branko Baletić i Andro Martinović, dok je moderator večeri bio Mirko Miro Nikolić.

Prema riječima reditelja Blagote Erakovića, o Veljku Bulajiću se može govoriti lako, kompleksno i teško.

“Njega su dizali u nebesa i mrzjeli, čak i ismijavali. Njega ljudi nijesu stavljali u neke srednje kategorije. Oni koji su ga voljeli baš su ga voljeli, a oni koji su ga mrzjeli baš su ga mrzjeli i mislim da je to odlika najviše ljudskosti”, kazao je Eraković.

Istakao je da Bulajić spada u vrh filmskih stvaralaca sa ovih prostora, da je imao sreću da bude u Italiji kada je italijanski film bio u zenitu, i da se za njega može reći da je uveo vestern u partizanski film.

“Kad bismo analizirali Veljkove filmove, jedan po jedan, oni se unutar sebe strašno razlikuju, recimo jedan ‘Uzavreli grad’ i ‘Kozara’, ili ‘Veliki transport’ i ‘Neretva’... Veljko je bio čovjek poznat po tome da pronađe pare za svoje filmove tamo gdje ih niko ne bi našao. On je bio majstor da obezbijedi sebi promociju, da odradi to što je smislivo i treba mu zaista odati priznanje”, kazao je Eraković.

Kako je istakao, Bulajić mu je jednom prilikom rekao da je imao veću podršku iz Jugoslavije njegov film “Bitka na Neretvi”, koji je 1970. godine bio nominovan za “Oskara”, sigurno bi dobio to veliko filmsko priznanje, ali je zato dobio nagradu u Moskvi, za jedan od deset najboljih ratnih filmova iz Drugog svjetskog rata na svijetu.

“Nikada se nije odrekao Crne Gore i volio je Crnu Goru kao ijedan njen sin”, istakao je Bulajić.

Baletić je prikazao isječke iz Bulajićevih filmova i posebno se osvrnuo na film “Čovjek koga treba ubiti”, o lažnom caru Šćepanu Malom.

“On je znao kroz jednu metaforu da tačno prestavi kakav je odnos bio Rusije prema Crnoj Gori. On je tu manipulaciju sa nama kroz jednu ovako zanimljivu priču stavio u staro doba. Veljko je bio čovjek koji je razumio vrijeme u kojem živi. Čak bih rekao da je na neki način, kao reditelj, bježao deceniju-dvije ispred onog nivoa koji je društvena svijest u nas. Kao što je Lalić bježao dvadesetak godina Crnoj Gori”, kazao je Baletić.

Prikazao je i isječak iz filma o Crkvi svete Tekle u Sutomoru, koja je imala dva oltara, pravoslavni i katolički, kao i tradiciji bacanja kamena i širenja ostrva Gospa od Škrpjela i, prema riječima Baletića, njegovu parabolu građenja države i priču o Jugoslaviji.

Prisjetio se i kada je prvi put čuo za Bulajića.

“Ja sam, kao većina Crnogoraca, u Beogradu upisao Pravni fakultet, a tajno sam upisao Akademiju. Međutim, Udba sve sazna i mom ocu kažu da njegov sin uči za glumca. Moj otac odmah zovne Ratka Đurića, koga su svi znali, i pita ga je li istina da učim za Čkalju. Čkalja je bio fantastičan čovjek i glumac i sinonim za glumca. Đurić mu kaže da ne učim za Čkalju, nego za Veljka Bulajića. Kada sam došao kući otac me sačeka sa dvije čaše i rakijom i konstatacijom da je saznao da učim za Veljka Bulajića. Upitam ga otkud on zna Veljka Bulajića i on mi ispriča kako je Veljko s petnaest godina bio kurir u ratu, o njegovom ranjavanju, činu kapetana”, prisjetio se Baletić.

Andro Martinović je posljednjih godina imao priliku da sa Bulajićem provodi dosta vremena “u razgovorima, susretima i u pokušaju” da jedan zajednički projekat podstave na noge.

“Između Veljka i mene je bila razlika u pola vijeka vremena i mogu da kažem da ga, uprkos toj razlici u godinama, nije bilo lako pratiti. Veljko je bio čovjek izuzetne energije, izuzetnog vitaliteta, odlučan, istrajan, uporan i to što je ponio iz partizana zadržao je do kraja. Znao je tako da se javi i da diktira zadatke kao da smo u nekoj zajedničkoj ofanzivi i mislim da je ostao partizan do kraja”, kazao je Martinović.

Istakao je da su Bulajićeva interesovanja bila dosta široka i da se njegova filmografija neopravdano svodi na partizanske filmove, iako se od 14 filmova, koliko je uradio, samo pet bavi tom tematikom. Prema njegovom mišljenju film “Kozara” mu je otvorio vrata u svijet, jer je tim filmom prikazao tragediju jednog naroda na “način koji je u sebi sjedinjavao osjećaj za lične gubitke, tragedije, pokazujući onu crtu koja je možda crnogorska, epskog i mitskog”, ali i osjećaj za široki kadar koji će naročito demonstrirati u “Neretvi”.

“Kada mislim o njemu kao reditelju, uvijek pomislim na tu njegovu maestralnu organizaciju iznesenu u tim širokim i složenim kadrovima i čini mi se, da bez obzira na to što je on bio i ostao ljevičar i pripadao tom partizanskom pokretu, da je njega manje za te filme motivisala ideologija, koliko mogućnost da pokaže nešto što je čisti film, veza sa vesternom i sa američkim filmom i da mu je ta vrsta ikonografije bila važnija od onoga što je istorija ili priča u tom filmu”, kazao je Martinović.

Bulajić je, prema njegovim riječima, bio čovjek koji je spajao više filmskih uloga - bio je izvanredan producent, dobar organizator, stalno u pokretu i u stalnim pokušajima da se izbori za film. Otuda, prema njegovim riječima, i Bulajićeva veza sa vlastima jer je trebalo obezbijediti sredstva za film, a svaki film zahtijeva izuzetna ulaganja.

“Velika ulaganja zahtijeva čak i onaj mali film, da ne govorimo o ovako zahtjevnim i složenim filmovima, u kojima je Veljko pokazivao ne samo to zanatsko umjeće i majstorstvo, već jednu vrstu onoga na šta je i Brešan ukazao, moderne principe organizovanja filmske priče na jedan mozaičan način. U tom smislu je bio upućen da sarađuje sa onima koji donose odluke i raspolažu sredstvima”, kazao je Martinović i dodao da je Bulajić imao ispunjen i uspješan život i bio čovjek koji je bio prilično samouvjeren, svjestan svoje veličine, ali i koji je brinuo o drugima.

Slobodan N. Kovačević, prosvjetni radnik, publicista i hroničar grahovskog i viluškog kraja, govorio je o genezi porodice Bulajić, o ogranku Popovića kome pripada Veljkova porodica koja je dala ratnike, slobodare, popove, ali i pojedince koji su se izdvajali “bistrinom uma i sklonostima ka znanju, nauci, umjetnosti”.

( Svetlana Mandić )