INTERVJU Jan Fabr: Bez tradicije nema avangarde

Patuljak rođen u zemlji divova, čovjek koji vjeruje u ljepotu, mladost i budućnost, umjetnik 24 časa dnevno, čitavog svog života... Tako, u crticama, sebe opisuje Jan Fabr (Jan Fabre) belgijski multimedijalni umjetnik, pozorišni i likovni stvaralac, pedagog i pisac dok govori za Vijesti na temu pozorišta, umjetnosti, društva i promjena...

U svijetu je poznat po svojim djelima koja su osamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala temelje evropskog teatra, stoji podatak da je prvi živi umjetnik koji je izlagao u Luvru u Parizu, a duže od 45 godina se bavi pedagoškim radom koji istražuje i uzdiže na više nivoe... Svoje pristupe izvođaštvu sabrao je u inovativnoj knjizi koja predstavlja svojevrsnu smjernicu i vodič individualnog, ali i partnerskog, umjetničkog razvoja, a koja je od ove godine dostupna i zainteresovanima u Crnoj Gori.

Knjigu “From Act to Acting - Priručnik Jana Fabrea za izvođača 21. vijeka”, u izdanju Korifej teatra iz Kolašina i Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, potpisuju Fabr i Luk van den Dries, a prevedena je na crnogorski jezik. Pored toga, trupa Jana Fabra održala je Masterclass, radionice zainteresovanim crnogorskim umjetnicima tokom januara, kada je i on boravio u Crnoj Gori.

“Zadovoljstvo rada i zadovoljstvo istraživanja moraju biti vodilja za glumce, plesače, koreografe, reditelje. Predanost da istražuješ sebe samoga i zadovoljstvo time, jer tvoje tijelo je tvoje oruđe, ti si suština scene, u suštini. A ljubav, ljubav prema zanatu, prema profesiji, ljubav prema tijelu, ljubav prema sebi, sve to me je dovelo ovdje gdje jesam. U suštini, sve je u ljubavi, pa tako i ova knjiga na kojoj smo 10 godina radili tri moja glavna izvođača-performera, koji su u mojoj umjetničkoj trupi više od 20 godina, kao i neki drugi ljudi”, kazao je Fabr ranije.

On je istakao i da ga je na korak (re)izdanja svjetski popularne knjige u Crnoj Gori podstakla posvećenost glumice Anđelije Rondović koja je pohađala njegove radionice u Antverpenu, ali i oduševljenje rediteljem Zoranom Rakočevićem koji je tokom tog perioda brinuo o njihovom djetetu. Tom prilikom je reditelj, koreograf i scenograf svjetskog glasa, osjetio veliku ljubav, među njima, i zajedničku prema umjetnosti, a to je ono što ga čitavog života, od djetinjstva, privlači i vodi...

U razgovoru za Vijesti, Fabr govori o svojoj knjizi i umjetnosti, posvećenosti stvaralaštvu, kreaciji, ali i sebi, intuiciji i umu. On ističe da je neophodno upoznati se sa klasicima svjetske umjetnosti, kako bi stvarali dalje i kako bi uopšte nasta(ja)la moderna, savremena umjetnost i avangarda.

Šta Vaša knjiga, prevedena na crnogorski jezik, donosi glumcu/ici?

Ovo je knjiga na kojoj smo radili 10 godina i mislim da je dobra za sve - glumce/ice, plesače, koreografe, reditelje. Ona će im izoštriti maštu, natjeraće ih da razmišljaju o fiziološkim procesima u tijelu i da budu svjesni da emocije nisu nešto što dolazi spolja, već da nastaju u nama, u našim fizičkim i mentalnim reakcijama.

Kako biste opisali proces od akcije do interpretacije, odnosno iz naslova knjige “From Act to Acting” i šta to znači za Vas?

Pokušaću najjednostavnije da objasnim. Ja sam svoje performativno iskustvo vizuelnog umjetnika početkom 80-ih uveo u pozorišni kodeks i u izvjesnom smislu razvio svoj jezik. Mislim da glumci sa kojima radim, Ratnici ljepote (naziv koji njegovi igrači dobijaju nakon pet godina edukacije pod Fabrovim vođstvom, prim. nov), pomalo imaju istu ludost i strast kao i ja. Znate, ja nisam umjetnik od devet do pet ili tokom radnog vremena, ja sam umjetnik 24 sata dnevno, a isto mislim i da su ljudi sa kojima radim isto to - posvećeni poslu, strastveni u tome. U pitanju je stalni proces učenja, neuspjeha, otkrivanja, usavršavanja sebe. Nekada se većinu vremena tone ili pada, ali se zatim ustane i ide dalje. Učenjem učite da se nosite sa svime, na različitim nivoima. S obzirom na to da smo svi kao ljudska bića neuravnoteženi, uvijek nastojim da povežem svoj mozak sa srcem i rodom. Povezati inteligenciju i intuiciju sa instinktima, mislim da kao čovjek to možete postići i u svom poslu i životu. Mislim da je to i moj cilj.

Pamtite li neko iskustvo ili situaciju kao posebno važno/u za Vašu umjetničku praksu?

Znate, mene su vaspitavali roditelji koji su bili jako zaljubljeni jedno u drugo. Oni su poznavali onu istinsku intimnost ljubavi. Bili su ljubitelji umjetnosti. Moj otac mi je usadio ljubav prema slici. Veoma rano me je počeo voditi u muzeje i učio me je da crtam, a ja sam počeo tako da kopiram slike P. P. Rubensa, A. Van Dajka, Hijeronimusa Boša, Jana van Ajka. On je bio siromašan i komunista, dok je moja majka bila iz bogate, buržujske katoličke porodice. Iako je pohađao akademiju i odlično crtao, zbog siromaštva je radio druge poslove, dok je majka, kao buržujka, obrazovana profesorka na francuskom jeziku. Ona mi je usadila ljubav prema jeziku. Prevodila mi je pjesme Bodlera, Remboa, Brasensa, Lusijena Delisa, Žorža Brasena... Ja sam dijete takvog belgijskog braka gdje slika i jezik idu zajedno. Obrazovan sam sa puno ljubavi, ali i bunta. I mislim da je to za mene, i dan-danas, veoma važno. Moji roditelji su bili dva briljantna uma i sjajni ljudi koji su imali strast prema životu i koji su me, u suštini, naučili mnogo više od svake škole.

Koliko se današnje vrijeme razlikuju od onog kada ste Vi stupali na scenu i kako ga Vi doživljavate?

Mi danas tražimo nešto novo, avangardno i jednostavno, ali mnogi ne znaju da to ne znači da tradiciju treba da ostavljamo iza sebe. To se sve može poistovijetiti sa odrastanjem. Za mene je tradicija veoma važna, jer bez tradicije nema avangarde. Ono što se dešava u Belgiji, Francuskoj, Holandiji, Njemačkoj, osjećate da postoji neka vrsta nedostatka tradicije... Narodni ili nacionalni autori više ne stvaraju tako dobra djela kao što su to radili Šekspir ili Čehov. Sve je postalo osrednje, pomalo kao televizija, u nekom MTV stilu slike i režije. Mislim da je to tužno, jer kada mlada generacija nema dobar primjer iz tradicije i klasiku na koju se može ugledati, onda ne može ni da se bori protiv toga i da stvara dobru avangardu. Naravno, vremena su se promijenila. U tom smislu, ja sam umjetnik iz srednjeg vijeka. Ja vjerujem u ljepotu. Vjerujem u moć ljepote, u ranjivost ljepote. I vjerujem da je umjetniku potreban cijeli život da bi postao mlad umjetnik, ako me razumijete. Danas mnogi mladi umjetnici žele da postanu poznati, odmah i sada. Ja nemam kompjuter, nemam djecu, nemam mobilni telefon, ali vidim da su mnogi mladi umjetnici zauzeti Instagramom, pratiocima, žele da postanu popularni... To ima veliki uticaj na scenu pozorišnog svijeta, u svijetu igre, u vizuelnoj umjetnosti.

Kako sve to, vještačka inteligencija, tehnologija, mreže, umreženost..., utiču na umjetnost i kulturu?

Sve je uvijek na vrijeme, po mom mišljenju. Kada su izmislili kompjutere, mobilni telefon, pa i Fejsbuk, svi smo mislili da je to nešto loše... Strašno... Ali, oni koji su sposobni i koji to mogu i umiju, vidjeće i koristiti te izume kao neku novu vrstu alata, poput olovke. Važno je to (is)koristiti na pravi način. Ja vjerujem u budućnost, ne samo u sadašnjost. Radi se o tome da mogućnosti koje imate treba da koristite na pravi način. Zato vjerujem i u budućnost mladih umjetnika. Jednostavno, morate vjerovati u mladost i u to ko dolazi, ko stupa na scenu...

Ponekad se govori o budućnosti pozorišta i krizama teatra... Šta mislite o tome?

Veća je kriza bila 70-ih i 80-ih kada sam ja počeo. Svakih par godina se koristi taj termin “kriza”. Razmišljajmo malo drugačije... Ja sam patuljak rođen u zemlji divova... I kada to sami shvatite, počinjete da razmišljate na drugačiji način. Danas se ne kockam, kockam budućnost. Ne razgovaram sa živima, razgovaram sa mrtvima.

Kako razne situacije koje se dešavaju širom svijeta utiču na umjetnost i umjetnike?

Kada radite i kada ste zauzeti, rezultat prevazilazi realnost. Moj rad uvijek prevazilazi stvarnost. Ako svojim poslom i pozivom robujete dnevnim aktuelnostima i onome što su vijesti dana, to je nezanimljiv posao. Ne zaboravite rat i klimatske promjene, globalnu ekološku krizu. To vjekovima traje... Nije prvi put da se ratuje...

Raduje dolazak i rad sa mladima, u ma kojoj državi

Prije oko 20 godina ste bili prvi put u Crnoj Gori, tada u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje ste ove godine i predstavili knjigu. Kakvi su utisci sada?

Tako je, Ivana Jožić je nastupala na festivalu u Crnogorskom narodnom pozorištu, a došli smo na poziv Branislava Mićunovića. Raduje me dolazak i rad u ma kojoj državi, sa mladim ljudima... Zamislite koliko je veliko to što ja iz Belgije mogu da dođem do jedne osobe u Crnoj Gori, a onda i što mogu da radim sa mladima, da razgovaram sa njima, pa i da ih natjeram da razmišljaju i osjećaju svijet, život, profesiju, na drugačiji način, i što mogu da ih dodirnem duboko u duši. Srećan sam zbog toga.

Dok postoji zadovoljstvo, postoji i radoznalost

U Vašoj knjizi stoji i jedno poglavlje naslovljeno “Vrijeme, mjesto, prostor i um”. Na koji način su ti pojmovi važni za umjetnost, ali i za ljudska bića u njihovom životu koji možda i nema direktne veze sa umjetnošću?

To je uvijek potraga za istinitošću, za spoznajom, za nečim ovdje i sada. Životna vježba je živjeti ovdje i sada, uživati u trenutku onoga što radite i u onome što radite, imati strast za ovo i ljubav za ono. Zato što smo uvijek zauzeti, uvijek smo unaprijed na nekom na sljedećem sastanku, na novoj stvari koju ćemo (u)raditi. Kada radim sa svojim ansamblom, ja tražim istinitost, iako većinu vremena bezuspješno, ali se uvijek mora ustati i nastaviti i pokušati tražiti istina. Jedini način da odem i pristupim tome je stalno preispitivanje na dnevnoj bazi i ponavljanje pitanja zašto - zašto sam umjetnik, zašto nešto radim... Kad sam bio u Crnoj Gori jedan od mladih glumaca me je pitao da li sam zadovoljan svojom profesijom, a ja sam rekao da nijesam. Obrazložio sam zašto ne na primjeru tog dana kada sam morao da napustim kuću u šest sati ujutru da bih otišao na aerodrom (mrzim aerodrome, mislim da su veoma neljudski i bezdušni)... Ali onda kada sam stigao u Crnu Goru i kada sam razgovarao sa studentima, sa mladim crnogorskim glumcima, uživao sam! I tada sam osjetio zadovoljstvo! To zadovoljstvo vam je potrebno kao umjetniku, ti trenuci u kojima uživate u svom poslu, jer dok postoji zadovoljstvo, postoji i radoznalost, želja za istraživanjem.

( Jelena Kontić )