"Otkup" Andrije Radulovića: Samo nas poezija može otkupiti

Kada je onako kako je samo on mogao, plećati Aristokle, trostruki olimpijski šampion, kritikujući vladavinu sofisterije, mitotvorne svijesti i pjesničke uobrazilje, protjerao pjesnike iz polisa kakav bi se on mogao zasnovati u mislima, i prepustio ga na vladavinu filosofu, dogodio se prvi samokritički okret u svim svjetskim kulturama, sam učenik čiji se učitelj radije otrovao nego što bi bio prognan iz Atine, progoni samog sebe i svoju pjesničku mladost iz svog učiteljskog, filosofskog života. Zbog čega? Zbog toga što ona još nije uspjela ni samu sebe da oblikuje, a kamoli cijeli polis.

Konačno, Platon iza sebe nije imao Gadamerovo “sitno” iskustvo sa poezijom: nijesu ga razvlačili ustaljeni filosofsko-književni problemi i pojmovi, nije bio na “klizavom” terenu već upravo tamo gdje se sjećajući odricao samog sebe. Kada progoni pjesnike iz misaonog polisa Platon progoni samog sebe, kao onog koji je u mladosti “kvario” ozbiljni polisni način bivstvovanja. Zbog tog “kvarenja” je, veoma drugačije, i Sokrat dao glavu za istinu. Platonova teorija mimezisa uspostaviće pjesničko od-stojanje naspram Platona, bez želja da se, u drugom planu razumije da je i sam Platon i za samu filosofiju tražio da uvijek iznova mora da opravda svoje pravo na postojanje. Slijedeći Heraklita, Platon u svakom dijalogu pokušava da dâ misaoni “otkup” samog mišljenja za sve ono što mu se u polisnoj zajednici prigovara i što remeti koncept polisa.

U jeku najidejnijeg povratka ka Grcima i Platonu jedan duhovni Grk zapjevaće onako kako Platon nije mislio: znamenije i zanimanje pjesnika je “najnevinije od svih”, ali ne i najpravednije. Čvor u kome se vežu helderlinovska nevinost i platonovska pravda uspostavlja visinski nepreskočivu ljestvicu mišljenja i pjevanja, koja nam stalno uzmiče. Zbog čega mi pjevajući i misleći stalno iznova pokušavamo da preskočimo tu granicu? Helderlin je jasan: “Zato je čoveku dato najopasnije od svih dobara - jezik... da njime daje svedočanstvo o onom šta on, čovek, jeste...” Tu se susrećemo sa najnovijom zbirkom našeg Andrije Radulovića: nevinost, opasnost, svjedočenje, pravda - koloplet u kome čovjek jeste dokle jeste. Zapravo otkad “možemo čuti jedni druge”.

Da li mi možemo da čujemo Andriju Radulovića? Koga da čujemo? Šta je to nečujno što nam on ubacuje u naše zapušene uši? Možda je Platonu neprihvatljivo, ali kad sve teče “ono što traje, ustanovljuju pesnici”, Pjesma jeste! Nije to više pitanje da li su Pegaz ili Jabučilo oni koji bivstvuju u oblacima pjesničke mimetičke imaginacije i bogonadahnutosti, oni su bivstveniji od svega što jeste. Zbog tog “Pun zasluga, ipak pjesnički stanuje/Čovjek na ovoj zemlji.”

I dok Platon osuđuje čula koja nam nameću da se pravi prut iskrivi kada ga do pola spustimo u vodu, Pjesnika upravo interesuje ogledanje slova u vodi. Zbirka Otkup, pjesma Otkup traga za svojom izujedanom rečenicom, u kojoj je svako slovo suza onog posljednjeg čovjeka koji više neće moći ništa da izusti, već će kao njegova vučija braća - pjesnici, samo moći da zavija. Kao vuk samotnjak. Zbog toga mu ni svo školovanje, koje mu izdire iza svakog slova, riječi, stiha, pjesme (Gorski vijenac, Nastasijević, Rilke, pomenuti Helderlin, Borhes, Bodler, Rembo, Brodski, Ahmatova, Ruževič, Herbert, Kavafi, svi koji su ispili po kap vučje soli) nije ponudilo ono što je posisao sa majčinim mlijekom. A opet poezija nije samo otkup majci. Sve je ovo i otkup vučjoj zajednici bez zajednice, braći pjesnicima. Čak i kada se samotnjak, ne može, bez pomoći, izvući iz “Grčkog bunara”. Uže koje mu se niotkuda spušta vrti se ontološki: Poezija jeste. Zar se poslije toliko pjesničkih milenijuma i vukova mora ponovo potvrđivati da poezija jeste? Zar samo riječi opstaju? Ako je tako onda se samo poezijom može otkupiti Andrija Radulović, i ne samo on, samo se sa njom može se otkupiti cjelokupna istorija čovječanstva, istorija u kojoj niko ne može da pobode svoj šestar i da je ocrta onako kako se njegovo čulo povodi za svojim nepoetskim potrebama.

Taj otkup je moguć samo ako diše onako kako diše pjesma. A ona diše onako kako rastući plače i pjeva stričev vinograd. Svaka pjesnička riječ je onaj prvotni plač kasno orezane vinove loze, njena žalost za nama. Tek onda ona je i rosa sa prvog grozda koji će kad ga uzberemo biti lijek i umivati naša pluća. Iznad tog vinograda oblači se oblak Radulovićeve poezije, i kad se oblači on vedri u nama i svojim pljuskom riječi, stihova, pjesama i zbirki ispira sve što se vremenom nataložilo u nama a da nije iskonski naše, da nije pjesma.

Poezija je tako ogledalo dva svijeta u nama, ono Između njih, granica koja se bezgraniči, slovo koje se orječjuje, riječ koja se pjesmom daje za oba svijeta. Zbog tog Između, Pjesnik svoju ovovremenu horizontalu uvodi u koordinantni sistem sa svim onim što je ispjevano i izrečeno u milenijumskom vertikalnom hramu poezije, ali još više i ono neispjevano i neizrečeno. Zbog toga je Radulović pozvan od same poezije da nam nagovijesti kako se to rađa pjesma, kakav je to carski rez duha da bi ona upala u nas. Otuda je svaka pjesma neprebolni bol usljed koga njen pjesnički bonik mora da štedi na riječi, da svaka njegova opjevana riječ bude skulptura koju on pjesnički kleše cijelog života. Zašto? Zato što je svaka pjesma pjesnikov smrtni otkup. Ako se sa pjesmom ne otkupi, pjesnik nije pjesnik, onaj kome su svaki dan oci. U tom otkupu Radulović nam svojim pjesničkim minimalizmom opjevava one tektonske ploče koje su pukle u nama i koje potresaju našu čovječnost, a mi se još uvijek pravimo da ne znamo da je epicentar kosmičkog zemljotresa upravo u nama.

Svaka od ovih pjesama prošla je kroz vene Andrije Radulovića i ako uđe u naše vene biće stent slobode u nama samima, kojom poezija jedino može da diše. A te vene vode još od Homera do nas. Naši najdalji su nam najbliži. Jedna kap njihove čiste, pjesničke, krvi, osvježiće naš cjelokupni krvotok, onim duhom i dahom kojim samo pjesma diše. Jedna njena kap, riječ, stih, strofa, mijenja ne samo našu sadašnju pjesničku krvnu sliku već i našu cjelokupnu prošlost, otkupljuje čovječanstvo i njegov svijet u cjelini. Krvotok poezije, njena pluća, daju za pravo pjesniku, Andriji Raduloviću da se pomiri sa “činjenicom” da je kao pjesnik unaprijed osuđen da svojom poezijom otkupi čovjeka u nama od nas samih, i da, taj otkup plati svojim životom. Platon, koji se u ovoj zbirci nigdje ne pojavljuje, a tu su mu učitelj i učenik, tim nepojavljivanjem plaća nakon toliko vremena svoj sud o pjesnicima.

Sa ovom zbirkom, kao i sa svim njenim prethodnicama Andrija Radulović nam se predstavlja kao stvaralački kulturni poslenik, kao onaj kome su sloboda i mišljenje zavičaj bez koga ne može da se pjeva. Kada on pjeva pjevaju i kultura i stvaralaštvo, i sloboda i mišljenje.

( Prof. dr Drago Perović )