INTERVJU Đorđije Njunjić: Od ideala se ne smije odustajati

Ako Nikšić važi za grad panka, a važi, onda je “Punkreas” jedan od važnijih, danas možda i najvažniji stub te tradicije.

Ovaj sastav već dvije decenije pronosi priču o beskompromisnom stavu i ljubavi prema muzici ne samo po Crnoj Gori, već uzduž i poprijeko po prostoru bivše Jugoslavije, pa i šire. Nedavno su sa tom pričom bili u prilici intimno da se upoznaju u Smederevu i Zrenjaninu, koje su Nikšićani obišli na krilima proslave dvije decenije postojanja, te između ostalog predstavili i aktuelno izdanje, prošlogodišnji EP “Stand Your Ground”.

O nastupima, posljednjem izdanju, nikšićkoj sceni, ljubavi prema fudbalskom klubu “Čelik” i prkosnom dvodecenijskom putovanju kontra trendova i uklapanja u poželjne šablone za “Vijesti” je pričao bubnjar “Punkreasa” Đorđije Njunjić.

Kako su prošle svirke u Zrenjaninu i Smederevu i kakav je osjećaj kad poslije toliko godina staža idete negdje prvi put, je li to nešto posebno za vas? Hoće li biti još svirki uskoro, brzo će i sezona festivala?

Koncerti su prošli odlično. Uvijek je posebno kada idemo negdje prvi put kao ovog puta. Uvijek je lijepo upoznati nove gradove, ljude, međutim publika koja dolazi na naše koncerte u regionu je iz iste priče, to su ljudi koji dolaze namjenski i znamo i mi i oni šta da očekujemo i uvijek bude dobra atmosfera. Veliko je zadovoljstvo kada vidite, u Zrenjaninu recimo, dva čovjeka od 50 plus godina koji su došli samo radi nas u Beograd i dočekali jedan sat poslije ponoći da krenemo, a opet sa druge strane u Smederevu klince od 13, 14, 15 godina i starije da pjevaju pjesme. To je naša poenta rada i zbog toga nam je puno srce. Mi radimo po principu da zakažemo koncerte kada imamo slobodnog vremena, to su obično vikendi. Festivali kreću, ali su se svi sveli da dovode autore koji su isplativi širim masama, za šta mi poslije toliko godina bavljenja žanrom koji je stilski nepopularan nemamo previše pretenzija. Vjerovatno će tokom cijelih godina biti ovih izleta kao što smo u posljednja dva mjeseca radili i planiramo da ponovo to budu gradovi i mjesta u kojima nismo bili do sad, naravno biće uvijek i onih u koje se rado vraćamo.

Dvije decenije rada imate iza sebe, kako uspijevate da opstanete u ovako teškim uslovima za jedan bend, pa još i pank bend?

Volimo muziku, volimo to čime se bavimo, svih ovih 21 godinu od kada postojimo to nam je bio motiv, on nijednog trenutka nije prestao, uprkos dobrim ili lošim stvarima koje se dese nekoj sceni u smislu brojnosti. Pored toga, u bendu svi imamo kumovske, bratske veze i to je najbliža porodica, slična onoj koju imamo kod kuće. Drugačije ne bi mogli preći hiljadu i kusur kilometara za jedan vikend da ne bude nekog raskola. Sve više nam imponuje to što se bavimo pank muzikom, jer ona znači da i u našem slučaju kvalitet i poruke dođu do ljudi koji to treba da čuju, i to je poenta muzike.

Prošla je skoro godina od EP-a “Stand Your Ground”, kako je prošao do sada i planirate li da snimate nešto novo uskoro?

Godina se čini puno danas za neko izdanje. Međutim, to je svježe i dalje. Mi uvijek imamo na umu nove pjesme i one se dese čim skupimo materijal koji već postoji u nekim naznakama. “Stand your ground” je doživio krštenje u dosta centara važnih za našu muziku, a to je Exit fest, Beograd, Niš, tako da gotovo sve ekipe iz HC pank priče znaju za izdanje, koje je kao takvo uspjelo da dođe do publike bez fizičkog izdanja. Singlova će biti, koji će sigurno ići u formi EP-a na kraju, i to vjerujem da će se desiti do jeseni, zime, kad se planira još neka zimska turneja.

O kakvoj slobodi kao nedosanjanom snu pjevate na tom izdanju, kome je posvećena ta pjesma?

Sloboda kao ideal je zaista nešto nedosanjano. Dabo, pjevač, obično na početku te pjesme kaže: “Evo nešto što nam je potrebno više od para...”. Kada stavimo to u realnu paradigmu zapravo vidimo da je svijet raspolućen između novca, profita i slobode kao takve koja je data rođenjem svakoj jedinki na svijetu. Pjesma je nastala nakon rata u Ukrajini. Značila je da bez obzira na krvavi rat koji se dešava svi ljudi moraju da teže da budu slobodni, da žive u miru. Nakon pjesme otvorio se novi front u Palestini. Igrom slučaja mi smo u martu kada je izašao EP, na naslovnoj strani iskoristili fotografiju palestinskog fotoreportera koji je uhvatio palestinskog dječaka kako gađa kamenom tenk “abrams” izraelske vojske. To nam je bila ta slika slobode, da djeca naročito, na ovom svijetu ne smiju da ispaštaju, a svjedočimo tome da masovno ginu i da se svijet baš ne potresa puno zbog toga. Tako da će ovaj EP nama ostati u sjećanju kao EP koji je nastao u za svijet teškoj situaciji koja se reflektuje i na nas. Nije lako slušati o pogibiji djece, a biti nemoćan. Mi sa Balkana makar znamo puno o tome.

Zanimljiva je i pjesma “Ćuti”, može li se reći da je jedan od problema današnjice što ne umijemo češće da ćutimo i uživamo u stvarima oko sebe, ali i da saslušamo sagovornika umjesto nametanja svog mišljenja?

Da bi razbili ozbiljnost naše muzike, jer u karijeri nemamo balade, uvijek napravimo neku šaljiviju pjesmu sa jasnom porukom koja se brzo reflektuje na mnoge ljude jer zapravo i nastane iz običnog života i situacije. Takva je “Ćuti” koja je regionalni hit, jer su je svi prihvatili. To zagušenje života, otperećenje i svojim, a kod mnogih i tuđim životima, došlo je do toga da zaboravimo da sagledamo malo širu sliku života i koliko je on lijep. Bombardovanje informacijama sa svih strana čini to da smo mentalno otuđeni jedni od drugih, da živimo virtuelno porobljeni i da sve informacije koje primamo uzimamo bez rezerve. Ova pjesma se i nadovezuje na pojam slobode. Koliko god da ima taj šaljiv refren, nekad se mora tako reagovati, “narodski” da se da do znanja da nam mentalni mir nedostaje. Kulturu dijaloga kao narod nikada nismo imali, ali to bi bila šira tema za diskusiju, a ne bi se došlo do nekog konkretnog zaključka. Na nju se nastavlja i pjesma koja nosi naziv EP-ja “Stand your gorund”. Od ideala, principa ne smije se odustajati, morate ostati svoji.

Nedavno ste posvetili još jednu pjesmu fudbalskom klubu “Čelik”. Zašto je baš “Čelik”, a ne “Sutjeska”, omiljen među, da tako kažemo, urbanom omladinom Nikšića i da li je to slučaj i sa nadolazećim generacijama?

Tokom karijere snimali smo više pjesama za “Čelik”. Nastao je kao dio sportskog kolektiva nekadašnje Željezare, bio je radnički klub. Kada smo mi počeli kao neki drugi talas navijača “Fap mašine”, težili smo drugarstvu, bila je to rokenrol ekipa ili oni koji se tako osjećaju, bez pretenzija za uspjehom. Klub i navijači bili su sinonim druženja, upoznavanja. Koliko god da sam išao na utakmice, a išli smo godinama, ne sjećam se puno rezultata, ali se sjećam kiša, snjegova i drugih nepogoda. Iz takve atmosfere, neko je odlučio to da promijeni, dodao je lične ambicije, a nama koji smo išli na utakmice to nije bio fokus.

Druženje je ostalo, neko je došao, neko otišao, i pored istorijskih fudbalskih uspjeha FK “Čelik”, došlo je vrijeme da se klub ugasi, što se i desilo. Ko je ostao? Pa ljudi koji su iz onih prvih motiva bili uz Čelik. Momci koji su trenirali nekada u klubu su uz pomoć fenomenalnih ljudi koji dolaze na utakmice i neke nove “Fap mašine” podigli klub iz pepela, vratili mu smisao, i “Čelik” danas predstavlja prvobitnu ideju spajanja zajednice koja će kroz duh koji je unikatan, praviti važnu priču, naročito za djecu koja će u njemu praviti prve fudbalske korake, i nove ljude koji će na tribini praviti nova prijateljstva i razne akcije poput davanja krvi, humanitarnih pomoći itd, što je i do sada rađeno. Što se fudbala tiče, biće šta bude, sve dok se igra, biće i rezultata.

E sad, pjesma je došla iz tog motiva, a najbolji mogući dodatak na to je dječiji hor KUD-a “Zahumlje” na čelu sa dirigenticom Milenom Popović koji predstavlja pop rok hor, jedinstven u gradu a i šire. I ta saradnja mislim da je pokazala veći kulturološki i sportski značaj i djece koja pjevaju rokenrol u “Zahumlju” i klinaca koji treniraju u “Čeliku”. To je budućnost grada! A mi smo te dvije struje sjedinili i napravili pjesmu, posvećenu mladosti.

“Sutjeska” od vremena kada smo mi bili klinci, pa sve do danas za naš pojam je predstavljala često nešto sa čime se ne poistovjećujemo. Iako postoji ogroman značaj ovog fudbalskog kluba kroz istoriju koju je imao, međutim u modernim okvirima i to ime je propatilo zbog raznih pojedinaca i struja, a razvlače ga često i danas po medijima oko raznih stvari, pa mislim da mi kao jedan dio grada nemamo dodirnih tačaka sa tim. Zanimljivo je da je prva utakmica “Sutjeske” i “Čelika”, završena pobjedom “Čelika” od 0:1 golom Abramovića. Na kraju, svaki jaki fudbalski grad ima dva tima koji su rivali, tako je i sa Nikšićem.

Nikšić je dugo bio muzički centar Crne Gore, ili makar jedan od, ako se uzme u obzir koliko je aktivnih bendova imao, ali i koncerata, festivala... Čini se da je posljednjih godina malo to sve zamrlo, je li? Zašto je to tako, šta se dešava?

To je priča na koju se često vraćamo. Smjena generacija, značaj muzike kao takve se promijenio. Ljudi iz bendova koji su našli druge poslove ili ih je put odveo na razne strane učinili su to da scena u Nikšiću više ne postoji. Koncerata gotovo i da nema, festivali održavaju taj duh prošlih vremena, međutim dok se neke nove snage ne pojave, Nikšić će biti bez rokenrol scene. Pojedinaca ima, međutim publike kao takve nema. Međutim, to puno ne obeshrabruje, mnogi gradovi su doživjeli takve preporode. Nadam se da po srednjim školama postoje novi ljudi koji će u budućnosti popraviti stanje, do tada ostaje nam da se nadamo, mi smo tu da podržimo!

Gdje je mjesto panka danas, kako u Crnoj Gori, tako i globalno?

Pa pank u Crnoj Gori, gdje je uvijek i bio, ko ga voli uhvati se za njega, on je globalno tu. Predstavlja sigurno najjaču kulturološku mašinu koja je doživjela metamorfoze u mnoge žanrove i kulture. Nadogradio je rokenrol i dao mu mnoge smjernice, što muzički što ideološki. Pojmovi antiglobalizma, vegetarijanstva, eko aktivizma, antifašizma, najglasniji su u panku. U svijetu pank i hardkor andergraund čini jednu jedinstvenu zajednicu koja živi po takvim principima. Mogu reći da je regionalna scena postala jako složna i da se povezuje i pomaže. Iskustvo iz Smedereva pokazuje da se u svakoj zajednici može napraviti takva scena i po tim principima, tako da za pank nema zime. Sa druge strane, Crna Gora i rokenrol, to je uvijek pionirski posao.

( Stefan Strugar )