Zemlju poslije rata ne mogu stabilizovati stranci

Brzi pregled globalne bezbjednosne situacije može obeshrabriti čak i najveće optimiste među nama. Ruski rat protiv Ukrajine ušao je u treću godinu bez kraja na vidiku. U međuvremenu, neprijateljstva između Hamasa i Izraela nastavljaju se, sa uvijek prisutnim rizikom - kao što je pokazala i razmjena udaraca između Irana i Izraela ranije ovog mjeseca - da će se konflikt proširiti na cijeli Bliski istok.

Od februarskog puča u Mjanmaru u februaru 2021. godine, građanski rat se pogoršao, a režimska vojska je izgubila značajan dio teritorije od raznih milicija dok je skoro dva miliona ljudi raseljeno. Sudanski građanski rat traje već godinu, mada je zemlja u rasulu od ustanka protiv Omara al-Bašira još 2019. godine. Nekoliko drugih država - Etiopija, Haiti, Libija, Sirija i Jemen - su zahvaćene ratovima iscrpljivanja, humanitarnom patnjom i nasiljem milicija.

Istina je da je svaka od ovih situacija različita. Međutim, one takođe imaju određene zajedničke karakteristike: godine lošeg upravljanja i zloupotrebe oskudnih resursa, duboke unutrašnje podjele i nasilje koje sprovodi država nad civilima. Konflikti se takođe pogoršavaju zbog spoljnih faktora, uključujući ozbiljan ekološki stres i vojno miješanje drugih zemalja.

U svakom od ovih slučajeva, cijeli niz lokalnih i međunarodnih aktera pokušava da posreduje i okonča patnju. U rijetkim slučajevima gdje bi kraj mogao biti na pomolu, razgovor prelazi u tešku fazu “šta dalje”. U tom trenutku, tri osnovna principa treba imati na umu.

Prvo, da bi jedna tranziciona vlada bila uspješna, ona mora da odmah uspostavi kontrolu nad bezbjednošću. Ukoliko se to ne dogodi, praznina u vlasti rezultira pljačkanjem i kriminalom, kao što je to bio slučaj nakon američkih vojnih intervencija u Panami i Iraku.

Imati vidljivo prisustvo civilne policije na ulicama je imperativ ne samo za uspostavljanje i održavanje reda, već i kako bi tranziciona vlada dobila prostora za disanje i javnu podršku koja je neophodna za sprovođenje reformi.

Bezbjednost je takođe neophodna kako bi se osiguralo da rekonstrukcija može početi na bezbjedan i koordinisan način.

Druga lekcija je izgraditi bolje od prethodnog. U ranim fazama rekonstrukcije poslije konflikta, dolazi do upliva ogromnih količina novca od međunarodnih razvojnih agencija, privatnog sektora, dijaspore i netradicionalnih finansijera. Od ključne je važnosti da se unaprijed dogovore transparentni nadzor, koordinacija i utvrde mehanizmi odgovornosti.

U previše slučajeva (Avganistan i Irak su prvi primjeri na koje čovjek pomisli) velika finansijska injekcija je ohrabrila pogrešne ljude, stvarajući nove frakcije i štetne aktere. Treba da bude moguće, čak i prije prestanka neprijateljstava, izgraditi kapacitete i mreže lokalnih nevladinih organizacija kako bi se osigurao finansijska integritet za period poslije konflikta.

Konačno, najvažnija lekcija može djelovati kao najočiglednija, ali je često ignorisana: treba se pobrinuti da lokalni akteri predvode svaku vrstu upravljanja, rekonstrukcije, administracije i bezbjednosnih funkcija. U Bosni i Hercegovini, Istočnom Timoru, Iraku i na Kosovu, na primjer, međunarodni predstavnici preuzeli su uloge građanske vlade, a strane mirovne snage i policija su bili zaduženi za održavanje bezbjednosti.

Čak i ako je politički isplativo za međunarodne aktere da igraju takve uloge, to podriva deklarisani cilj promocije demokratije. Takođe je izuzetno skupo angažovati međunarodne civile i vojnike u ratnim zonama.

Za angažovanje međunarodnih aktera u ovim ulogama ponuđeno je mnogo opravdanja: postoji previše mržnje između lokalnih zajednica koje nikada prije nijesu imale demokratiju; samo neutralna sila može ponovo izgraditi povjerenje i tako dalje. Ovi argumenti podsjećaju na one korišćene tokom kolonijalne ere.

Uloga međunarodnih aktera u periodu nakon bilo kojeg konflikta treba da bude iza scene i savjetodavna. Skoriji primjer uspjeha dogodio se tokom koalicije za borbu protiv ISIS-a koja je pokrenuta u septembru 2014. godine.

Koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama (uz značajnu ulogu Velike Britanije) usvojila je strategiju “sa, uz, kroz i za lokalne snage”. Ovaj pristup je osnažio i izgradio povjerenje u lokalne bezbjednosne snage i tranzicionu vladu.

U gradovima Nova Gorica i Goricija, koji se nalaze sa dvije strane granice između Italije i Slovenije, decenije podjela, ogorčenosti i tenzija su vremenom prevaziđene kreativnim pristupima zajedničkom suverenitetu (poput zajedničkih kulturnih, sportskih i infrastrukturnih projekata). Podstaknut od strane gradonačelnika vizionara 1960-ih godina, ovaj proces je pomogao u izgradnji povjerenja između dvije zajednice. Nova Gorica i Goricija će 2025. godine dijeliti prestiž da budu evropske prijestonice kulture. Svijetu je potrebno više takvih uspješnih priča.

Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”

Prevod: N. B.

( Karin fon Hipel )