Rijaliti kao vrhunac realnosti: Sintetička sreća

Skoro sam listajući kanale naletio i opet pogledao film “Click” (2006), sa nevještom glumom Adama Sandlera, i ta komedija, ipak, nije promašaj, jer suštinski objašnjava kako sam život zahvaćen tempom kapitala postaje rijaliti, ono što je kao tv format osmišljeno da - najinteresantniju verziju realnosti koja u toku od nekoliko sati isporuči: histeričnu svađu, fizički sukob i seks, emotivni slom učesnika/ce, javnu ispovijest pred milionskim auditorijem, dakle: skraćena, premotana realnost režirana tako da iz same realnosti ukloni sve restlove. Poput filma: u toku sat i četrdeset pet minuta dobijemo priču od odbrani Staljingrada, romansi koja završava smrću voljene od kancera, programu Matrix koji je simulacija stvarnosti kako bi se eksplotisala ljudska vrsta poput baterije. Šta, u stvari, čini film “Click” možda i ne znajući: svodi život na par trenutaka što se, ako je vjerovati, događa u trenutku smrti (kad je svaki čovjek prorok, tvrdi Sokrat), kad se proživljavaju samo oni trenuci koji su obilježili ovozemaljsko poniženje. (To što je žanr filma komedija a glavni junak Adam Sandler, treba tumačiti u svijetlu čiste subvezije...)

Rijaliti je realizam realnosti, ono što se uvijek već događa u realnosti ali na potisnut način, tim prije u tim “kućama od kamera” sve mora biti ispoljeno, učesnici su dužni - stvarati relanost - u stanju njenog vrhunca, egzekucije same realnosti. Baš poput party: pozvani su samo oni koji se zabavljaju, koji prekomjerno uživaju, koji se prepuštaju carstvu čula, gozbi i svojevrsnom irodizmu, hedonizmu bez granica, tijelu izloženom `fundamentalističkom šou` Las Vegasa. Nema, dakle, stajanja samim tim što nema smisla, sve je jedna - sintetička sreća, extasy ekspanzija, vještačko iskustvo totalnog pražnjenja. (Budući da je razumska životinja, čovjek je najogavnija životinja, koja utoliko prije to nastoji zabašuriti glazurom kulture.)

Arhitekta Mihael Njuman (Adam Sandler), vodi tipičan život porodice srednje klase sa ženom i sinom, roditeljima koji ga često posjećuju, i kao arhitekta pritisnut od strane šefa i stalno pod stresom, kako bi dao svoj maksimum usled sve nagomilanijih obaveza, naprosto se odlučuje premotati one rutinizovane stvari svakodnevnice: razgovor sa ženom na kraju dana, posvećivanje sinu kojeg treba vaspitati, tu su i isuviše dosadni roditelji koje treba poslušati itd., i sve biva u redu do trenutka kad sam daljinski upravljač preuzme vladavinu nad njegovim životom i počne premotavati neke stvari koje ne bi želio preskočiti, između ostalog i seksualni odnos sa ženom. Da: to je, u suštini, kao reklama za jednu kafu koja ima poruku da - uvijek imamo vremena za prave stvari (zaobilazeći da doda: izuzev za život.) Jer, Fredrik Begbede, taj francuski aristokrat i sve u svemu osrednji pisac, dao je jedan dobar aforizam: “Nezahvalno doba traje ceo život” (“Brana na Atlantiku”). Međutim, izvan svakodnevnice koja je sačinjena od rasporeda i malih rituala (kratak predah uz čašu vina pred odlazak u krevet: slika savremenog čovjeka koji može toliko izdvojiti za sebe), život je tek i samo bjekstvo u fantazam, sa naše strane vječita borba i opiranje realnosti (samo mudrac i životinja opremljeni su za podnošenje realnosti), u kojoj, naravno, uvijek kapituliramo, i zato Lakan izričito naglašava da se prema želji mora zadržati etički odnos.

Ako teorija kopa rupu i čeka da u nju upadne stvarnost (kako negdje to piše Bodrijar), onda je rijaliti uspio da uhvati realnost, da je prikaže ucijelo, jer, dovoljno je samo pogledati jedan “pregled dana” u tim kućama od kamera, u tim kavezima od kamera, i već će nas preplaviti jezivo pitanje: zar je ovo realnost, to jest: realnost može biti samo ovo i ništa više, sa fantazijom koja se, opet, kao i smrt, mogu desiti uvijek samo i jedino u njoj? To saznanje (koje dolazi od lucidnog napada), kadro je začeti u nama klicu iz koje se potom razvija manična depresija, ili ono što se događa junaku romana “Mučnina”. (Zašto planetarno popularne ikone stradaju, ako ne iz razloga što su iscrpili rezervoar želja koje su uvijek i jedino neograničeni vid zabave, i izloženost lažnoj ljubavi miliona koji imaju samo sliku o njima. Kad se postane pojava i predmet obožavanja, što će reći - opšte mjesto - onda se u sebi otkrije samo praznina i privid.)

Za razliku od savremenog, globalnim kapitalizmom strukturiranog čovjeka, proizvod totalitarnog sistema je krajnje realan, ratosiljao se želje i fantazije, sagledao egzistenciju kao rad, organizaciju i disciplinu. Ono što fantazira Mihael Njuman, nikada ne bi učinio, na primjer, inženjer iz Sjeverne Koreje koji, i ne znajući, u praksi dokazuje Kjerkegorevu hipotezu prema kojoj je “sâm princip realnosti etički utemeljen.” To što nas film “Click” opiminje da nipošto i nikad ne smijemo zanemarivati porodicu čista je idelogija poznog kapitalizma koji u nama nastoji proizvesti krivicu, jer, onaj ko je zasnovao porodicu zna da mora biti stalno na raspolganju kompaniji, da nema radnog vremena, da je rad jednak životu, naravno, ako smo te sreće pa smo u radnom odnosu, budući da nezaposlenost stalno raste, usled čega se pogoršavaju međuljudski odnosi, svugdje dolazi do eksplozije netolerancije, ogromnog nezadovoljstva, politike radikalnosti, pokreti koji su krajnje ekstremni, napušteni i obeshrabreni ljudi traže bilo kakav vid zajednice, iz toga je nastala reakcija Olivera Entonija, pjesma posvećena radnicima koju su poslušali milioni i to im je očigledno bilo sasvim dovoljno, što će reći da su “Bogataši sjeverno od Ričmonda” odnijeli pobjedu po ko zna koji put zbog ljevice koja postaje lirika otpora, pastiš od lamenta nad samom sobom.

Kako bismo podnijeli režim realnosti u kojoj je sve apriorno osmišljeno i samo trebamo da kao statisti-subjekti uskočimo u svoje svakodnevne uloge, istinski odušak milioni gledalaca pronalaze u rijalitiju, gdje se u potpunosti poistovjećuju sa svojim favoritima, žive njhove živote s ovu stranu ekrana, stalno šaljući poruke i glasajući. Televizija u publici kreira iluziju da je ona glavni i odgovorni urednik programa koji nastaje kao odgovor na njihovu želju. Uz ovo, valja naglasati još jednu, ispostavlja se izuzetno bitnu stvar: “Veliki brat”, prvi rijaliti na Balkanu dočekan je moralizatorskim reakcijama tipa: učesnici će biti stalno snimani, ovo je kraj privatnosti i početak televizije koja ukida distinkciju privatno/javno, sve postaje vidljivo i osvijetljeno, itd. Međutim, u međuvremenu, šta se dogodilo, do kojeg smo saznanja zapravo došli? Pa da samo neprekidno nadzirani u jednom trenutku učesnici postaju zaista spontani, ono što jesu, krajnje autentični. (Zar nismo i na poslu kamerama stalno snimani usled čega sebi stvaramo tenziju kako nedovoljno radimo, i otud ne samo da moramo završiti, već sebi i stvoriti dodatni posao. To je ekstremna eskploatacija koja nam kontroliše psihičko, emotivno, i fizičko stanje, slamajući ga i pretvarajući u nešto mehaničko i sve manje ljudsko.)

“Na Beverly Hillsu ljudi ne bacaju svoje smeće. Oni od njega naprave televizijski show” (Woody Allen). Najuspjeli primjer kako je jedna porodica - prodala priču o porodici - jesu Kardašijanovi, koji su odigrali porodicu, onakvu kakva treba da bude jedna američka porodica, dok su drugi u toj glumi proživljavali sve ono što ne mogu u svojoj porodici. Da smo ovaj show premotali, možda bi danas porodice bile drukčije! Jer, ono što smo propustili vidjeti: ta porodica je ono što nijedna nije, niti može biti, riječ je o - projektu zvanom porodica.

( Vuk Vuković )