Drž'te me da ga ne ubijem

Nije smiješno, iako jeste bilo smiješno u startu. Ljudi su obožavali ogledalo-naočare Milana Kneževića, vrisku Radulovića, Mila koji se zalijeće, gurkanje Milovih pulena koji hoće tijelima njegovo tijelo da zaštite, Vučinića koji se zalijeće uvijek sa boka. Iako mrske scene, bile su komične. Zatim je prešlo u grotesku i elementarno nevaspitanje, odnosno, dokaz da niko grama skrupula nema, ni vlast ni opozicija.

Privlačili su pažnju regiona, samo isprva, vjerovatno jer svi i dalje smatraju Crnogorce kao ljude od riječi, ekplozivne, kratkog fitilja. Sve je to kliše. Puniša Račić, takođe kliše. Treba pogledati snimke naše sjednice u parlamentu da gledaocu bude jasno da gleda kečere koji su zapravo profesionalni rvači koji kombinuju glumu i sport. U ovom slučaju posrijedi je kombinacija glume i politike, sa esencijom primitivizma i frustracije (obostrane). Iako sve rvačke borbe kečera djeluju kao takmičenje i borba do smrti, sve je gluma i cilj je zabaviti publiku.

Naježim se i kad neko pomene „dom lordova“. Crnogorski parlament nikad nije bio dom lordova, jer kad se nisu psovali i vrijeđali, bili su voštane figure i klimoglavci. Period početkom devedesetih donio je par ličnosti, bilo je onih koji su znali da progovore dobro, i bili smo u mogućnosti da čujemo par iskrenih ljudi prije nego što su se potpuno razočarali i ućutali ili se povukli.

Danas gledamo bivše voditelje kako dižu glave u vis, mršte se, imitiraju gospodara, mudruju. Pucaju od uobraženosti. Pokondireni voditelji. Gledamo i plavušaste hipster-japije koji uzalud imitiraju poslanike iz Brisela, ali ne ide to tako, džaba odijelo i funkcija, žuljaju tatina sumnjiva odijela, i žuljaće uvijek. Sve je to original falsifikata. Zatim krene svađa, prepucavanje, i obavezan dio, „zalijetanje“. Da, sa t umjesto ć. Tako priliči kultivisanim političarima. Niko ne traži da budu bez srca, ali makar da budu od riječi, makar da nas ne zavode svojim lažnim ishitrenostima.

Jedan kaže da su sluge, drugi se brecne, prvi kaže „Primiri“ što zaista zvuči predobro, jer je toliko lokalno da je višenamjenski. Onda neko pomene Nikšić i nasmije se brk, jer valjda to priliči ljudima da se fajtaju ako su iz Nikšića. Kliše. Nikšić je sit takvih.

Cijela Crna Gora vrvi od ljudi koji funkcionišu na principu: „Drž’ te me da ga ne ubijem“. Niko ne zagovara incidente, možda bi to djelovalo gledaocima zanimljivo, ali vješto se plaše političari takvih krajnjih scena jer znaju da je tu možda kraj karijere. Ovako laju jedni na druge, zavode narod, igraju se kečera.

Ko nije provalio da je sve sa mjerom i danema srčanosti prave, i da uvijek postoji granica i linija koju neće preći, koliko god se čupali i „zalijetali“, taj može da uživa u predstavi. Znaju oni dobro dokle mogu da idu. Izlete im psovke, ali se paze svega ostalog. Pecaju gledanost, pažnju naroda, ništa drugo. Pogoduje to svima, čak i mladim parlamentarcima koji su presrećni što im se ime pomene, jer eto, oni su se istakli po tome da ih neko smiruje. Mladi su i ludi, biće vremena da se izbirikaju, da nauče kako se demagogijom lakše dolazi do glasova, ne mora baš svako da se dernja i psuje. Ispašće na kraju da je Svetozar najveći gospodin, odradio je državu i sve, zapalio vanka, igra kladionicu i glumi depresiju, briga ga za zimu, briga ga za sve. Sigurno ponekad i on baci pogled na krljanje u parlamentu i kaže sebi uz osmijeh: „Kakvi kečeri“.

( Đuro Radosavović )