Arhitektura: Nesretna djeca i njihovi tužni roditelji

Da li stvarno želimo da iz naših škola izlaze djeca koja su sposobna da nauče samo ono što već znamo? Ili, možda, da ipak probamo da razvijamo kreativne i inovativne umove, sposobne da otkrivaju, od predškolskog uzrasta, kroz cijeli život. Žan Pijaže (Jean Piaget)

Evo iskopah, ničim izazvan, nešto što se zove, pazite sad: "Uputstvo za polaganje dopunskog ispita za upis studenata u prvu godinu studija/ Univerzitet CG/ Arhitektonski fakultet".

Ah ta nesretna djeca i njihovi tužni, pretužni roditelji...

Ovo "za upis studenata" nije najsretnija formulacija, da se razumijemo, jer ispada da taj neko, ko stoji iza naslova, očigledno nema namjeru da se direktno obrati budućim studentima. Biće da nema visoko mišljenje o budućim studentima, pa se zato obraća njihovim roditeljima. Ili Rektoratu UCG, ili rektorki, ili ko zna kome.

Što bi falilo kada bi lijepo pisalo: "Uputstvo za polaganje dopunskog ispita za upis u prvu godinu studija".

Pa kaže: "Prvi dan/ Provjera umjetničkih sklonosti/ Slobodoručno crtanje/ Provjera shvatanja prostora kroz prikazivanje oblika prostora i oblika u prostoru."

Za razliku od AF PG, na AF ZG se vrši "dodatna provjera znanja, vještina i sposobnosti", a u okviru te provjere, između ostaloga, imamo i "Test provjere likovnih i grafičkih sposobnosti". Molim lijepo. Na AF BG ni toliko. Tamo se u posljednje vrijeme cijeni, recimo, ako znate da tzv. tradicionalna estetika prepoznaje samo šest tzv. lijepih umjetnosti, među kojima je i arhitektura, ali zato film, strip i ples nisu.

OK, idemo redom: prvo, provjeravati umjetničke sklonosti budućih arhitekata je van pameti, da se razumijemo, čak je i uvredljivo. Svaki arhitekt, koji drži do sebe, reći će vam da nema ama baš nikakvih sklonosti - a pogotovo ne umjetničkih. Mi, arhitekti, mi koji se kunemo u srce prečiste djevice arhitekture, majke naše jedine, mi duboko preziremo svaki oblik bavljenja umjetnošću. Mi smo, jednom riječju - iznad. Mi smo arhitekti. Mi smo iznad umjetnosti. Zapamtite to. Ako se nekad desi da se neki nesretni umjetnik, ili bilo ko, drzne da ospori tu činjenicu - da smo mi arhitekti iznad svih i iznad svega (i svačega) - slobodno mu zabodite olovku u oko. Ili u srce, ako baš pretjera.

Što se tiče tzv. slobodoručnog crtanja - vještine slobodoručnog crtanja, da budem precizan - čak je i Ema Esesa u stanju da svako dijete koje to poželi - i čiji su roditelji spremni da izdvoje stanovitu, ne malu svoticu u tu svrhu - uputi u tajne slobodoručnog crtanja. Svako može da ovlada tom vještinom - baš svako - tako da je van pameti na osnovu nekakvog crteža (rađenog pod teškim stresom) zaključivati bilo što o "umjetničkim sklonostima" dragog djeteta koje ne želi ništa drugo do li da studira arhitekturicu.

Na AF BG nema više slobodoručnog crtanja na prijemnom, odavno, a na AF ZG nije bilo crtanja ni u vrijeme kada sam ja polagao prijemni, a to je bilo jako, jako davno, prije Hrista. OK, jesmo malo crtali, ali to crtanje nije imalo nikakve veze sa crtanjem koje se praktikuje u okviru dopunskog ispita na AF PG. Kad će ekipa sa AF PG osjetiti da je došlo vrijeme da se otvore sva vrata i svi prozori, ne bi li se malo proluftala kuća (kućica), ne znamo, ali to će vrijeme doći, bez obzira što se na AF PG ravnaju po onoj staroj: nemoj danas, bolje sjutra.

Što se tiče arhitektonskog crteža ili tzv. arhitektonske grafike, najvažnije je da povjerujete u svoj crtež. To je sve. Kada se to desi - ako se desi, nije izvjesno da će se ikad desiti - nećete osjetiti ništa drugo do najdublji prezir prema svakome ko je ikad, kroz vaš teški život, pokušao da vas nauči da crtate. Tu zapravo nema što da se uči, dovoljno je crtati - slobodoručno, šinom i trouglom, kompom, kako god - i u jednom trenutku, ako budete imali sreće, osjetićete da znate da crtate, povjerovaćete u svoj crtež. A kad budete znali da crtate, bićete u stanju, takođe, da bez greške prepoznate dobar crtež u okeanu loših crteža. I, što je najvažnije, shvatićete da slikari jednostavno nisu pozvani da iznose sudove o vašim arhitektonskim crtežima. Osim ako taj slikar, slučajno, nije Josip Vaništa. Njemu možete vjerovati. Samo njemu. Ostale slikare slobodno pljunite u oko, čim krenu da lupetaju o vašim crtežima.

Treće, prostor je nemoguće shvatiti. Svako ko kaže da je shvatio prostor, kleveće i laže (i našu će osjetit pest).

Četvrto, prostor nema oblik (sjećate li se vica o Cumtoru, odnosno o Hercogu i de Meronu i "figuralnom prikazu ničega"?). Prostor nikada nije imao oblik. Možda jeste nekada, ali to je bilo jako davno. Niko živ ne pamti te dane.

Peto, tačno je da postoje neki oblici u prostoru, ali što se tiče našeg prostora - prostora CG, konkretno - u našem prostoru je vrlo malo oblika vrijednih pomena. Što će reći da je ovdje kultura prostora na vrlo niskoj razini - i da tome, jednostavno, nema lijeka. CG prostor teško da može očekivati da će mu neko priteći u pomoć. CG prostor će, izgleda, morati da se sam izbori sa svojom teškom bolešću, ma što to značilo.

I još kaže u pomenutom Uputstvu - grozne li riječi, kao da je upis na AF veš-mašina - da "kandidati treba da se okupe na dan polaganja ispred ulaza u zgradu Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, u 08.00 h".

Da li je moguće da u zgradi AF PG ne postoji prostor koji može da primi nekih stotinjak studenata. Nije u redu, ako mene pitate, da budući studenti, na dan prijemnog ispita, tj. dopunskog ispita, vise ispred zgrade AF i čekaju da im se neko obrati.

OK, zgrada AF PG je sprdnja od zgrade, to svi znamo, to zna čak i ekipa sa AF. U to ime, na Internet stranici AF PG (ucg.ac.me/af) ne dočekuje nas fotografija zgrade AF, nego render nečega što bi, valjda, trebalo da bude zgrada AF PG - nekad, bože zdravlja. A to nešto - u najavi - ipak nije dostojno, ako mene pitate, institucije koju bi trebalo da udomi. Kada bi skinuli onaj pseudo-vijenac iznad prvog sprata - vijenac koji nema apsolutno nikakvu ulogu do li dekorativne - kao i sve ostale dekorativne elemente redom, onda bismo barem imali o čemu da razgovaramo. Mogli bismo da razgovaramo o planu masa, na primjer, za početak.

Činjenica je da svaki budući student arhitekture iz prve počinje da gradi odnos prema svojoj budućoj profesiji, između ostaloga i kroz odnos prema svojoj drugoj kući, prema zgradi u kojoj je udomljen njegov fakultet. Što se mene tiče, nikad nisam imao problema ni sa zgradom u kojoj se nalazi AF ZG, ni sa zgradom u kojoj se nalazi AF BG. Obje te zgrade su mi neizmjerno drage, svaka na svoj način. Obje zgrade AF PG - i onu stvarnu i onu sa Internet stranice - doživljam kao nešto u što jednostavno ne uspijevam da povjerujem.

I za kraj, moram primijetiti da odnos maksimalnog broja bodova koje kandidat za upis na AF ZG dobija na račun postignutog uspjeha u srednjoj školi i na maturi i maksimalnog broja bodova koje može dobiti na "temelju provjere posebnih sposobnosti", odnosno na prijemnom ispitu, iznosi 300:700 - što je 1.000 bodova, ukupno - 300 bodova iz škole, što bi se reklo, i 700 bodova na "provjeri". Na AF BG je taj odnos 40:60 - u korist testa, naravno.

A na AF PG... Nego, hajde da mi lijepo zapjevamo onu našu staru: "Još ne sviće rujna zora..."

( Borislav Vukićević )