Torba

Ove praznične dane obilježio je (ne)voljni povratak D. K. u Crnu Goru. Vjerovatno ne namjerno, sli sasvim (auto)ironično je zvučala njegova izjava da dolazi sa plavom torbom... Njegova riječ, baš zahvaljujući famoznoj plavoj torbi, nema više nikakvu težinu. Mogao je najaviti da donosi i mač kralja Artura, jednako bih mu vjerovao. Ne zato što vjerujem da “plave torbe” nije bilo. Plava torba je srž sistema koji su kreirali D. K. i M. Đ. Nje je sigurno bilo, ali ljudi oko nje, izvjesno (i očekivano) nije...

Umro je Pol Oster, autor Njujorške trilogije, jedan od najvažnijih američkih pisaca. Što se sve tek nalazilo u njegovoj - “torbi”. Američka književnost uvijek ima nekog autora (v. d. Henri Džejmsa), koji ima veću težinu (i publiku) u Evropi nego u SAD. U naše vrijeme takav autor bio je upravo Oster. U prvim godinama izlaženja Vijesti bio je jedan od “najprisutnijih” pisaca u rubrici za kulturu. Autor koji je obilježio kraj XX vijeka.

A što je sve obilježio Tito, pa mu ni u grobu mira ne daju.

Umro je na današnji dan, a kada sam sinovima probao da objasnim jedan smiješni običaj iz toga vremena – svakog 4. maja nakon Brozove smrti, u 15. 05 (vrijeme kad je JBT umro) su se oglašavale sirene i svako bi stao ne mjestu na kom se zetekao... Taj detalj je Dragojević zabavno parodirao u nekom od svojih filmova, mislim da je riječ o “Ranama”.

Iz današnje vizure ne znam što je bilo jezivije - sam “običaj” ili zastrašujuća revnost građana u sprovođenju ovog masovnog performansa.

Totalitarni rituali su teško objašnjivi. Obično imaju mitsku matricu - sve staje, svijet se klanja mrtvom idolu... Normalan čovjek će to teško razumjeti, a oni koji se sjećaju, njima je to, iz aktuelne stvarnosti i sa preživljenom tranzicijom, gotovo bezazleno... Iako, naravno nije tako. Taj tolatlitaristički impuls poslušnosti (uvijek opasne poslušnosti) od ljudi je napravio monstrume koji su u jednom trenutku krenuli da ubijaju komšije. Takvi sistemi naprosto prave kretene, samo je pitanje kako će se i kada ukazati.

A kakvu je tek “torbu” otvorio smiješni gradonačelnik Beograda, Šapić... U vrijeme nekadašnjih gradonačelnika, recimo Branka Pešića ili Bogdana Bogdanovića, teško da bi Šapić mogao biti i portir - ne teško, nema šanse... Podijelio je nedavno sa građanima svoja razmišljanja o Titu i njegovom grobu u Beogradu, koji bi gradonačelnik nekako da izmjesti. (Čujem da novi premijer Srbije objašnjava da bi lakše “branili Kosovo” da Srbija ima izlaz na more. Nije mi jasno - stižu li oni već ovakvi kod Vučića, ili ih on, nekako, napravi ovakvima?)

Reakcije na Šapićevu ideju o dislociranju maršalovog groba bile su svakakve. Većina je zgrožena, iako ova vrsta “revizionizma” nije nikakva novina u Srbiji, a postoje, izvjesno, i oni koji vjeruju da bi Srbija procvjetala čim bi se oslobodila Kuće cveća.

Naravno, mnogi gradovi nekadašnje SFRJ oglasili su svoju spremnost da “prihvate” nekadašnjeg “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti”.

Ipak, meni je najzabavnija ideja da se Tito sahrani na Cetinju, Gradu heroju. U većem dijelu svoje istorije Crna Gora je bila ubjeg za žive, a u postmoderno doba mogla bi, eto, postati i zemlja u koju bježe mrtvi...

Ne napušta me ideja (i pripadajuće varijacije) o Titu na Cetinju. Kao da čujem pjesmu - Iz tuđine iz daleka, đe počivaš još odavno, dobro došo Komandante, na Cetinje tvoje slavno... Ni kralj Nikola nije odmah sahranjen na Cetinju, on je u San Remu čekao više od šezdeset godina.

Ali, Tito na Cetinju? Neodoljivo.

Tamo je već Njegoš, onda još da nekako dovučemo Teslu na Cetinje, i eto tri najslavnije glave Južnih Slovena na jednom mjestu.

Takvu trojicu da sahraniš na Lovćenu morao bi mu odmah mijenjati ime u - Triglav.

( Balša Brković )