Bivša učiteljica Fatima Idrizović o obrazovnom sistemu i položaju prosvjetara: Krademo djeci godinu igre i bezbrižnosti
Devetogodišnje osnovno obrazovanje nije donijelo veliki napredak, a rani polazak djeteta u školu je prekid njegove radosti. Ne bih govorila o neradu, više o nezadovoljstvu prosvjetnih radnika položajem u društvu, a to datira iz ranijih vremena. Ali, ako govorimo o prosvjetnim radnicima, onda moramo govoriti i o djeci - ne pristupa svako dijete jednako školskim obavezama"
Nastavnici su nekad vodili više računa o đacima i njihovim potrebama, a đaci su cijenili taj trud i požrtvovanost svojih učitelja, njihovu riječ slušali bez pogovora. Roditelji su manje posjećivali škole, ali su bili značajno više uključeni u obrazovanje i vaspitanje djece.
Danas je sve mnogo drugačije, kaže za “Vijesti” Fatima Idrizović, učiteljica u penziji.
“Đaci su marljivo radili, dolazili spremni na nastavu, a nastavničku riječ su bespogovorno slušali. Nastavnici su im posvećivali punu pažnju, vodili računa o njihovim mogućnostima i potrebama, svjesni da njihov socijalni položaj i položaj u društvu ne dolazi bez obaveza i dužnosti”, kaže Idrizović.
Prema njenim riječima, osmogodišnji sistem osnovnog obrazovanja je bio mnogo bolji u odnosu na devetogodišnji, jer su djeca zrelija sijedala u klupe. Sada im, kaže Fatima, sistem “krade” godinu djetinjstva i bezbrižnosti.
Znala je, priča, još od najranijeg djetinjstva da će raditi u prosvjeti. Rad sa djecom, naglašava, za nju nikada nije bio teret.
“Počela sam mlada da radim. Mlad čovjek u sebi nosi mnogo entuzijazma i volje, pa mi nije bilo teško da svoj posao obavljam najbolje što sam mogla. Neumorno smo se pripremali za priredbe, recitale, učili prva slova, čitali prve slogove, odlazili na izlete. Učionica je uvijek bila takva da dijete može da pogleda zid i da se podsjeti i na tablicu množenja. Izvodila sam i fizičko vaspitanje. Moj zadatak je bio da se posvetim svakom učeniku i prenesem mu znanje koje je programom bilo obavezno”, kazala je Idrizović.
Sjeća se svojih prvih generacija, rado se srijeće sa svojim đacima i, kako kaže, uživa u svim njihovim poslovnim i porodičnim uspjesima.
Nastavnici nezadovoljni, đaci nezainteresovani
Poziv nastavnika, kaže rođena Nikšićanka, zbog svoje važnosti, uvijek će imati značajno mjesto u društvu.
Ipak, Idrizović primjećuje da su nastavnici ranije vodili više računa o učenicima i njihovim potrebama. Dodaje i da se “svi učitelji moraju posvetiti đacima na pravi način”.
“Sve učenike, bez obzira na njihove sposobnosti, nastavnik treba da upozna sa osnovnim pravilima ponašanja u školi. Ako se osvrnemo kako danas učitelji i nastavnici rade, smatram da rade dobro. Uvijek je bilo onih nastavnika koji su se isticali ili onih koji su bili prosječni. Sad se više stiče utisak da nastavnici ne rade dovoljno. Mislim da nije sve do prosvjetnih radnika, već i do porodica učenika. Treba ih maksimalno uključivati u nastavni proces. Zajednički rad nastavnika i porodice razvija kod djece samopouzdanje i samopoštovanje”, objašnjava ona.
Idrizović kaže da je veoma loše što djeca, u skorije vrijeme, ne postižu značajnije rezultate na takmičenjima i testiranjima. To, napominje ona, ne znači da prosvjetni radnici nijesu sposobni da rade svoj posao.
“Ne možemo generalizovati da se danas ne radi. Ne bih kritički govorila o neradu, više o nezadovoljstvu prosvjetnih radnika položajem u društvu, a to datira iz ranijih vremena. Ako govorimo o prosvjetnim radnicima, onda moramo govoriti i o djeci. Svako dijete ne pristupa jednako školskim obavezama. Takođe, porodice se i razlikuju. Ima djece koja pored škole, veliku pomoć dobijaju i od roditelja. Dok su neka djeca puna različitih interesovanja i žele da se to vidi, druga to manje pokazuju”, rekla je Idrizović, dodajući da se obrazovni sistem mora mijenjati “dok smo na vrijeme”.
Bez napretka s devetogodišnjom osnovnom školom
A, neke promjene, kaže ona pokazale su se kao neuspješne. Raniji, osmogodišnji sistem školovanja, naglašava Idrizović, bio je mnogo bolji od devetogodišnjeg.
“Moj stav je da je osmogodišnje obrazovanje bilo dobro. To kažem jer ovo devetogodišnje obrazovanje i vaspitanje nije donijelo veliki napredak. Rani polazak djeteta u školu je prekid njegove radosti i igre. Nema velikog napretka. Ako želimo da se vidno popravi stanje u prosvjeti, trebalo bi čitavi set stvari promijeniti. To su: mreža škola, novi programi, novi udžbenici i sve što se u praksi pokazuje da nije dobro. Svaki rad treba da se dodatno provjerava, a zna se ko to radi u školama”, ukazuje Idrizović.
Ukoliko su njeni učenici “kaskali” sa gradivom, Idrizović bi im rado izašla u susret.
“Često sam držala dodatnu i dopunsku nastavu poslije škole. Talente je važno njegovati i prepoznati. Nikad nijesam oborila učenika. Ne možeš djetetu za ocjene pet i dva tražiti isto znanje”, iskrena je ona.
Idrizović naglašava da je pandemija koronavirusa “uticala na djecu i njihov obrazovni proces”.
“Djeca su dosta izgubila sa onlajn nastavom. Koliko god bila dobra, drugačije je kad u učionici držiš nastavu, a drugačije je kad dijete sjedi kod kuće. Ne znam ni da li su svi učenici imali mogućnost da slušaju i prate onlajn nastavu. Treba da se zna da li ima laptop, zna li da sa njim upravlja. Ima u društvu onih koji to nijesu mogli priuštiti”, kazala je Idrizović.
Radila uprkos štrajku prosvjetara
Nekadašnja učiteljica kaže da razumije zašto su prosvjetari stupili u trodnevni štrajk prije par mjeseci. Naglašava da je njena penzija još na nezadovoljavajućem nivou.
Idrizović se sjeća prvog, velikog štrajka prosvjetnih radnika iz 2003. godine, kada su nastavnici odlučili da drže časove od 25 minuta. Napominje da su tada vremena bila drugačija, ali da povećanje zarada na kraju nije bilo pretjerano veliko. Obrazovanje djece joj je, kaže “Vijestima”, bilo najvažnije.
“Od 15.000 prosvjetnih radnika, ja sam jedina držala čas od 45 minuta. Djeca su dolazila, a roditelji su ih pratili. Niko me sem porodice nije podržao. Znali su da nijesam htjela da štrajkujem zbog djece. Radila sam sa njima. Povećanje koje su prosvjetari tražili nije bilo veliko. Razmišljala sam da me to ne može podstaći da štrajkujem, a da ostavim djecu da sjede kod kuće. Mada, uvijek sam i radila i poštovala rad. Bila sam aktivna kao učenice i studentkinja”, kazala je Idrizović, dodajući da Vlada treba da ispoštuje dogovor sa prosvjetnim radnicima.
I pored svih poteškoća i prepreka sa kojima se suočavala tokom svoje karijere, Idrizović je ponosna što je radila kao učiteljica.
“Družila sam se sa djecom i doživljavali smo lijepe trenutke. Imam mnogo lijepih sjećanja. Ružno se briše jer radim sa djecom. Ona su neiskvarena i vole svoje učitelje, a to je, skoro pa uvijek, obostrano. Uspjeh učenika za mene je dragocjena stvar. Vidim i da su neki moji učenici postali visokoobrazovani, časni i dobri ljudi. Rado ih se sjećam i mogu reći da je njihov uspjeh za mene dragocjen”, zaključuje Idrizović.
( Nikola Saveljić )