Životna poema satkana od poraza i nadanja
Devedeset godina od rođenja crnogorskog Jesenjina, Vitomira Vita Nikolića, obilježeno je u Nikšiću
“Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližinjih”, govorio je Vitomir Vito Nikolić koji je davno ovladao dušama ne samo bližnjih, nego svih onih koji su voljeli i vole uz njegove pjesme, koji su melanholiju pravdali nostalgijom, a nostalgiju romantikom.
Kada je tiho, u snu, 1994. godine ostavio iza sebe sva svoja drumovanja, sunce koje ga nije moglo ugrijati i posljednju pjesmu koja ga nije mogla osnažiti, Maksim Vujačić, novinar, publicista i hroničar, i Miro Nikolić, glumac, odlučili su da svake godine obilježe datume rođenja i smrti jednog od najvećih crnogorskih liričara i boema i tako čuvaju od zaborava njegov lik i djelo.
Tako je bilo i ovog 27. aprila, kada su u restoranu “Arkade” obilježili 90 godina od Vitovog rođenja. Bila je to još jedna prilika da se prisjete pjesama i anegdota poete i novinara koji je bio jedinstven po pjesničkom senzibilitetu i za koga su često znali reći da je crnogorski Jesenjin.
Vujačić, koji je Vitov biograf i koji je objavio deset knjiga o njemu, ali i bio producent dokumentarnog filma posvećenog Nikoliću, “U trag zaboravu”, podsjetio je na Vitove riječi:
“Čitav moj život je veličanstvena poema satkana od bolova, poraza, radosti, nadanja”.
Govorio je Vujačić o Nikolićima, o Vitovom đedu Novici, prvom pjesniku u bratstvu koji je objavio četiri knjige pjesama, o ocu Borivoju koji je objavio tri knjige sa istorijskom tematikom, ali i o udarcima sudbine koja i nije bila naklonjena prema Vitu - o nesrećnoj dječjoj igri sa bombom, ratu, sirotištu, djetetu bez doma i domu bez sreće, o “susretu” sa životom, ali i zatvorom, prvim objavljenim stihovima, o Brezoviku i tuberkolozi, o “pjesniku mekog srca i nerijetko grke riječi”. Govorio je Vujačić o Nikolićevom “odmetanju”, bolničkim zabilješkama, o drumovanjima i brezovačkim topolama, o “miru” i “jutru”, o reportažama i putovanjima širom Crne Gore, o nagradi “Zaloga” i danima “kada je lako bilo umirati”, o šetalištu pod Trebjesom koje nosi Vitovo ime.
Miro Nikolić je pročitao nekoliko Vitovih pjesama i aforizama na večeri sjećanja, ali i pamćenja, nazvanoj “Vito i Nikšić”.
A Vito je Nikšić, kako je zapisao Božo Koprivica, učinio mitskim gradom. Abdulah Sidran je govorio da je Vitova poezija “grom u naše duše”, dok ga je Ratko Božović označio “budilnikom koji našu učmalost, mrtvilo, jednosmjernost, ili, ako hoćete, našu konvencionalnost, dovodi u pitanje”.
( Svetlana Mandić )