Ja nemam san

Ja nemam san, nemam ga više... Postao sam umoran od sanjanja.

Postao sam umoran i od buđenja i ponovnog shvatanja koliko sam naivan. Postao sam realniji. Tako je valjda lakše.

Zasigurno je lakše dok posmatram ljude. Posebno one koji mi odlučuju o životu. One zbog kojih maltene nisam u mogućnosti da kada kažem da jedva čekam svoju đecu, ne pomislim i: “Jebote, jesam li sebičan i loš čovjek što ih puštam u ovakav svijet”. Znate one, koji su svoje djetinjstvo prošli, došli u neke zrelije godine i zaboravili da će neko i nakon njih morati da živi ođe.

Ma sigurno ih znate. Oni koji tako lako zaborave da slušaju onoga sa kim pričaju, duboko vjerujući u svoju istinu, jedinu istinu jelte. Duboko vjerujući, ili se plašeći od onoga dubokog u njima. Nisam siguran. Nema ni veze. Bitno je da su u pravu.

Ili, ili pak one, takođe malo zrelije, koji ne odlučuju ama baš ni o čemu. Ni o sopstvenom raspoloženju. Njih mi je i žao ponekad. I oni, kao i ovi prvi, zaboravili su da nakon njih dolazi neko. Zaokupljeni preživljavanjem, zaboravljaju da ostavljaju svojoj đeci zemlju u kojoj je polako ali sigurno, preživljavanje jedina preostala opcija. A zašto?

Zašto sve to baš tako?

Je li moguće da niko više ne mari za mladost, iako toliko pričaju da je ona budućnost?

Je li moguće?

Je li moguće da nam je prađedova prošlost važnija od budućnosti đece?

Je li moguće da ćemo se boriti međusobno sve dok naša vizija nacije ne postane jedina?

Je li moguće da ćemo nastaviti da budemo partijski plijen jer nam nude brošure sa našom vizijom nacije na njima?

Je li moguće da se nadamo da će svi moći živjeti pod istim šeširom, a ni sa familijom se ne možemo dogovoriti?

Je li moguće da ne možemo naglas reći: “Briga me, đeca su mi važnija”?

Izgleda da jeste.

Izgleda da nam je sve to milije. Milije od ispisanih školskih svesaka. Milije od zaliječenih rana i trauma djetinjstva. Milije od putnika sa povratnom kartom...

Nije mi jasno samo ko će na kraju stajati pod tom zastavom i pjevati tu himnu kada svi odu. Odu neđe đe će lakše prihvatiti da su stvarno stranci.

Možda tamo neđe ljudi i dalje sanjaju. Možda tamo neđe svi nose istu zastavu, zastavu života, zastavu budućnosti.

Ja nemam san.

Inicijativa Domino

( Goran Ćetković )