Obaveza, pravo ili nešto između

"Mnoge sile postoje na zemlji, al' nijedna kao čovjek silna" (Sofokle, Antigona)

Izgradnja hidroelektrane Buk Bijela, LNG terminala u Baru, te brojni drugi stvarni i potencijalni ekološki problemi sa kojima se suočava Crna Gora, kao i nedavna tužba Pljevljakinje u kojoj se navodi da je država povrijedila njeno pravo na zdravu životnu sredinu i izvjesnost da ostali Pljevljaci postupe isto, ostaju u sjenci trenutnih, manje-više, aktuelnih i nebitnih političkih prepiranja, naklapanja i dogovora. Slično se dešava i na međunarodnom planu, pa Crna Gora tu nije izuzetak, i pored činjenice da je riječ o prvoj ekološkoj državi u svijetu. Međutim, što na to sve kaže „pravo“, kako međunarodno, tako i crnogorsko? Koji su to ciljevi prava (dakle, želje i interesi) koje želimo da (ne)ostvarimo normiranjem u konkretnoj stvari?

Prije svega, jedna šira uvodna slika. Zaštita životne sredine, u punom smislu riječi, kao i pravo na zdravu životnu sredinu, još nisu u adekvatnoj mjeri ostvareni, kako na međunarodnom nivou (u univerzalnom ili regionalnom smislu), tako i na nivou velike većine država, pa time i Crne Gore. Razlozi takvog stanja stvari su brojni, ali preovladavaju loše politike i korupcija, i s njima u vezi tzv. sukob interesa, zatim, ekonomski razvoj, nedostatak svijesti i obrazovanja, nedostatak resursa i tehnologije, i sl. Naime, zdrava (ili adekvatna) životna sredina predstavlja preduslov samog života na Zemlji, preduslov ostvarivanja ostalih ljudskih prava i sloboda, ali i međugeneracijsku sponu i poduhvat, jer budućnost narednih generacija zavisi upravo od našeg odnosa prema životnoj sredini. U tom smislu, sasvim je jasno da "Zemlju ne nasljeđujemo od naših predaka, već pozajmljujemo od naših potomaka". Nesporno je da zaštita životne sredine i prava na zdravu životnu sredinu, kao globalna pitanja, zavise od individualnih i kolektivnih nastojanja, kako međunarodne zajednice, regiona i država, tako i pojedinaca.

Ekološka ideja, svijest i nastojanja prate Crnu Goru dugi niz godina. Normativno gledano, sve je počelo 1991. usvajanjem tzv. "Deklaracije o ekološkoj državi Crnoj Gori" od strane tadašnje Skupštine RCG, i određenjem Crne Gore kao ekološke države u Ustavu iz 1992. Ekološka bitnost zadržana je i podignuta na viši nivo zaštite u Ustavu iz 2007. godine. U Preambuli Ustava, između ostalog, stoji da je država odgovorna za očuvanje prirode, zdrave životne sredine, održivog razvoja..., te da je Crna Gora, pored građanske i demokratske, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava (član 1). Član 23 stipuliše da svako ima pravo na zdravu životnu sredinu, pravo na blagovremeno i potpuno obavještavanje i odlučivanje o pitanjima životne sredine, te korelativnu obavezu da svako, a posebno država, mora da čuva i unapređuje životnu sredinu. Iako je ovo pravo, strukturalno gledano, trebalo da nađe svoje mjesto u dijelu koji se tiče ekonomsko-socijalnih prava, ustavotvorac ga je smjestio u tzv. zajedničke odredbe o ljudskim pravima i slobodama. Ad fortiori, članom 78 konstituisana je dužnost svih da čuvaju prirodnu i kulturnu baštinu od opšteg interesa, te da država štiti prirodnu i kulturnu baštinu. Takođe, donijeti su zakonski i podzakonski akti koji se tiču zaštite i očuvanja životne sredine. Pored toga, sastavni dio našeg pravnog poretka čine i međunarodne norme i standardi (član 9 Ustava). Recimo, pravo iz člana 23 stav 2 Ustava predstavlja rezultat implementacije Arhuske konvencije iz 1998. godine.

Sa druge strane, na međunarodnom univerzalnom planu, za razliku od regionalnog (vidi, posebno, član 24 Afričke povelje o pravima čovjeka i naroda iz 1981, i Protokol uz Američku konvenciju o ljudskim pravima iz 1988. godine), nema pravno-obavezujućih, ugovornih odredbi kojima bi se štitilo pravo na zdravu ili adekvatnu životnu sredinu. Jedino se u Paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. posredno ukazuje zaštita ovog prava, odnosno država mora preduzeti adekvatne mjere, u okviru zaštite prava na fizičko i mentalno zdravlje, za poboljšanje svih vidova industrijske higijene i higijene sredine (član 12). Nedostatak ugovornih odredbi popunilo je tzv. meko pravo, koje je više okrenuto političkoj, nego pravnoj logici i obaveznosti. Naime, postoje brojni instrumenti deklarativnog karaktera, od kojih su najznačajniji: Deklaracija UN-a o čovjekovoj sredini iz 1972. godine (tzv. Stokholmska deklaracija), Deklaracija o životnoj sredini i razvoju (tzv. Rio Deklaracija) iz 1992, kao i Deklaracija principa o ljudskim pravima i životnoj sredini iz 1994. Načelo 1 Stokholmske deklaracije ističe da čovjek ima osnovno pravo na slobodu, jednakost i adekvatne životne uslove, u sredini čiji kvalitet omogućava život u dostojanstvu i blagostanju, i svečanu obavezu da štiti i poboljšava tu sredinu za sadašnje i buduće generacije, dok u načelu 1 Rio Deklaracije stoji da ljudska bića imaju centralni interes za održivim razvojem, te da imaju pravo na zdrav i produktivan život, u skladu sa prirodom. Takođe, stoji i da pravo na razvoj, često posmatrano kao antinomija zdrave životne sredine, mora biti ostvareno tako da se u istoj mjeri zadovolje potrebe razvoja i zaštite životne sredine i sadašnjih i budućih generacija (načelo 3). Deklaracija principa o ljudskim pravima i životnoj sredini je otišla korak dalje, te proklamuje da svako lice ima pravo na bezbjednu, zdravu i ekološki očuvanu životnu sredinu, te da ovo pravo i druga ljudska prava, uključujući građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava, su univerzalna, međuzavisna i nedjeljiva. Indikativan je i stav Međunarodnog suda pravde koji je u savjetodavnom mišljenju koje se ticalo zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja (1996) istakao da životna sredina ne predstavlja apstraktan pojam već živi prostor, kvalitet života i samo zdravlje ljudskih bića, uključujući i buduće generacije.

Elem, crnogorsko normativno tkivo konstituiše obavezu države, ali i pravnih i fizičkih lica na njenoj teritoriji, da u svim aktivnostima, s jedne strane, zaštite i očuvaju prirodu od svih oblika destruktivnog djelovanja (zaštita životne sredine), i s druge strane, kreiranje tzv. ekološke svijesti i kulture čija je osnovna smisao u jedinstvu i međuzavisnosti (ekologija), s druge strane. Ekološku kulturu trebalo bi posmatrati kroz "pravnu kulturu", odnosno kroz kulturu zaštite ljudskih prava i sloboda, posebno ako se ima na umu pravo na život, pravo na zdravu životnu sredinu (vidi član 23. našeg Ustava, odnosno član 45. Ustava Španije, kao bolje pravno rješenje), ili, pak, pravo na zdravlje (vidi član 25. Univerzalne deklaracije). Retoričko je pitanje postojanja pravne, a time i ekološke kulture u Crnoj Gori, posebno ako se ona shvata kao jedinstvo pravne svijesti i pravne prakse, odnosno ekološke svijesti i ekološke prakse.

Bez namjere da ulazim u detaljnija pravna sagledavanja - od ustavnog atributa do subjektivnih prava - evidentno je da pitanje zaštite životne sredine, kao i ekologije, mora biti determinanta svih aktivnosti na teritoriji Crne Gore. Pored "teške" ekološke nekulture građana, ostaje samo obaveza Države (čitaj entiteta "potpuno nezavisnog od nas samih - građana") da u svojim ograničenim i, prije svega, istrošenim kapacitetima očuva životnu sredinu. Indikativne su riječi F. D. Ruzvelta da narod koji uništava svoju prirodu, svoju zemlju, uništava sam sebe. Zbog neminovnosti apsolutnog zakona da čovjek može promijeniti samo sebe, a ne i druge, ostaje pokušaj Države da bude bolja od njenih samih konstituenata, pod pretpostavkom da je to, makar teorijski, moguće. Najveća prijetnja Crne Gore jesu upravo nebriga, te očekivanja i nade da će je neko drugi spasiti i sačuvati generacijama koje dolaze. Sasvim je jasno da se od prava ne može očekivati savršenost, odnosno bezgrešno ostvarivanje u praksi, ali nejasna je dominacije tzv. nudum iusa (golog prava) u većini opštih i pojedinačnih aspekata u crnogorskom društvu. Odnos koji građani imaju prema Ustavu i zakonu, dakle pravnom poretku, doveden je do tragičnog nivoa. Naime, zakoni nisu sami sebi cilj, kako to Platon konstatuje u svom djelu "Zakoni", već je njihov cilj najveće dobro - a ima li većeg (opšteg) dobra od životne sredine.

Na kraju, pravo na zdravu životnu sredinu, prema trenutnom stanju u Crnoj Gori, karakteriše deklaratornost, odnosno ono je efektivno neostvarivo, pa je potrebno stvoriti ambijent i uložiti napore ka njegovoj punoj efektivnosti. Međutim, ono se, kako međunarodna sudska praksa pokazuje, može i mora štititi preko prava na život, prava na privatni i porodični život i dom, te prava na mirno uživanje imovine.

Autor je doktorand pravnih nauka i odbornik CIVIS-a u SO Bar

( Miloš Rajović )