Roman Simović: Nikad nećemo biti ozbiljna država bez kulture i KotorArta

Naš proslavljeni violinista, ambasador i umjetnički direktor festivala KotorArt, Roman Simović, nastupiće na Ljetnjoj sceni 2. avgusta na Don Brankovim danima muzike. Za koncert pod nazivom “Roman i prijatelji” okupio je sjajne muzičare, violiniste Nemanju Radulovića i Aljonu Bajevu, violistkinju Milenu Simović, violončeliste Đovanija Njokija i Dragana Đorđevića, kao i pijanistkinju Olgu Sitkovetski. Na programu će biti izvedena kamerna djela Rahmanjinova, Dvoržaka i Šuberta.

Roman Simović, aktivan kao solista, kamerni muzičar i koncertmajstor Londonskog simfonijskog orkestra, nastupao je na svim kontinentima, u najpoznatijim svjetskim dvoranama. Sarađivao je sa dirigentima kao što su Valerij Gergijev, Antonio Papano, Kristjan Jarvi, Jirži Belohlavek, Danijel Harding, i sa istaknutim umjetnicima poput Šlomo Minca, Julijana Rahlina, Miše Majskog, Jevgenija Kisina, Juje Vang, Leonida Kavakosa. Redovno drži majstorske kurseve u SAD, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu. Svira na violini Antonija Stradivarija iz 1709. godine.

Vaša saradnja sa festivalom KotorArt traje već duže vrijeme. Ove godine sa festivalom ne sarađujete samo kao izvođač  postali ste ambasador i umjetnički direktor festivala KotorArt Don Brankovih dana muzike. Kako vidite svoju novu ulogu?

Ove godine sam još veći prijatelj festivala KotorArt. Čast mi je što me je Ratimir Martinović, uz blagoslov Tonija Sbutege, imenovao za umjetničkog direktora festivala. Ratimir je moj vrlo blizak prijatelj i uvijek sam se divio njegovoj hrabrosti da, zajedno sa don Brankom Sbutegom, osnuje jedan festival. Početi nešto takvo u Crnoj Gori i dokazati političarima da je KotorArt najznačajnija manifestacija kulture u Crnoj Gori nije bilo lako, a čini mi se da je sada još teže.

Upoznati ste sa finansijskim neprilikama u kojima se našao festival. Na koji način se mogu prevazići ovakvi problemi?

Festival se iz jednog pupoljka pretvorio u predivan i jedinstven cvijet koji je samo trebalo njegovati. Ali ne, uvijek će se naći neko ko je sitna duša i ko je sposoban da zgazi naš ponos. Ja sam zaista ponosan na sve što je do sada urađeno. Znate li šta znači organizovati jedan takav festival? To je godinu dana mukotrpnog posla i strašne borbe. Vi to onda njegujete, stvarate, dajete energiju, a neko ko misli da ima moć, odluči sam, bez konsultacije sa vrhunskim stručnjacima, da sredstva namijenjena KotorArtu raspodijeli po svojoj volji za totalno nebitne stvari. Mene lično to boli. Ove godine nastupam potpuno besplatno. Moji prijatelji sviraju za simboličan novac, jer želimo da spasimo festival, želimo da pokažemo da nas ništa neće zaustaviti. Ovo pišem iz Verbijea, Meke svih festivala.

Kakva su mišljenja umjetnika sa kojima svirate na KotorArtu?

Umjetnici sa kojima sviram su trenutno vodeći muzičari današnjice. Mnogi od njih, koji su već bili na KotorArtu zahvaljujući Ratimiru, oduševljeni su festivalom i ogranizacijom koja je bila na svjetskom nivou i jedva čekaju da opet dođu u Kotor. Sada su ogorčeni zbog pogrešne politike našeg ministarstva. Naša država mora da shvati da mi nećemo biti ozbiljna država bez kulture i manifestacija poput festivala KotorArta. Nikakav napredak nećemo dobiti koliko god bili bliži Nato paktu ili Evropskoj uniji, gdje ovo što mi pokušavamo da izrodimo postoji već vjekovima. Pa stoga predlažem da država otvori novo poglavlje pred ulazak u EU, a to je festival KotorArt.

Pozicija koncertmajstora Londonskog simfonijskog orkestra donijela vam je brojne prednosti  da blisko sarađujete sa čuvenim dirigentom Valerijem Gergijevim, kao i sa drugim gostujućim dirigentima i muzičarima. Takođe, dobili ste priliku da svirate na Stradivarijevoj violini, staroj više od tri stotine godina. Kakav je osjećaj svirati na instrumentu iz Stradivarijevog zlatnog perioda?

Nijesam ni sanjao da ću jednog dana moći da držim Stradivarijevu violinu u rukama duže od par minuta, a kamoli da je imam na raspolaganju svaki dan. Dobar Stradivari vam daje mogućnost da radite čarobne stvari sa zvukom. Pomaže vam kada ste umorni, kada je sala potpuno gluva. Za razliku od Gvarnerijevih violina, koje su možda još glasnije, na Stradivarijevim violinama podjednako možete uživati u toplom zvuku kada svirate baroknu muziku, ali vam može dozvoliti da budete brutalni kad izvodite Šostakoviča. Sve što zamislite unaprijed, taj instrument pruža.

Tokom mnogo godina sviranja, upoznali ste zvuk i mogućnosti violina različitog kvaliteta i vrijednosti. Učestvovali ste u jednom interesantnom testu. Trebalo je da među šest različitih violina prepoznate Stradivarijevu.

Imao sam sreće da sviram na Rođerijevoj, kao i na Gvadanjinijevoj violini. To su instrumenti sa strašno jakim karakterom. Rođerijeve violine imaju sve što i Stradivarijeve, ali, naravno, nemaju takvu dubinu i moć. Gvadanjini je mogao da se poredi sa trubom. Ništa glasnije nikada nisam držao u rukama! Ali, obuzdati taj zvuk je bilo nemoguće. I, na trenutke sam bio zasićen jednodimenzionalnim zvukom. Sa Stradivarijem dobijate sve elemente, zaista. Upoređivati ga sa modernim instrumentima je potpuno besmisleno. Jednostavno objašnjenje je zvuk koji je preko 300 godina star. Dokazano je da u velikoj sali pobjeđuje boja instrumenta, a ne glasan instrument. Ja sam na tom testu, koji je radio časopis „Strad“, probao podjednako da sviram na svim instrumentima, ali su ljudi i dalje komentarisali da sam najbolje svirao na Stradivarijevoj. Naravno da je neuporedivo prijatnije i bolje voziti “ferari” nego “jugo”.

Objavljeni su snimci vaših koncerata sa gudačkim ansamblom Londonskog simfonijskog orkestra. Da li spremate program za novi koncert iz koga će nastati i novi kompakt disk?

Snimio sam tri diska sa gudačima Londonskog simfonijskog orkestra. Dobili smo jako dobre kritike i diskovi se odlično prodaju, s obzirom na činjenicu da diskovi polako postaju prošlost. U planu mi je da sa njima snimim i četvrti disk. Naravno, Londonski simfonijski orkestar je prvenstveno simfonijski orkestar i bio je veliki izazov svirati bez dirigenta i sa malim brojem proba, ali mislim da smo uspjeli da lijepo muziciramo. Imali smo jako dobre koncerte, koji su uz sitne korekcije, objavljeni na diskovima. Mislim da je upravo sviranje uživo potpuno jedinstven osjećaj i ne može se porediti sa studijskim snimkom. Zato se izdavačka kuća i zove „LSO live“.

Imate bogato iskustvo u orkestarskom sviranju. Sada ste, na festivalu u Verbijeu, radili sa orkestrom mladih.

Pokušavam da naučim klince koji nikada nijesu svirali u orkestru šta je to zajedničko sviranje. Nivo je jako visok i drago mi je da su djeca iz Crne Gore uspjela da polože audiciju. Luka Perazić i Jana Vukićević su naši pravi ambasadori u festivalskom orkestru mladih u Verbijeu i ponosan sam na njih. Drago mi je da mogu prenijeti znanje na mlade i mnogo sam naučio od njih.

( Nataša Đačić )