Uz novu knjigu Radomana Čečovića: Odgonetanje nečujnih melodija

“Umjetnost je napraviti vezu između bića i stvari.” (Radoman Čečović)

Dunđer - riječ manje poznata, koja opisuje majstora starog zanata, stolara i(li) zidara, koji, precizno ili ne, radi tako što (nešto) gradi. Rašljar - riječ manje ili više poznata, koja opisuje tragaoca za podzemnim vodama, koji, upotrebom rašlji, providi gdje da (neko nešto) gradi. Dunđer i rašljar, meštera dva, potrebni su jedan drugom, za svako neimarstvo, od temelja do krova, od podzemlja do podnebesja.

Postupak svakog rašljarstva i neimarstva, više nego bilo koji drugi, podsjeća na svako kreativno proviđenje i građenje, na svako “za pjesmom traganje” i “pjesme tvorenje”. Najnovijom zbirkom poezije “Podzemne vode”, Radoman Čečović “ogoljava umjetnički postupak” (Svetlana Kalezić-Radonjić) i poetski zbori kako (da) se pjesma tvori. U su-odnosu na prethodnu zbirku “Implozija”, najnovija je mogla biti naslovljena i “Eksplozija”, koja proziva i poziva da u svakom kreativnom postupku umjetnik treba da eksplodira; da je svaki kreativni čin jedna mala eksplozija. I za samog pjesnika, “Podzemne vode” jesu poetska eksplozija - “plod poetskog bijesa - pred sobom i svijetom”. Od “Implozije” do “Eksplozije”, od rašljarstva do neimarstva, u duhu dvojnosti i rašlji, račva se i Čečovićeva najnovija poezija, od “Gradilišta” do “Podzemnih voda”.

U poetskom “Gradilištu” Radomana Čečovića, riječi se nižu i dunđeri na parceli građevinu dižu. I to ne bilo kakvu, prostu građevinu, već višespratnicu - desetospratnicu. Preispitujući, na svakom nivou građenja i stvaranja, ličnu istrajnost i dugotrajnost građevinsko-poetskog poduhvata. Ovdje se istrajnost uzima kao odgovor(nost) pred sobom i pred svojim nasljednicima: “Ovo moramo do kraja dovesti - da nas se potomci sjutra ne bi stidjeli.” Ovdje se dugotrajnost uzima kao monumentalnost pred svijetom i pred ljudima: “Neka je slava građevini! Slava joj!”

Na putu do svake višespratnice - desetospratnice, do svakog velelepnog građevinskog zdanja, svaki neimar zna, da s(v)e počinje od temelja. Na putu do sv(ak)og višespratnog poetskog konstrukta, ovaj pjesnik zna da sve počinje od NJEGA, da on samim sobom čini temelj svoga zdanja: “Hej, sve to što vidiš je moje... Ja sam ono ON iz priče... Od mene se počinje, pa ti kako hoćeš.” Ugrađen u temelj svoje građevine, ovaj pjesnik u nj ugrađuje i svoje snove. Na temelju od sebe i svojih snova, sprat po sprat, nići će od riječi građevina. Od ruku majstorâ, koji “umiju sa riječima”.

Svi oni, međutim, iskustveno znaju da na tom putu dočekaće ih prepreka - smetnja u vidu iskušenja, koja brani da pjesma se (iz)gradi. To mogu biti razni vanjski uticaji ili unutrašnji glasovi, koji usporavaju i osporavaju svako poetsko građenje i u riječi napredovanje. Na poetskom ushođenju Radomana Čečovića, miješaju se razni glasovi u dunđerovim glavama, oni koji dovode u pitanje svako “pjesmotraganje” i “pjesmotvorenje”. Oni koji će ga (na sedmom spratu) uvjeravati da je “stvaranju i svemu kraj, da je sedmi sprat sasvim dovoljan”. Na šestom spratu Čečovićeve građevine, dunđera ometa unutrašnja glasina, koja pita “čemu liči građevina”.

Potrebnost i svrsishodnost svakog kreativnog pisanja, davnašnja je i svagdašnja dilema svakog (pjesmo)pisca. Svaki pjesnik se katkad zapita, ne samo čemu pisanje, već i kome pisanje (“Što ne pišeš pjesniče?” “Nemam kome!”). U poeziji Radomana Čečovića, političke doktrine su najmanje zainteresovane za pisanje, to njih se ne tiče. Građevinar, kao i pjesnik, bez obzira na usporavanja i osporavanja, radi i gradi, tako da građevina niče i odmiče, a pjesma (sama sobom) počinje da “viče”. O građevini koja niče i odmiče i pjesmi koja počinje da “viče”, na nekom spratu će se izjasniti dvije komisije (književne kritike), utvrđujući dužinu i širinu građevine, dubinu i visinu pjesme. Nestrpljiva, ubrzanje će davati samo publika, tražeći pjesmu i prije predviđenog roka.

U poetskim “Podzemnim vodama” Radomana Čečovića, rašljari pričaju svoje priče, dok “negdje ispod svijeta voda teče”. Voda kao potencijal i “materica koja život rađa”, oduvijek je predstavljala simbol svake kreativnosti, ali i destruktivnosti, zavisno od njenog usmjerenja. Baš poput životne energije, voda se neprestano kreće (panta rhei), tražeći svoje najbolje puteve. Izbije li na površinu, putem kakvog otvora ili pukotine, podzemne vode će postati (nad)zemne - korisne i upotrebljive vode.

Baš tako se odvija i probija svaki podsvjesni život, svakog razumnog čovjeka - podsvjesno želi postati svjesno, a svjesno se prevesti u nadsvjesno. Baš tako se odvija se i probija svaki kreativni potencijal, svakog kreativnog čovjeka - biće želi postati stvar, a stvar se prevesti u etar. Da raskrije tajne podzemnog svijeta, upinje se rašljar - on zna da je podzemno vodonosno! Da raskrije tajne podsvjesnog svijeta, upinje se čovjek razuman, upinje se čovjek kreativan - on zna da je podsvjesno plodonosno, on zna da je podsvjesno stihonosno! Osluškujući, svak na svoj način, za mnoge nečujne i nevidne melodije, svak na svoj način ih prevodi u čujne i vidne.

“Podzemne vode” Radomana Čečovića jesu slika podsvjesnog života. Podsvjesno kao nevidljivo i nepredvidljivo, krije potencijal nemjerljivih razmjera, koji samo “meko uho” zna čuti i samo “čvrsta ruka” transformisati: “Najstariji rašljar umije da osjeti jecaj vode da ga okrene u melodiju onako kako se čine pjesme od neposlušnih riječi.” Najstariji rašljar (radiestetičan) jeste pjesnik (čovjek estetičan), koji idući za tragom podzemne vode, ide za tragom ideje - podsvjesne vodilje. Voda koja svoj podzemni put pronalazi jeste pjesma što na površinu izlazi.

Podzemna voda, kao i pjesma, može na površinu izaći ili površinu nadići. Voda izvorska na površinu izlazi, voda gejzirska površinu nadilazi. Voda izvorska je podsvjesno koje će postati svjesno, biće koje će postati stvar. Voda gejzirska je svjesno koje će postati nadsvjesno, stvar koja će postati etar. Voda izvorska je pjesma bilo koja, voda gejzirska je pjesma antologijska. Napisati pjesmu antologijsku, znači eruptirati u visinu. Baš poput vodoskoka ili višespratnice, takva pjesma se nebu primiče. Poetska tvorevina koja “nebo dodiruje” ili “nebo dere”, ima da postane vrijedno i trajno poetsko ostvarenje.

O trajnosti Radomanovog i svakog drugog poetskog djela, prosuđivaće vrijeme i o tome će izvijestiti ili ne sve buduće savremenike. O vrijednosti Radomanove poezije, izvjesno će se saglasiti savremena čitalačka publika, tumačeći njegovo djelo ne samo kao vrijedno, već za čitanje izuzetno zahtjevno. Od profesora do pjesnika, od profesora do pisca, odvija se i profesionalno rašljanje Radomana Čečovića: on slovo predaje, ali i daje; on o slovu zbori, ali slovo i tvori; on o drugom se stara, a pritom i stvara. Na tom dvostrukom putu nije iznevjerio, na tom putu je istrajao. Uspio je, (pre)dao je...

(Autorka je profesorica italijanskog jezika i teoretičarka savremene umjetnosti)

( Mr Nikolina Đurović )