Poziv na uzbunu i suočavanje sa sobom

Kada “istinu za grlo stisneš”, shvatiš da nema “teže, jer sve zateže”, da nam je “jezik usoljen”, a da “sa stidom odavno nemamo ništa”, jer se i nemamo čega stidjeti do nas samih, da smo tu, a da nas ipak nema i da nijesmo načisto “ima li nas, ili smo bili”, onda nastaje pjesnička tapija. Ali ne bilo čija već Radislava Gardaševića, predsjednika Književne zajednice “Mirko Banjević”, koja je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću organizovala promociju njegove najnovije zbirke poezije “Moja tapija”.

Prof. dr Dragan Koprivica, jedan od recenzenata Gardaševićeve knjige, poslužio se stihovima Aleksandra Lesa Ivanovića iz pjesme “Ljudi sjenke”, i kazao da na svijetu ima mirnih i dobrih pjesnika što kroz život nečujno i tiho gaze, a da je jedan od takvih upravo Gardašević. On se, prema riječima Koprivice, nije koristio “uobičajenim receptima nekih pjesnika da putem foknerovske buke i bijesa skrenu na sebe pažnju šire javnosti, nego i danas vrši svoju misiju u književnosti, daleko od svih pratećih politika, pišući predano i dajući doprinos kolektivnim naporima da književnost bude što prisutnija”.

Gardašević je, smatra Koprivica, snažno zagledan u svoj pjesnički opus, a knjiga “Moja tapija” već samim naslovom govori o “zaokruživanju pjesničkih i životnih stavova autora, u znaku umjetničke zrelosti i pokušaja da oformi važan dio svoje cjelovite pjesničke zaostavštine”. Dodaje da se Gardašević služi arhetipskim slikama prošlosti i sadašnjosti, progovara o čovjeku, našoj istoriji, primjerima ljudskosti, ali i opasnostima od padova, kao i da u pjesničkom stvaralaštvu polazi od Aristotelovog stava da pojam lijepog može postojati samo ako je moralno utemeljen.

“Zato poezija Gardaševića nosi pečat primjera ljudskosti, čojstva i junaštva, identifikovanja lijepog i moralnih normi u praksi, pretočenih u poeziju, pri čemu pjesnik opjeva i drugu stranu medalje - naličje ljudskosti i vječitu opomenu da se čovjek mora vratiti sebi i svojim moralnim postulatima”, kazao je Koprivica i dodao da Gardašević zastupa stav da pjesnik mora biti aktivan sudionik vremena u kome živi i proziva sve one koji žele da potisnu pravdu i javnu riječ.

Dr Radoje Femić, drugi recenzent, podsjetio je da je Gardašević na Filozofskom fakultetu vodio “Književnu tribinu četvrtkom” promovišući poznate književne stvaraoce iz Crne Gore i okruženja, ali i afirmišući mlade pjesnike, studente Filozofskog fakulteta, i da su upravo on i Aleksandar Ćuković bili učesnici te tribine.

“Koliko je ta tribina i mogućnost da javno prezentujemo to što stvaramo bila podsticajna govori i to da je odnjegovala skoro sve danas najznačajnije autore koji se pojavljuju na književnoj sceni ne samo Crne Gore nego i regiona”, kazao je Femić i dodao da je Gardašević i dalje ostao “čovjek duboke književne misije”, a da je knjiga “Moja tapija” izdanak tako raskošnog pregnuća

Femić je istakao da Gardaševićeva zbirka u naslovu baštini koncept zavjeta, i da predstavlja duhovnu, humanističku i pjesničku zadužbinu.

“U vrijeme kad se i pjesnički govor zaogrće plaštom arteficijelne apstrakcije i gubi se u nevidjelici uopštavanja, Gardaševićeve poetske slike odlikuje konkretnost, a misao njegovog poetskog glasa je konsekvantnost. Pjesnik tapiju ostavlja posvećenom čitaocu, pogotovo onom koji od poezije očekuje jedinstvo etičkog i poetičkog principa”, kazao je Femić, ističući da je pjesnikov stvaralački i ljudski ideal pravedno društvo.

Kako je naveo, Gardaševićeva poezija je angažovana, gdje nije riječ samo o pukoj intelektualnoj pozi ili stavu, već živoj energiji koja preobražava atrofiranu zbilju. Time Gardašević, prema njegovim riječima, dokazuje da vjeruje u tvoračku i preobražavajuću snagu poezije koja oslobađa zatočeni čovjekov duh, vraćajući dostojanstvo čovjeku.

“Pjesnička misao Radislava Gardaševića, opredmećena u pjesničku riječ, najtvrđa je i najpostojanija tapija, sigurni zalog novim naraštajima čije poimanje pjesničke tradicije neće zaobići ni izjašnjenje o savremenom stvaralaštvu”, zaključio je Femić uz konstataciju da Gardašević jeste pjesnik društvene, socijalne, ali i jubavne poezije, i to poezije u kojoj se očitavaju čežnja i patnja.

Prema riječima mr Aleksandra Ćukovića, trećeg recenzenta, najnoviji pjesnički rukopis Radislava Gardaševića, za razliku od njegovih ranijih ostvarenja, donosi oštriji poetski ton koji je “iskapan iz uskovitlane i tamne stvarnosti iz koje, čini se, nema izlaza”.

“Pjesnik nam na osoben način ispostavlja račun za pojedinačne i kolektivne grijehove načinjene na stazama potrage za smislom, a o čijem iskupljenju se tek na momente i poražavajuće mlako razmišlja... Autor ređa upečatljive pjesničke slike, žive i životvorne, majstorski se poigravajući sa gustinom i nijansama mraka na koji, kako tapija kaže, polaže puno pravo. Evidentno je da, kako zbirka odmiče, svjetlost uspijeva da se izbori za svoje mjesto, skromno i i stidljivo, ali upečatljivo i stameno”, kazao je Ćuković.

Kako je istakao, Gardaševićeva zbirka je osoben krik i poziv na uzbunu, apel upućen u minut do dvanaest da se stvarnosti konačno pogleda u oči i da se, ako je moguće, svedu računi.

“To je i poziv da se suočimo sa sopstvenom dušom, svojim korijenima i identitetom. Gardaševićeva poezija poziva na budnost i djeluje otrježnjujuće u dobu koje čini sve da sludi i zaslijepi slatkoćom lake zabave i jeftine svjetlucave ambalaže. Njena surovost ne prerasta u banalnost. Gardašević pjeva otmeno i odmjereno, a njegove olovne pjesničke slike se lako urezuju u pamćenje”, rekao je Ćuković.

Čitati poeziju Radislava Gardaševića, prema njegovim riječima, baviti se njome, znači tragati za tajnom u žitnicama neizrečenog.

“Ona zahtijeva aktivnog i budnog čitaoca, čitaoca bjelina i ćutnji posijanih među stihove i riječi kojima je pjesnik odlučio pokazati put. Tapiju na tamu ima samo onaj koji je bio dovoljno hrabar da joj pogleda u oči i postavi joj granice. Dvostruko hrabar kada to čini uzvišeno, poezijom”, zaključio je Ćuković.

Na kraju večeri obratio se i Gardašević koji se zahvalio svima koji su doprinijeli da njegova knjiga bude odštampana i predstavljena publici, a prije svega izdavaču, Udruženju književnika Crne Gore. Kako je istakao, pisac mora da percipira pojave u društvu, reaguje na anomalije, i govori, a ne da ćuti.

“U presudnim momentima pisac mora da zauzme stav, a ne da se podanički odnosi. Njegovo određenje je značajno za društvo, a to podrazumijeva slobodu. Sloboda nije samo fizička, već što je važnije, duhovna kategorija koja podrazumijeva spremnost da se digne glas protiv neslobode, čak i kada se zna da će takav stav biti surovo kažnjen. Zato književno djelo treba da izražava duh vremena u kojem pisac živi”, poručio je Gardašević.

Veče je vodila pjesnikinja Nataša Lalatović koja je i govorila Gardaševićevu poeziju.

( Svetlana Mandić )