Olimpijski dnevnik Draška Brguljana: Sve se isplatilo...

Draško Brguljan je simbol crnogorskog vaterpola, sporta i olimpizma. On i Aleksandar Ivović su jedini naši sportisti koji su nastupili na svim Olimpijskim igrama od kada je Crna Gora postala dio olimpijskog pokreta. Draško je i sada sa 39 godina član vaterpolo selekcije, mogao bi i da se ovog ljeta u Parizu peti put nađe na najvećem sportskom događaju.

Za Olimpijski magazin Crnogorskog olimpijskog komiteta je podijelio sjećanja na Peking, London, Rio de Žaneiro i Tokio - 13 godina olimpijskih snova.

Peking 2008.

Sam plasman na Olimpijske igre bio je fenomenalan uspjeh, iako smo u tom momentu bili aktuelni prvaci Evrope. Bio sam tada najmlađi, teško je bilo i da uđem u tim koji ide u Peking.

A kada sam već uspio u tome - momenat dolaska u Peking i ulazak u olimpijsko selo je najbolji mogući osjećaj koji sportista može da doživi. U tim trenucima zaista sam pomislio: “Isplatilo se sve, ovo si svojim radom zaslužio. Uspio si...”

Osvajao sam medalje na velikim takmičenjima, to su nezaboravni uspjesi, ali Olimpijske igre su nešto posebno. Još kada je prvi put, i to u Pekingu...

Pamtim Igre po spektakularnoj ceremoniji otvaranja na blistavom stadionu “Ptičje gnijezdo”. Takav vizuelni performans nisu uspjeli, a čini mi se ni mogli da nadmaše organizatori u Londonu, Rio de Žaneiru u Tokiju.

Trebalo mi je tri-četiri dana da se prilagodim, da shvatim gdje sam, da sam među najboljima na svijetu. Koliko sam bio fasciniran govori i detalj iz autobusa dok smo čekali da krenemo na otvaranje. Kroz prozor sam vidio Dirka Novickog, košarkašku superzvijezdu. Zagledao sam se u njega, ko zna koliko dugo, bukvalno kao hipnotisan, što je on i primijetio i u jednom trenutku mi je mahnuo, sa osmijehom. I ja sam njemu.

Moje zadovoljstvo i ponos što sam dio olimpijske priče dodatno je povećalo to što nisam bio samo učesnik, već sam sa saigračima došao da se borim za visok plasman i za medalju.

Što se tiče rezultata, bilo je to prvo od naša tri vezana polufinala. Euforija je bila nikad veća, jer smo bili evropski šampioni, nikada takva očekivanja nisu bila...

Bili smo jako blizu medalje, u tom polufinalu protiv Mađarske smo imali i tri gola prednosti, oni su nas stigli, a gol za pobjedu dali su nam iz akcije za koju smo znali da će da je odigraju, za koju smo se spremali, ali nismo mogli da je spriječimo. Presudio je njihov ogroman kvalitet. Da smo ušli u finale, siguran sam da bismo i osvojili i zlato, da selekcija SAD, iako vrhunska, ne bi mogla da nas spriječi. Ovako, izgubili smo polufinale koje smo mogli da dobijemo, a zatim i meč za treće mjesto od Srbije...

London 2012.

U Londonu smo, smatram, imali najjači tim u istoriji. Imali smo veliku konkurenciju, posljednjeg dana sa spiska otpali su Filip Klikovac, Milan Tičić i Nikola Vukčević, vrhunski igrači, što govori kakav je bio sastav koji je izabran da nastupi na drugim Igrama.

Počeli smo porazom od SAD, a zatim uhvatili ritam. Pobijedili smo Mađarsku, pa rutinski Španiju, a u polufinalu izgubili od Hrvatske, koja je u tom trenutku bila bolja i najbolja. Imala je fenomenalno takmičenje, od prve do posljednje utakmice, sve što je uradila bilo je zasluženo.

Taj meč za 3. mjesto će se dugo pamtiti. Igrali smo odlično tri i po četvrtine, kontrolisali utakmicu protiv Srbije, mogli da je riješimo ranije.

Međutim, neobjašnjivo smo popustili u posljednja tri-četiri minuta, a Srbija pokazala koliko je veliki tim. Ponovo smo bili blizu, i ponovo nismo uspjeli. To je sport. Takve stvari se dešavaju, i prije i poslije tog meča smo dobijali neke utakmice iz velikog minusa, neke smo gubili uprkos tome što smo imali prednost. Naravno da nam je bilo teško, bili smo svjesni šta smo ispustili...

Ako je Peking bio glamurozan po otvaranju i infrastrukturi, London je bio neprevaziđen kada je riječ o organizaciji.

Smještaj u selu je bio vrhunski, sobe udobne i komotne, kreveti kakvi bi trebalo da budu, što baš i nije bio slučaj kasnije, u Riju i Tokiju, u svakoj sobi smo imali TV, hrana kvalitetna i raznovrsna... Selo je bilo u okviru Olimpijskog parka, brojna borilišta su bila blizu, sve je zaista funkcionisalo besprekorno. Mislim da je London u organizacionom dijelu postavio standarde koji će se teško dostići.

Britanci su znali da glamurom i vizuelnim efektima nisu mogli da pariraju Pekingu, ali su ceremoniju otvaranja prilagodili svojoj istoriji i posebnosti, dok je zatvaranje Igara bio briljantan šou - pravi pop-rok koncert, sa brojnim zvijezdama britanske i svjetske muzičke scene - bili su Džordž Majkl, Elton Džon, omaž grupi “Kvin”, “Spajs girls”... Spontana zabava, baš vrhunski užitak, gdje smo makar malo zaboravili na taj poraz u borbi za bronzu.

Rio de Žaneiro 2016.

Bio sam već olimpijski veteran, moje treće OI - i utisak je da su Igre bile preveliki zalogaj za Brazil. Bilo je prilično traljavo u svakom pogledu.

Smještaj u selu - ispod nivoa, iako zaista niko ne traži ništa posebno, nikakav luksuz, ali ni neke osnovne stvari nisu ispoštovane. Bilo je i neprijatnih situacija, nestajale su lične stvari iz soba, pa i novac, znamo za bar jedan slučaj, a bilo ih je mnogo, koliko smo čuli.

Prevoz do mjesta za treninge, pa i na utakmice, bio je prilično neorganizovan, hrana daleko ispod onoga što smo imali u Pekingu, a posebno u Londonu.

Kuriozitet je bio i otvoreni bazen na kojem smo igrali grupnu fazu - voda je bila zelene boje, neke alge su se pojavile valjda. Bilo je sve čudno, ali eto nekako je počelo, nekako se završilo, mada možda je i bilo tog brazilskog šmeka, neke opuštenosti i stava “lako ćemo”. Na kraju, i lijepo je što su se Igre prvi put održale u Južnoj Americi.

Mi smo opet došli do polufinala, treći put zaredom, ali mislim da ovoga puta nismo imali za čim da žalimo i da nismo mogli više. Jednostavno, Srbija, Hrvatska i Italija su bile bolje.

Mi smo sjajan meč odigrali u četvrtfinalu, eliminisali smo Mađarsku, koja je, smatram, jedina mogla da priprijeti Srbiji. Dobili smo na peterce, Mađari su bili u šoku zbog poraza. Plakali su nakon meča, nisu očekivali da možemo da ih zaustavimo.

Tu smo se jako istrošili, nekoliko igrača je iznijelo cijeli turnir, a za Olimpijske ige je potrebno 13 vrhunskih.

Hrvatska je u polufinalu bila baš bolja, za treće mjesto smo bili u igri protiv Italije, nekako smo uspjeli da se vratimo iz minusa, a onda nam je Aikardi dao gol i oni su se odvojili.

Tokio 2020.

Teško je opisati te Igre, zapravo najradije bih zaboravio da sam uopšte i bio tamo, osim zbog toga što sam sa Jovankom Radičević nosio našu zastavu na ceremoniji otvaranja, nažalost - na praznom stadionu.

Mislim da nije trebalo ni da se održavaju u tim uslovima - kovid restrikcije, izolacija, maske, svakodnevni testovi, zabranjen izlazak iz sela... Ko je pozitivan ide u potpunu izolaciju, u neke kontejnere. Srećom, niko iz našeg tima nije se zarazio, to je jedino pozitivno.

I naravno, prazne tribine. Igramo na bazenu koji prima 10-ak hiljada ljudi, a nigdje nikoga - baš sumorno.

Prvi put smo bili daleko od polufinala. Bili smo potpuno van forme, umorni, nismo bili konkurentni. Četvrtfinale, i to je to... Jedina dobra stvar je što se naučilo nešto i iz toga. U svakom slučaju, Tokio - ne ponovilo se, nema mnogo toga da se ispriča.

Pariz - da ili ne

Fali mi olimpijska medalja, to je jasno, ali ne mogu da žalim ni za čim. Ponosan sam na sve saigrače, bilo mi je ogromno zadovoljstvo što sam sa njima bio dio naših olimpijskih timova.

Na svakom meču smo dali maksimum u tom momentu. Nekada je bilo dovoljno za pobjedu, nekada nije. Imamo razloga da žalimo za nekim ispuštenim šansama, ali smo uvijek davali sve od sebe. Meni je, recimo, žalije što 2013. nismo postali šampioni svijeta u Barseloni, jer smo u četvrtfinalu i polufinalu pobijedili ekipe koje su bile bolje od nas, Italiju i Srbiju, a u finalu izgubili od Mađarske od koje smo bili bolji, nego zbog olimpijske medalje.

Što se tiče Pariza - razmišljam o tome. Da me neko pita u ovom trenutku ne zna šta bih odgovorio, jer sam preumoran. Igrao sam mnogo za Primorac ove sezone, u svim takmičenjima, uz treninge, putovanja... Iscrpilo me je to.

Vidjeću sve do početka juna, kada kreću pripreme, koje su duge. Ne želim da dođem umoran i da zauzimam mjesto nekome. Na Olimpijske igre ide 13, a ne 15 igrača, nema rotacija i odmora, svaki meč je puni ritam.

Znam da bih postao jedini crnogorski sportista sa pet nastupa na Olimpijskim igrama, ali meni ne znači odlazak u Pariz da bi neko rekao ili da bih nekome pričao da imam pet učešća na Igrama, da bih se slikao tamo i ne znam šta još. Značilo bi mi da odem na takmičenje da kao i svaki put do sada pružim maksimum.

( Aleksandar Radović )